Humanističke nauke ne da su višak tržištu rada, nego su mu i neprijatelj. Tržište kao da nastoji očistiti obrazovni sistem od humanističkih težnji ka saznanju i stvoriti neoliberalističku inačicu obrazovanja

Čini se da se sintagme “reforma školstva” i “prilagođavanje tržištu rada” prečesto vezuju jedna za drugu. Kao da je znanje u ovakvim neoliberalnim interpretacijama tek neki nusprodukt vremena provedenog u obrazovnim institucijama, a jedini istinski cilj školovanja jeste postizanje konkurentnosti na apstraktnoj šahovskoj ploči za koju nam je rečeno da se zove “tržište rada”.

Naravno, jasno je da mora postojati mehanizam praćenja tržišta rada i da obrazovni sistem treba prilagođavati tim podacima. Međutim, s obzirom na situaciju u našoj zemlji, gdje je tržište rada slabo uređeno, a politika zapošljavanja u sjeni nepotizma i korupcije, teško da ovdje ima mjesta za “prilagođavanje” te ova sintagma ostaje tek prazno slovo na papiru. Reforma obrazovanja se, dakle, ne smije svesti na mehaničko “prilagođavanje tržištu rada”. Nažalost, prečesto se neodgovorno tvrdi kako je postojeći obrazovni sistem odgovoran za pojavu nezaposlenosti, bez uzimanja u obzir efekata koji su proizvod tranzicionog društva. Također, u takvim ocjenama se previđa i činjenica da se u obrazovni sistem, naročito u akademski kadar i naučno-istraživački rad, premalo ulaže.

Međutim, u ovako suženom pogledu na ciljeve obrazovanja, jedna se grupa naučnih disciplina –  humanističke nauke – dovodi u izrazito nepovoljan položaj. Naime, famozno “tržište rada” u mnogim humanističkim naukama ne vidi korisnu proizvodnu djelatnost, usmjerenu ka akumulaciji kapitala, nego čak vidi i neprijatelja, u obliku humanističke kritike kapitalizma, a naročito  neoliberalizma. Zapravo, “tržište rada” kao da nastoji očistiti obrazovni sistem od humanističkih težnji ka saznanju, a stvoriti neoliberalističku inačicu obrazovanja. Louis Althusser, francuski filozof marksističkog predznaka, istakao je kako je glavna uloga obrazovanja u kapitalističkom društvu proizvodnja učinkovite i poslušne radne snage te podsticanje takmičarskog duha, kao da je važnije biti bolji od drugih, a ne biti bolji od sebe. Ovim se pokušava opravdati društvena nejednakost: ako se neko nije uspio “prodati” na “tržištu rada”, greška je samo njegova, jer nije bio dovoljno dobar u odnosu na konkurenciju i to nipošto nije greška sistema. To pilatovsko pranje ruku sistema od bilo kakve odgovornosti za sreću i napredak pojedinca naročito je primjetno u zemljama tranzicionog tipa, gdje politiku obrazovanja i zapošljavanja diktira sprega politikanstva, korupcije, nepotizma, ignorancije i indolencije. Upravo stoga ni ne čudi da u senatu najstarije državne obrazovne institucije, Univerziteta u Sarajevu (UNSA), zasnovanog na načelima sekularnosti, danas sjede horovođe desekularizacije s biografijama siromašnim naučnim radovima, ali bogatim političkim i rodbinskim vezama. Humanizam, sekularnost i humanističke nauke su u ovom i ovakvom društvu u velikoj opasnosti.

Profitabilni sektori

Ilustracija toga šta se, bar kod nas, dešava s humanističkim naukama bio bi i letimičan pregled studijskih programa na privatnim i državnim univerzitetima. Privatni univerziteti i fakulteti nude studije oblasti poput IT-a, prava, komunikologije, diplomatije, menadžmenta, ekonomije, sporta, medicine, zdravstvenih studija, saobraćaja, turizma i hotelijerstva ili studija sigurnosti. Ovo su sektori za koje postoji tržište rada, odnosno, oni koji se percipiraju kao tržišno konkurentni i isplativi.

Od humanističkih oblasti na privatnim fakultetima postoje studiji filološkog tipa, ali su uglavnom reducirani na studije jezika čije znanje daje prednost na “tržištu rada” u našoj zemlji: studij engleskog, turskog i ruskog jezika. Također, postoje studiji pedagogije i andragogije te defektologije, a ponegdje i sociologije. Međutim, uglavnom nedostaju nekompetitivni nekomercijalni studiji književnosti, teatrologije, filozofije, fundamentalne psihologije i historije. Studiji književnosti, ako postoje, obično su inkorporirani sa studijem određenog jezika, pa tako na nekoliko privatnih univerziteta postoji studij engleskog jezika i književnosti, međutim, na Sarajevo School of Science and Technology (SSST), studij engleskog jezika je više fokusiran na lingvistiku, prevođenje i odnos sa diplomatijom. Na International University of Sarajevo (IUS) postoji Fakultet umjetnosti i društvenih nauka na kojem egzistiraju odsjeci za društvene nauke i kulturološke studije. Na njima se proučavaju historija, moderne kulturološke teorije, sociologija, književnost, etika, etnologija i slične društvene nauke. Time program IUS-a pomalo odskače od onoga što se nudi na većini drugih privatnih univerziteta. Na kulturološkim studijama IUS-a se, između ostalog, izučavaju teorija književnosti, psihologija, antropologija, etnografija, pop kultura te bosansko i tursko kulturno naslijeđe.

