Afganistan, Libija, Sirija…

Mislimo isto kao bivši direktor CIA-e John Brennan! A on misli da je vojni udar predsjednika Donalda Trumpa na Iran katastrofalan. “To je gore od zločina, to je greška”, kazao je jedan suradnik Napoleonu kad je ovaj likvidirao vojvodu od Enghiena 1804. Ovo je takav slučaj – gori od zločina, dubinski pogrešan.

Brennan je napad na Iran usporedio s američkom invazijom na Irak 2003. godine, za koju tvrdi da je izazvala desetljeća kaosa. “Mislim da je ovo drugi put u ovom stoljeću da su Sjedinjene Države napravile katastrofalnu pogrešku upuštanjem u sukob na Bliskom istoku. Prvi put je to bilo 2003. godine kada smo napali Irak, što je izazvalo godine i godine kaosa, nasilja i terorizma”, rekao je Brennan.

Mi bismo dodali da su i Afganistan, Libija, Sirija i sve ostale intervencije bile pogreška. Amerika nije formirala nijednu naciju, nije uspostavila nijednu funkcionalnu demokraciju, a to je sve manje i jedina demokracija na Bliskom istoku, Izrael, jer ga vode kriminalci i radikali.

Povrh svega, američke intervencije na Bliskom istoku razorile su mnoge funkcionalne države koje su nepovratno vraćene u kameno doba, nakon čega su milijuni migranata krenuli prema EU-u, a to je dovelo do uspona ljute desnice. EU i dalje gleda Ameriku očima maloljetnog vazala, lišenog poslovne sposobnosti. Étienne de La Boétie napisao je 1548. “Raspravu o dobrovoljnom ropstvu”, a pod taj bi se naslov dala svesti bit odnosa Unije prema Americi.

“To je dovelo do uspona ISIS-a i još se oporavljamo od 20 godina tog nereda. Sada pokrećemo ovaj veliki napad na Iran, vrlo veliku zemlju, znatno veću od Iraka”, nastavio je Brennan. Iran je tri puta veći od Francuske, a u njemu živi 90 milijuna ljudi. “Ono što smo vidjeli proteklih dana su razorni napadi na Iran i iransku vladu. Iranski režim trenutačno ne popušta i zato napada svim raspoloživim sredstvima obližnje ciljeve, bilo da je riječ o američkim bazama ili zaljevskim arapskim državama.

Svjedočimo tragičnom, besmislenom i nepotrebnom gubitku života. Kao što je senator Warner rekao, nije bilo neposredne prijetnje”, nastavio je Brennan. “Mislim da je jasno da administracija sada izmišlja stvari kako bi pokušala opravdati ono što se događa. Ono što je meni jasno jest da je Benjamin Netanyahu, koji je dugo priželjkivao ovakvu vojnu operaciju protiv Irana, uspio pridobiti Trumpa i uvući ga u ovako nešto”, rekao je čovjek koji je CIA-u vodio od 2013. do 2017. pa sve zna iz prve ruke.

Američki povjesničar Alfred McCoy u knjizi “Uspon i pad američke globalne moći” tvrdi da kada imperij počne gubiti ekonomsku i diplomatsku moć, pribjegava ekstremnoj sili i nadzoru, djelujući nepredvidivo i destruktivno, baš poput ranjene životinje koja se bori za opstanak. Navodi primjer napada Britanije na Suez 1956. – nakon čega su Britanci postali drugorazredni ili američkim intervencijama u Afganistanu i Iraku, koje vidi kao “udarce” koji zapravo ubrzavaju propast. A coup de grâce je udar na Iran. (Boris Rašeta, Novosti)

Odnos hercegovačkih Hrvata prema Bliskom istoku

Postoje zajednice koje i najudaljenije sukobe doživljavaju kao moralni izazov. Postoje i one koje, i kada ih se ti sukobi neposredno ne tiču, ipak razviju makar simbolički jezik solidarnosti, identifikacije ili osude. Hercegovina, preciznije njezin hrvatski katolički javni prostor, danas ne pripada toj vrsti zajednica. U trenutku kada se iz Vatikana, većine zemalja s većinskim katoličkim stanovništvom, pa i iz same Svete Zemlje dolaze sve jasniji pozivi na novi politički i moralni jezik, u Hercegovini gotovo da nema prepoznatljive, artikulirane i stabilne rasprave o Bliskom Istoku. Informacije postoje, emocije vjerovatno također, ali javnog stava nema.

