Nekako s ratom, turbo-folk postaje industrija čiji su pogoni locirani u Srbiji. Prije sukoba, kao ikona jugoslavenstva percipirana je Lepa Brena. Njenu ulogu, ali kao ikona srpstva, preuzima Ceca. U Bosni prava pometnja dolazi s Thompsonovim odbrambeno-oslobodilačkim hitom
S krahom Jugoslavije dolazi i do kraja slatkog grijeha, o kojem sam pisao u prošlom tekstu. Doba nevinosti turbo-folka je prošlo. Mogvaj je postao gremlin. Turbo-folk s ratom postaje kulturno-politička industrija čiji su pogoni uglavnom bili smješteni u Srbiji.
Kao ikona jugoslavenstva percipirana je Lepa Brena. Njenu ulogu, ali kao ikona srpstva, preuzima Svetlana Ražnatović Ceca. U kontekstu političke (zlo)upotrebe dovoljno je referirati na Žaranu Papić i njenu studiju Europa nakon 1989: etnički ratovi, fašizacija društvenog života i politika tijela u Srbiji.
Iz te studije važno je istaći nekoliko stvari. Prva se odnosi na tjelesnost: “Na izvjestan način, Ceca je bogat politički fenomen jer obuhvaća mnoge inače razdvojene dimenzije kulture i politike: ona je žarište iz koga se mogu očitati mnoge političke i simboličke poruke. Jedna od prvih poruka jest da sva turbofolk glazba donosi poruku normalnosti. Dok je ostatak bivše Jugoslavije gorio, Bosna bila žestoko napadana, a Sarajevo pod opsadom – Hrvatska zgarišta tinjaju još od ranije – mi smo u Srbiji imali masovnu produkciju lijepih, više ili manje okruglastih, svakako ‘sretno seksualiziranih’ srpskih žena.”
Zloupotreba tjelesnosti
Turbo-folk ratne Srbije je politička, patrijarhalna zloupotreba ženske tjelesnosti koja je služila za amortizaciju savjesti i stvaranje privida normalnosti. Nije to, naravno, išlo samo preko tijela nego i preko lakih nota uz koje su se ta tijela drmusala i lako pamtljivih stihova koji su prelazili preko hiperseksualiziranih usana. U muzičkom smislu, kod Cece se radi o turbo-folku po sebi: “Ona je mogla uzeti sve što je tada bilo popularno, poput rapa, rock and rolla, čak i punka, da bi spojila sve te aspekte u svom tijelu, i tako sebe predstavila kao vizualnu, kulturnu, naposlijetku i svakidašnju političku poruku.”
Međutim, taj turbo-folk imao je u službi cijelu industriju čiji je cilj, između ostalog, bio i predimenzioniranje njegovih umjetničkih kvaliteta. Evo šta Žarana Papić kaže: “Godine 1995. Ceca je imala veliki koncert u Beogradu koji nije započeo kao svi ostali koncerti, s velikim dimom i eksplozijom svjetla. Ceca je započela nastup u potpunoj tami sa svjetlima koja su se postepeno palila, tako da je publika mogla vidjeti dvije stvari – Cecu i veliki križ visoko iznad i iza nje. Vidite ogromni križ i taj vas simbol podsjeća na uvećani križ Kazimira Maljeviča. (…) Ona se poigravala modernističkim, postmodernističkim, artističkim i političkim dimenzijama, a s preuzetim križom Kazimira Maljeviča nije asocirala samo na pravoslavlje, ne samo na tu religiju, već i na historiju moderne umjetnosti i svoje vlastito mjesto u njoj!” Na kraju koncerta ukazala se na bini i beba tigar u kavezu koja je bila zaštitni znak postrojbi njenog muža kriminalca i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Njena popularnost korištena je, dakle, da se popularizira i ono što su srpske paravojne formacije radile po Bosni i Hrvatskoj na način da se tome da oreol svetosti i pravednosti.
Žarana Papić, između ostalog, navodi još i to da je Ceca u Srbiji pod sankcijama služila i kao svojevrstan prozor u svijet. Zbog nedostatka uvida u svjetska dešavanja, čega Ceci nije nedostajalo, preko nje su žene u Srbiji pratile, recimo, modne trendove i šta je in, jer je Ceca bila ta koja je to mogla direktno pratiti, ali i imati. Ceca je tako služila i sveukupnoj cecizaciji žena u Srbiji, ali i društva.