Diktat tržišta

Međutim, to znači da su državni univerziteti i spomenuti IUS kod nas praktično jedino utočište svih onih studija koji se bave kulturom, estetikom, sociologijom, filozofijom i teorijom književnosti, dakle, studija koji se bave čovjekom i čovječnošću. Diktat “tržišta rada” ne pogoduje njegovanju ovih disciplina. Jednostavno, privatne obrazovne institucije ulažu u ono što im je isplativo i ne treba ih kriviti zbog toga. S druge strane, dešava se da politika, preciznije, politikanstvo, ugrožava neke već postojeće humanističke studije na državnim univerzitetima. Tako je studij ruskog jezika i književnosti gotovo pa nepoželjan u FBiH, dok je orijentalistika nepostojeća disciplina u RS-u. Također, treba primijetiti da u BiH ne postoji samostalan integralni studij antropologije: naime, postoji predmet Antropologija u okviru određenih studija (biologije i filozofije), ali se ova nauka proučava ili s aspekta prirodnih ili s aspekta društvenih nauka, a ne kao cjelovit fenomen.

Srednjoškolci – budući studenti već se godinama tradicionalno bore za mjesto pod suncem različitih pravnih fakulteta, studija ekonomije i menadžmenta, a u posljednje vrijeme i studija tehničkih i prirodnih oblasti, sa fokusom na IT, genetiku, zdravstvo, elektrotehniku i mašinstvo. To je i razumljivo, jer upravo ovi studiji nude neku šansu zaposlenja u profitabilnim oblastima telekomunikacija i energetike te u vrlo poželjnom sektoru državne službe i administracije, ili su neka vrsta “karte nade” za odlazak u inozemstvo. Poželjni su i studiji engleskog i njemačkog jezika, psihologije, politologije, žurnalistike, dok se primijetan pad bilježi u interesu za studiranje romanskih i slavenskih jezika te latinskog, filozofije, sociologije, istorije, istorije umjetnosti i književnosti.  To se naročito vidi na rang-listama upisa u drugi ciklus ovih studija. Prema logici neoliberalizma, ovo su neprofitabilni studiji, nekonkurentni na tržištu. Drugim riječima, u društvu je rašireno mišljenje kako osobe koje završe ove studije imaju veću vjerovatnoću da će duže vremena biti nezaposlene, da će, umjesto da doprinose državi kroz poreze, biti “teret” sistemu. Kada bi neki fiktivni “donosilac odluka” bio tako drzak da bukvalno ispoštuje ovu okrutnu logiku, ti studiji bi bili ukinuti. Srećom, to se neće dogoditi, ali, također, neće doći do podsticanja razvoja ovakvih studija, jer oni koji donose odluke u našem društvu nisu u stanju procijeniti značaj humanističkog smjera. Međutim, nema ulaganja ni u popularne humanističke studije, poput anglistike i germanistike, koji se suočavaju s opterećenošću nastavnog kadra.

Programirani život

Postavlja se pitanje zašto bi neki pojedinac odabrao studij humanističkog usmjerenja, pogotovo neki poput studija književnosti koji tržište rada ne favorizira, i zašto treba njegovati takve i slične neprofitabilne nemasovne studije?

Zašto, kada se humanističke nauke u svom nepatvorenom obliku upravo suprotstavljaju onom što “tržište rada” predstavlja: programiranom životu od kolijevke do groba, koji podrazumijeva jednu užasnu trajektoriju: školovati se-zaposliti-penzionisati-umrijeti. U ovakvom, nametnutom programu života, nema prostora za osvrtanje, spoznaju sebe i okoline niti uživanje u estetskim vrijednostima. Humanističke nauke nas uče važnosti spoznaje samoga sebe te prihvatanju drugog i drugačijeg, kroz razumijevanje jezika, kulture i historije. Također, ove, danas prezrene naučne oblasti uče nas vrijednostima socijalne pravde i jednakosti te njeguju empatiju. Istovremeno, podstiču kritičko i logičko mišljenje te kreativnost, pa zapravo predstavljaju instrumentarij borbe protiv “alternativnih istina”, spinovanja i svih oblika diskriminacije. Naravno, ovo se ne može shvatiti kao apsolutna istina, s obzirom da je tendencija relativizacije mogućnosti spoznaje i kontekstualizma, tih proizvoda filozofije postmodernizma, djelimice doprinijela situaciji kojoj danas svjedočimo – sveopćoj tendenciji ignoriranja činjenica. No, čak i tada, humanističke nauke nas uče kako mi lako obmanjujemo sebe te što znači biti čovjek i šta nas čini ljudima, suprotstavljaju se tehnokratskim i scijentističkim pogledima na svijet, upravo onim pogledima na svijet koji su i proizveli fenomen “tržišta rada”. Proglasiti ove nauke “nepraktičnim” ili, još gore, “nekorisnim”, znači da onaj ko to kaže ne razumije šta je to korisno za ljudski rod.