Prostor u kojem se svjetska pitanja ne prevode

Ovo odsustvo ne znači da su ljudi ravnodušni. Još manje je to dokaz da zajednica nema osjećaj za rat, progon, stradanje civila ili pitanje pravde. Problem je dublji: hercegovački Hrvati ne žive u okruženju koje uspješno prevodi velika svjetska pitanja na svoj jezik.

Ta praznina nije slučajna. Kada govorimo o toj praznini, vrijedi podsjetiti na relevantne teorije iz društvenih nauka. Teorija javne sfere Jürgena Habermasa, naprimjer, sugerira da je za formiranje kolektivnih stavova ključan prostor argumentirane rasprave i institucionalizirane javnosti. Isto tako, teorije „javne šutnje“, poput koncepta Elisabeth Noelle-Neumann o spirali šutnje, objašnjavaju kako pojedinci i zajednice nerijetko suzbijaju izražavanje mišljenja kada osjećaju da su njihovi stavovi izolirani ili društveno neželjeni.

Koncept kolektivnog pamćenja Mauricea Halbwachsa pokazuje da način na koji zajednica bira šta će pamtiti ili prešutjeti utiče na njenu sposobnost da izrazi stavove o aktuelnim događajima. Halbwachs je smatrao da sjećanje nije samo lična stvar, već društvena aktivnost u kojoj zajednica kroz institucije, rituale i komunikaciju odlučuje šta će biti dio njene prošlosti, a šta će biti zaboravljeno.

U ovom slučaju, selektivno pamćenje i javno prešućivanje važnih tema ograničava mogućnost zajednice da razvije jezik i pogled na savremena pitanja. Ovdje je praznina rezultat tri isprepletena nivoa šutnje: duhovnog, političkog i medijskog.

Duhovni nivo: Međugorje i vjera okrenuta prema unutra

Na prvom nivou nalazi se duhovna struktura zajednice. Katolički prostor u Hercegovini već pola stoljeća nije samo prostor vjere, liturgije i pobožnosti, nego i prostor unutarnjeg crkvenog sukoba. Spor između franjevaca i dijecezanskog svećenstva odavno je prerastao granice obične administrativne ili hijerarhijske napetosti. Riječ je o dubokoj borbi za autoritet, legitimnost, historijsko pravo i simbolički primat nad vjerskim životom zajednice. Kada takav sukob traje desetljećima, on ne ostaje samo u administraciji nego mijenja mentalni i emocionalni pejzaž jedne religijske sredine.

Hodočasnici u Međugorju. (Foto: Wikimedia)

Zajednica koja se dugo bavi sobom, svojim ranama i nepravdama, s vremenom gubi sposobnost da govori univerzalnim moralnim jezikom prema vani. Nije riječ o tome da nema osjećaja, već da je simbolički preopterećena. U Hercegovini je crkveni govor godinama bio ispunjen temama neposluha, kazne, progona, vjernosti, izdaje i povrijeđenog identiteta. U situaciji u kojoj je vjera identitetski bedem, a ne prozor u svijet, teško je razviti pogled koji bi stradanje u Gazi, budućnost Jeruzalema ili pitanje palestinske državnosti stavio u središte religijske mašte.