No, Ceca je slika Srbije u kojoj je bio mir. Na ratom zahvaćenim teritorijama, srpski turbo-folk imao je svoje u smislu stajlinga slabije osmišljene, ali u smislu tekstualnih poruka mnogo direktnije ratne poruke. U tom smislu prednjači Baja Mali Knindža, čiji se nadimak odnosi na srpske paravojne formacije u Hrvatskoj poznate kao Knindže. Ilustracije radi, koliko je u tu poetiku mržnje utkano, navest ću neke stihove: “Ne volim te Alija zato što si balija/ srušio si miran san/ Nosila ti Drina sto mudžahedina/ svaki dan.” Banalna, mrziteljska rima sa izraženom željom za masovnim egzekucijama.
Bosna, Čavoglave i Thompson
Turbo-folk u Hrvatskoj i Bosni u ratu u glavnini bio je usmjeren na jačanje patriotizma kod Hrvata i Bošnjaka te općenito Bosanaca koji su svoju borbu vidjeli kao odbranu multietničke BiH. Glavni hit te sukobljene strane, koja će jedno vrijeme rata biti percipirana kao jedna, bio je Čavoglave, Marka Perkovića Thompsona. Hit je počinjao ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, pod kojim su se u Drugom svjetskom ratu dešavali genocid nad Jevrejima, Romima i Srbima te ubistva ideoloških neistomišljenika Pavelićevog režima. Melodija te vokalna izvedba su narodnjačke, ali gitarska distorzija i prenaglašeni rifovi u pjesmu su inkorporirali i rock. Garantovano uspješan hibrid tada, i u Bosni i u Hrvatskoj, dva najpopularnija muzička izričaja, uz jasnu ideološku obojenost najpopularnijom ideologijom tada kod svih jugoslavenskih naroda i narodnosti – nacionalizmom.
Pjesma je gotovo odmah dobila svoje posestrime u Bosni. Na istu melodiju te male tekstualne izmjene – izbacivanje ustaškog pozdrava i zamjena lokalizama – pjevana je kao svojevrsna himna branitelja Sarajeva. Pjevana je i u Mostaru. Ta mostarska verzija pokazuje svu tragikomediju ratovanja u cialis 5 ml tom gradu. U njoj se refrenično ponavljaju stihovi: “Stoje Hrvat i Musliman/ kao braća svi/ nećete u Mostar ući/ dok smo živi mi.” Pjesma je uperena protiv Srba koji su s okolnih brda granatirali Mostar. Neće proći dugo, zaratit će Muslimani i Hrvati i jedni drugima postati veći neprijatelji nego što su to bili Srbima kad su pjevali pjesmu.
S krajem rata turbo-folk se još jednom pokazuje kao političko-ideološki plastelin. Moguće ga je oblikovati u svim pravcima. S Brenom je služio jugoslavenstvu, s raspadom Jugoslavije i ratom stavlja se u službu zaraćenih nacionalizama. U oba slučaja on je bio žestoko patrijarhalan. S tranzicijom se račva u cijeli niz ideoloških tokova. Tranzicija sa sobom donosi i cijeli svežanj ljudskopravaških priča koje okupiraju javni prostor. Jedna od dominantnijih je ona o LGBT pravima. Zanimljivo je to da će jedna od gay ikona regije postati turbo-folk zvijezda Jelena Karleuša. Nema borbe za prava LGBT populacije u pjesmama koje pjeva, ali je u nekoliko navrata iskoristila svoju popularnost da se u javnosti založi za poštivanje prava tih ljudi. U nekim pjesmama evidentan je i pomak od žene kao žrtve, a u svojim muzičko-scenskim performansima nikad se ne predstavlja kao paćenica ili robinja, a zna biti i domina. Taj pomak je vidljiv i kod nekih drugih turbo-folk pjevačica. No, teško je reći da zahvaljujući tome turbo-folk u sebi nosi neki emancipacijski potencijal, pa taman da na njegovim krilima i dođe do poboljšanja stanja ljudskih prava u regiji. On je samo prilagodljiv. Sutra ko zna opet kome.
