Riječ žargon iz francuskog jezika preuzeli smo kako bismo opisali govor šireg socijalnog kruga kojeg karakterišu izrazi, značenja i sintagme koje ne pripadaju standardu i normi. Žargon je podložan pomodarstvu, ali i pojednostavljivanju terminologije, a kao njegova podvrsta javlja se sleng, kao „niža“ govorna varijanta unutar jednog jezika u kojem značenje riječi odstupa od općeprihvaćene semantičke vrijednosti. Lingvistički, žargon i sleng dio su jezika koji zaobilazi normu.

U kontekstu novinarske deontologije, žargon i sleng smatraju se neprihvatljivim kao dio izraza samih novinara, ali se mogu koristiti onda kada se izjavama sagovornika prikazuje/opisuje određeni socijalni milje ili kontekst. Drugim riječima, novinari ne (treba da) koriste riječi i izraze koji nisu u skladu sa normama i standardom jezika, osim u slučaju kada takvo njihovo korištenje doprinosi „koloritu“ priče, obično u novinarskim formama poput reportaže. Iznimno, korištenje žargonizama i slenga može biti dio komentatorskog stila i narativa pojedinih kolumnista i analitičara u medijima, ali se i u tom slučaju nastoji naći prihvatljiva mjera korištenja pojmova koji nisu u skladu sa standardom.

Sve više žargona u novinarskim tekstovima

„Poznati glumac ufotkan na brodu“, „Cijene goriva sletile“, „Isplivali šokantni detalji“, „Izlizana retorika političara“ samo su neki od naslova u bosanskohercegovačkim medijima u kojima se žargon i sleng koriste kao način privlačenja pažnje čitatelja i mamac za klikove. Nakon što je većina publike uglavnom shvatila da iza naslova poput onog „Nećete vjerovati šta se dogodilo…“ ne stoji sadržaj vrijedan otvaranja, posebno web portali su počeli pribjegavati nestandardiziranom jeziku u svrhu približavanja svojim korisnicima. Nije to, naravno, jedini razlog zašto se žargon i sleng sve više koriste u novinarskim pričama, niti se to dešava samo na portalima. Liberalizacija komunikacijskog prostora, uslijed koje brojni drugi akteri javne komunikacije (poput javnih zvaničnika, političara, analitičara i drugih) u svojim obraćanjima javnosti govore „narodskim jezikom“, neminovno je utjecala na to da se takav jezik omasovi i u medijskim sadržajima, a posebno u naslovima. U nekim slučajevima, pak, korištenje žargona zapravo je dio agende medija, pa se, recimo, eufemizmima „zamagljuje“ slika stvarnosti (naprimjer, kriminalce se naziva žestokim momcima). Nerijetko, korištenje žargona i slenga je naprosto pokazatelj da novinari koji kreiraju takve sadržaje ne poznaju jezički standard i normu, ali i da mediji upošljavaju takve novinare (obično, jer ih takvi manje koštaju), a da pri tom nemaju ni lektora ili da uslijed potrebe za brzom objavom sadržaja, koja postaje imperativ, nema vremena za njihovo stilsko uređivanje.

Ko definiše norme i standarde?

Zašto su ovakve prakse, suštinski, neprihvatljive u medijskoj praksi? Prije svega, zbog činjenice da clickbait predstavlja ozbiljno odstupanje od principa i pravila novinarske etike, a njegovo osnaživanje „narodskim jezikom“ minimizira edukativnu ulogu medija. Nije, naime, zadatak medija da se prilagođavaju ispodprosječnom čitateljskom ukusu (pa i onom kad je o terminologiji riječ), nego da na kvalitetan način svoje korisnike obavijeste o onome što se oko njih dešava, ali ih i educiraju i podižu njihove standarde. Upravo iz tog razloga i zbog edukativnog potencijala medija ulični žargon ne treba imati mjesta u medijskim sadržajima. Bez obzira na to što i njega nerijetko eufemizirano opisujemo kao jezik običnog čovjeka, on to nije i ne treba biti prihvaćen kao takav. Jezik ima svoj standard, normu i leksiku, i u medijima se valja pridržavati te norme kako bi se ona posredno prenijela i na korisnike medija.

Također, mediji ne smiju podrazumijevati da svi njihovi korisnici poznaju žargon, kao i da će razumjeti kontekst u kojem se on koristi. Kao što je neprihvatljivo da se u medijima koristi prestručna terminologija, koja ugrožava jasnoću i nedvosmislenost informacije koja se prenosi, tako je neprihvatljivo korištenje žargona kao metoda približavanja publici. U ovom kontekstu treba napomenuti i da argumenti poput onih da svi drugi akteri javne komunikacije koriste isti takav vokabular zapravo nisu nikakvi argumenti, jer je upravo uloga medija kontrolna, odnosno watchdog, što podrazumijeva da oni treba da ukazuju na neprimjerenost takvog govora koji urušava kvalitet i kulturu javnog dijaloga, a ne da ga prihvata kao podrazumijevajući.

Posebno je opasno kada mediji žargon, ali i stilske figure, koriste za zamagljivanje stvarnosti, opisujući ljude, pojave i događaje terminima koji ne odražavaju njihovu suštinu, jer to publici onemogućava (ili u najboljem slučaju otežava) razumijevanje svijeta u kojem živi, što obesmišljava interpretativnu funkciju medija. Nadalje, bez obzira na brzinu objavljivanja informacija (posebno na web portalima, zbog čega su oni najčešće primjer žargoniziranja i upotrebe slenga u novinarskom radu), nedopustivo je da te informacije dolaze do publike bez prethodne provjere njihove činjenične utemeljenosti i jezičke ispravnosti. Baš kao što fact-checking ne može biti nešto što se u novinarstvu radi a posteriori, tako se ni lektorisanje medijskih sadržaja ne smije zaobići u procesu prije njihove objave. I na koncu, mediji koji drže do svoje reputacije uvijek će dati prioritet kvaliteti sadržaja i njihovoj stilskoj uređenosti nad jeftinom radnom snagom sposobnom (samo) za hiperprodukciju jezički i sadržajno nekvalitetnih članaka. Takvim medijima pismeni novinari i sposobni lektori nisu trošak, nego investicija.

Kada se jeftini pokušaji približavanja publici putem žargona, slenga i drugih neprimjerenih oblika komunikacije, iz tabloidnog novinarstva prenose i u medije koji pretenduju da budu ozbiljni i ugledni, i kada se to opravdava pokušajem uspostavljanja bliskosti s „običnim čitateljima“, valjalo bi se, suštinski, podsjetiti da obični čitatelji, zapravo, ne postoje. Postoje oni koji o predmetu priče i vokabularu koji je u njoj korišten znaju više od samog medija, odnosno novinara koji pravi i objavljuje priču, i pred kojima se poslije te objave treba crveniti, i postoje oni koji ne znaju mnogo o predmetu priče i korištenom vokabularu, kojima novinar i medij koji priču objavljuje duguje jasnoću i razumljivost. Stoga su rječnici i pravopis i dalje neki od najvažnijih „znakova pored puta“ za medijske uposlenike. Oni, a ne ulica, definišu jezičke norme i standarde medijskog izvještavanja.