Slično vrijedi i za Međugorje. Bez obzira na crkvene sporove oko njegova statusa, nema sumnje da je taj fenomen duboko oblikovao religijsku atmosferu Hercegovine. Ali upravo ta duhovnost ostaje prije svega usmjerena prema unutra. Ona nudi jezik intime, pokore i spasenja, ali ne nužno i jezik političko-moralne orijentacije prema bliskim, a kamoli dalekim konfliktima. Zajednica može biti izrazito religiozna, a da pritom ostane javno nijema o velikim pitanjima svijeta. Pobožnost sama po sebi ne proizvodi politički stav, ali zaziv Kraljice mira teško se može svesti samo na unutrašnji mir pojedinca.

Politički nivo: Kontakti postoje, ali stav izostaje

Globalni događaji ovdje se rijetko primaju kao nešto novo; češće se prevode na već poznate lokalne obrasce progona, izdaje i simboličkog svrstavanja.

Čak i kada duhovni prostor ne uspije ponuditi takav jezik, prazninu bi, barem u teoriji, mogla popuniti politika. U Hercegovini se to ne dešava. Politički nivo šutnje jednako je važan kao i duhovni. Hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini ne nude zajednici jasno tumačenje Bliskog Istoka, izraelsko-palestinskog sukoba ili odnosa prema Izraelu. Održavaju kontakte, sastaju se s diplomatama i prate regionalne i međunarodne tokove, ali iz toga ne nastaje prepoznatljiv javni narativ.

Još konkretnije, odnos političke elite hercegovačkih Hrvata prema Izraelu ne pojavljuje se samo kao pitanje formalne diplomatije, nego i kao spoj poslovnih interesa, lokalne moći i simboličke politike.  5. septembra 2025. Amir Gross Kabiri organizirao je u Mostaru proslavu 77. godišnjice države Izrael, na kojoj su, uz izraelsku ambasadoricu Galit Peleg bili prisutni Dragan Čović, vrh HDZ-a BiH i visoki hrvatski dužnosnici. To samo o sebi ne dokazuje nikakvu “proizraelski stav hercegovačkih Hrvata”, pa ni HDZ-a, ali pokazuje nešto drugo: da se na vrhu oblikuje mreža selektivnih bliskosti u kojoj se vanjskopolitička simbolika spaja s poslovno-političkim interesima.

Nije riječ samo o tome da elita održava korektne odnose, već o tome da neki odnosi postaju javno vidljivi, ceremonijalni i puni interesa, ali nikada nisu pretvoreni u otvoren razgovor sa zajednicom o tome šta ti odnosi znače u vrijeme Gaze, međunarodnih optužbi za ratne zločine i duboke moralne podjele oko izraelske politike. Drugim riječima, politika ne nudi stav. Nudi pristup, bliskost i signal, ali ne i objašnjenje.

Ovdje se pojavljuje još jedan paradoks. Ako bi neko očekivao da će hercegovački hrvatski prostor svoj odnos prema Izraelu jednostavno preuzeti iz Zagreba, ako već ne iz Sarajeva, prevario bi se: ni u hrvatskoj prijestolnici više ne postoji jedinstven politički jezik o toj temi.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović 25. februara 2026. godine rekao je da je Izrael “nepouzdan partner”, da je njegova politika u Gazi “zvjerska”, te da Hrvatska vojska u takvim okolnostima “neće surađivati” s Izraelom. Tek dvije sedmice kasnije, 11. marta 2026., nakon govora izraelskog ambasadora, poručio je: “Ovo je Zagreb, braco, nije Tel Aviv”, istaknuvši da Hrvatska neće podnijeti “ni iranske ni izraelske” pokušaje unošenja stranih sukoba u njezin javni prostor.

To je važan korektiv. Hercegovačka politička šutnja ne postoji samo zato što je lokalna elita pragmatična, nego i zato što čak ni širi hrvatski okvir više nije stabilan ni jednoznačan. Između sigurnosno-tehnološke otvorenosti jednog dijela hrvatskog establišmenta prema Izraelu i Milanovićeve frontalne osude izraelske politike u Gazi zjapi ozbiljan raskol. Hercegovački HDZ zato ne počiva na čvrstoj nacionalnoj doktrini, nego bira ono što mu u datom trenutku politički, poslovno i simbolički najviše odgovara.

Zbog toga hercegovački politički prostor djeluje kao prostor pragmatizma bez ideološke artikulacije. Elita upravlja odnosima, ali ne proizvodi javni jezik kroz koji bi zajednica mogla razumjeti šta se zapravo zastupa. Politika se tako odvaja od društva i postaje samodovoljna tehnika održavanja veza. To nije antiizraelska pozicija, ali nije ni proizraelska u punom smislu te riječi.  To je prije odsustvo hrabrosti da se složena tema prevede u autentičan stav koji bi bio politički prepoznatljiv, moralno obrazložen i javno branjen.

Medijski nivo: Javnost bez prostora za ozbiljnu raspravu

Ali ni tu priča ne završava. Jer i duhovna introvertnost i politička neartikuliranost još uvijek ne bi bile dovoljne da proizvedu potpunu javnu tišinu kada bi postojao snažan medijski prostor. Upravo zato je treći nivo, medijski, možda i najvažniji u objašnjenju zašto Hercegovina ne razvija ozbiljnu raspravu o Bliskom Istoku. U zajednici u kojoj mediji ne mogu slobodno do informacija, u kojoj su institucije netransparentne, u kojoj podobni mediji imaju privilegiran pristup, a nepodobni iscrpljuju energiju u borbi za osnovne odgovore, javna debata nestaje gotovo o svemu što izlazi iz dnevne stranačke kontrole.

U takvom ambijentu nije čudno što se veliki svjetski sukobi tretiraju kao daleka buka. Da bi neka zajednica imala artikuliran stav o Bliskom istoku, nije dovoljno da ljudi o tome privatno nešto misle. Potreban je prostor u kojem novinari mogu postavljati pitanja, urednici otvarati teme, analitičari ulaziti u sukob interpretacija, a političari biti prisiljeni da objasne vlastite pozicije. Ako tog prostora nema, mišljenja ostaju raspršena na društvenim mrežama, neprovjerena i politički beznačajna.

Šutnja kao sistem

Zato je pogrešno govoriti o hercegovačkoj šutnji kao o pukoj praznini. Ona je strukturirana. Duhovni prostor sužen je dugim unutarcrkvenim sukobom. Politički prostor reduciran je na pragmatične kontakte, ceremonijalne signale i selektivne poslovno-diplomatske bliskosti bez javnog vrijednosnog objašnjenja. Medijski prostor oslabljen je do mjere da ne može održati ozbiljnu raspravu ni kada bi za nju postojala volja. Ta tri nivoa ne djeluju odvojeno. Naprotiv, međusobno se hrane. Crkva zaokupljena sobom ne širi horizont. Politika bez horizonta ne osjeća potrebu da išta objašnjava. Mediji bez snage ne mogu ni Crkvu ni politiku natjerati da progovore. Tako nastaje zatvoren krug.

U tom svjetlu vidimo da ovo nije samo priča o tome zašto jedna lokalna zajednica nema jasan stav o Izraelu i Palestini ili Iranu, nego da je posrijedi zajednica koja gubi sposobnost javnog mnijenja.  To se ne dešava preko noći, niti jednom zabranom, već dugim nakupljanjem unutrašnjih i vanjskih sukoba, političke instrumentalizacije i slabljenja medija. Rezultat nije samo tišina o Bliskom Istoku, već gubitak jezika kojim bi se uopće moglo govoriti o svijetu. U tom smislu, šutnja nije znak potpune ravnodušnosti, već rezultat strukture. (Sanin Mirvić, Odgovor)

Igre plakanja i ljubljenja

Sećam se svog prvog plakanja pred drugima, a nemam sliku da sam ikada pre toga plakao. Imao sam šesnaest godina, seo da ručam s porodicom, sasvim rutinski, bez ikakve emocije, u našem stanu u Svetozarevu (danas Jagodini). Selili smo se tih dana za Beograd iz Niša u kome sam završio prvi razred srednje škole. U Nišu sam morao da ostavim prvu devojku koju sam imao u životu i da odem više od 200 km na sever, u nepoznato. Odgajan sam po svim pravilima transakcione analize: budi muško, zapni jače, dečaci ne plaču, nikada nisam ni video da neko ko nije dete plače a da to nije od crnog luka ili na sahranama. Ili na filmu u patetičnim scenama.

Zato je baš mene najviše iznenadilo kada su mi suze grunule usred jela sa bratom i roditeljima, a da nisam uopšte ni razmišljao o Stefi i šta će značiti naše razdvajanje. Nešto je u meni puklo, nesvesno, neko je razmišljao i osećao i probio kroz oklop moje racionalnosti i vaspitanja. Odmah sam ustao i otrčao u sobu, pustio da sve isteče iz mene. Verujem da su svi bili zapanjeni i ne sećam se da mi je iko išta utešno rekao. To se doživelo kao nešto prolazno, kao plaha kiša.

Meni je kasnije to bio čist dokaz frojdovske teorije, neko dublje lice izbilo je na moju površinu i ja nisam mogao da ga kontrolišem, u tom trenutku video sam sebe kao nekog drugog, zatečen jer neko u meni žali za mojom draganom, ne onaj zvanični ja, tada mladi matematičar. Dobro, već sam uveliko svirao gitaru, opevao svoju dragu, opustio se u južnim krajevima, otvorio, ali opet mi je ova provala bila neshvatljiva, jer bila je u sasvim neodgovarajućoj atmosferi i društvu. Neprikladna. Za jednog tinejdžera u Srbiji 1987. godine i sramotna.

Danas vidim da su mladi otvoreniji u nekom drugom smislu. Gledam drugarice i drugove iz raznih škola koji se pri svakom susretu ljube u obraz. Meni je to potpuno nepojmljivo s obzirom na razliku u polu. Svi su nešto postali familijarni, braća i sestre, pleme se zbilo na vetrometini zlog sveta, incestuozno čak. Ja nisam smeo da dodirnem drugaricu a kamoli da je poljubim bez velikog razloga, osetio bih plamenu munju želje, vrelinu kože i nesvesticu koji nemaju nikakve veze sa drugarstvom. Izuzimam masne fote koje smo igrali na rođendanima, francuski poljubac bio je tu više prisilna egzibicija nego intiman čin koji se pamti. Skandal koji je potvrđivao granice.

Drugde po svetu, u latinskim zemljama čini mi se, ljube se žene i muškarci pri susretu oduvek, čak pri upoznavanju ali ovde mi je to novost, na patrijarhalnom Balkanu koji je inače, usput, retardirao oko sto godina, vratio se na fabrička podešavanja iz predmodernog doba tzv. tradicije (čitaj: palanke). Pitam se da li klincima hormoni rade kao i nama nekada, zar ne osećaju tu napetost i slatko neprijateljstvo pri viđenju, stalnu borbu i igru zavođenja koje ima i pri najučtivijem ponašanju, hladnom. Tada možda još i više jer je želja skrivena pa se i na najmanji znak obraća pažnja, u govoru tela i izrečenom.

Pitam se da li je nestala spora i jaka požuda kod mladih? Da li je sve postalo fast love, one-night stand, pornografija i površna romantika? Nisu li pametni telefoni krivi za manjak one tihe i vulkanske strasti zaljubljivanja kod koje otkrivaš osobu polako, mistično, nemaš njen detaljni životni profil na društvenim mrežama koji je kao uvid u zdravstveni karton i u javni intimni dnevnik. Nadam se da takvih ljubavi ima jer ljudsko je biće za to sposobno i to su večni trenuci, kao i da sam ja verovatno samo matoro zakeralo iz prošlog veka i milenija. Zar nije duboka emocija analogne prirode? Pitaću veštačku inteligenciju.

***

Čini se da čovek sa starenjem postaje lakši na suzu. Pomenuo sam jednom u kafeu „Galerija“ neki zločin iz ratova devedesetih, možda onaj paravojnih zlikovaca Škorpiona koji su sami sebe snimali dok su ubijali bošnjačku decu, i mom sagovorniku Predragu Čudiću ovlažile su se oči i pre nego sam i završio rečenicu, momentalno.

Sada meni treba vrlo malo da zaplačem gledajući filmove, najviše u situacijama kada neko nekog nepovratno gubi. Antologijska je scena iz divnog filma Vreme nežnosti (Terms of Endearment, 1983) u kojoj Debra Vinger umire posle dugog vremena od raka i njena majka koju igra šašava Širli Meklejn kaže nešto kao: Mislila sam da će biti olakšanje (kad prestane patnja bolesnice) ali ne, od ovog nema ništa teže! Plač izgleda kao jedina prava reakcija na činjenicu smrtnosti, nikakva objašnjenja i racionalizacije tu ne pomažu. Kao što je i smeh najbolji odgovor ludoriji i čudu sveta i ljudi. Deca se najviše smeju i plaču. Budite kao deca, reče neko.

Ne mogu više da se setim u kojoj knjizi sam čitao, neka mi neko javi ako zna, gde pripovedač za jednog junaka koji je imao sasvim normalan život, čak možda bio i uspešan, da bi nekada išao u garažu u svom dvorištu i plakao u mraku. Nije imao nijedan razlog za to i ja sam pomislio da on plače nad čovečanstvom, nad ljudskom situacijom u svetu.

Inače, ovaj tekst podstaknut je činjenicom da često teško i neutešno plačem u snovima, izgubljen, i to me zbunjuje jer ne živim loše. Izgleda da sam spontaniji ispod površine ega, nezadovoljstvo nekim stvarima dolazi mi u čistom obliku. Kao da se granica između svesnog i nesvesnog utvrđena u formativnim godinama spušta kasnije i postaje poroznija, bar kod nas koji se bavimo nekom umetnošću. Nekad kad slušam muziku suze mi krenu bez konkretnog razloga, dođu mi neke neimenovane emocije dok pratim ritam, igram, nije da žalim za nečim nego mi srce eksplodira, izliva se potisnuta osećajnost koja možda traži drugu obalu, osobu, to je neki potencijal nežnosti, ekstaze, posvećenosti, ljubavi, čežnje koji neće nikada biti iskorišćen, poklonjen nekome ali koji je tu i koji će nestati sa mnom. Zato to nadoknađujem pisanjem.

S druge strane, poljubac ima svoju jaku, nemuštu stranu, značenje kao onaj iz „Velikog inkvizitora“ Dostojevskog, on može mnogo reći onda kada reči više ne vrede.

Moj drug Vlada već puno godina ide u humanitarne posete osobama s invaliditetom i donosi im iz udruženja potrepštine, pomagala, interesuje se za njihov život koji je strašan, i bio bi nepodnošljiv nama koji možemo da hodamo i staramo se o sebi. Radi se o ljudima sa cerebralnom paralizom uglavnom. Bio je skoro kod žene u tridesetim kod koje je utvrđena galopirajuća multipla skleroza. Ona je prestala da radi, pala je u krevet i potpuno je bespomoćna sa jezivom perspektivom ispred sebe. Dobila je kolica da bar može da sedne i da se kreće. Na odlasku posle razgovora moj prijatelj nije imao šta da joj kaže nego ju je poljubio, iako se nisu znali pre toga. Taj poljubac bio je možda najlepši znak podrške bližnjih, verujem da će ga ona pamtiti više od ispraznih reči koje daju lažnu nadu.

Zato plačite, ljudi, i budite milosrdni, ne budite tvrda srca, to posebno važi za okoštale, zadrte, namrgođene Srbe, i ljubite se, dok još ima vremena. (Dragoljub Stanković, Nomad)