Problemi s kojima stanovnici Indije žive normalno nama iz Evrope au nešto sasvim neprihvatljivo i nadasve skandalozno i besmisleno. Isprepleteno bahatošću, ignorancijom i sujevjerjem, ali i nadom. No, kako odavno napisah, ljudi su društvene životinje koje se najlakše prilagođavaju životnim situacijama. Pa, tako i ja. Primjeri? Sa zadovoljstvom:

Mali restorančić u blizini univerziteta

Od dolaska u Indiju našao sam prekrasan mali restoran (nekih 20 m2 na dva sprata – ukupno) plus pristojna terasica, koji služi 2 dcl ananasa za 1 KM (cijeđenog soka) i pizzu za ručak po cijeni od 4 KM, što je zaista prihvatljivo, no… Poslije desetak dolazaka i zaista uslužnog osoblja (naravno da nisam išao svaki dan – nisam imao namjeru da mi pizza „krene iz ušiju izlaziti“) koji su me već počeli prepoznavati, došlo je do „zamora materijala“. Naime, prije 15-ak dana dođoh i naručih moj obrok, i čekah, čekah… Drugi gosti su dolazili i odlazili. Prođe 15 minuta, pola sata, a bijahu uslužene osobe koje dođoše poslije mene. Dobih ananas sok, ali od pizze ništa. Ustadoh i objasnih, što bi mi rekli, „rukama i nogama“ obzirom da im je engleski jezik u uslužnim djelatnostima veoma loš (ako se ne radi o „five stars“ restoranima) da odlazim jer su poslužili goste koji su došli poslije mene, a meni „shipak“, što i rekoh, ljut. I sve do jučer, kada slučajno ugledah mladog gazdu koji je stajao ispred restorana, a bijaše mi na putu i ne mogah ga izbjeći. Osmijehnuo se i napravio korak ka meni, a ja mrtav hladan mu rekoh: „Da li znate zbog čega više ne dolazim kod vas?“ Ponovo se blago osmijehnuo i rekao. „Znam. Oprostite, molim vas.“ Odgovorih: “Dobro je da znate.“ I prođoh. I, sad bih, kao, ja trebao nastaviti dolaziti kod njega, jer sam upravo preko njega i naručio taj posljednji obrok u restorančiću. (Ne)odgovornost kod Indijaca je izuzetna mana, osim ako nisu istinski profesionalci u poslu koji obavljaju, a (ne)odgovornost koja prati (ne)poštovanje je zaista (ne)podnošljiva.

Napomena: Toliko je malih restorančića u blizini mog radnog mjesta da jedan više ili manje, uopće nije bitan. A hrana? Ako nije prezačinjena, onda je izvrsna. Preporučujem „Onion pacode“ koji su, u stvari, kao naši uštipci ali umanjeni, dok su unutar njih komadići luka. Obiman obrok. Cijena, zaista sitnica – 1 KM.

Banka koja radi kao poštanska kočija sa Divljeg zapada

…I kasni u realizaciji direktno u lice obećanog, danima. S obzirom da je sve van Kampusa mog univerziteta DYPIU u Puneu, barem ovo do sada što vidjeh, i osjetih, kao iz druge galaksije, ni banke nisu ništa bolje. Moja banka, gdje sam obavezan imati otvoren račun (ne želim joj navoditi ime, radi vlastite, finansijske sigurnosti, naravno) radi veoma pristojno kada je komunikacija sa klijentima u pitanju, po dolasku kod njih. Sve je profesionalno i realizirano, od sigurnosti računa, plaćanja, podizanja novca, internet bankarstva, što prilično olakšava posao svakome ko kod njih ima otvoren račun. Međutim, mobilno bankarstvo, odnosno plaćanje računa ili prebacivanje novca s telefona na telefon (da, dragi moji, više je ovdje takvih mogućnosti do u Silicijskoj dolini u Kaliforniji, sjedištu Googla – kolega, koji je trenutno u SAD-e mi reče da se više koristi Google pay u Indiji do u SAD-e, a on se nalazi samo nekih par kilometara od sjedištva Googla, trenutno) ovdje itekako „kašlje“. Bar za mene. Od prvoga dana pokušavam otvoriti i tu mogućnost, a evo, tu sam skoro tri mjeseca. Još uvijek čekam. I kad se ponadah, poslije podnesenih prijava, zahtjeva, popunjenih obrazaca, direktnog kontakta sa službenicima u banci, hladan tuš! Na licu mjesta, prije četiri dana, u banci sam zamolio izuzetno ljubaznu službenicu da mi pokaže kako koristiti Google pay, jer meni non-stop pokazuje kako moj broj mobilnog telefona nije registrovan u njenoj banci, ona preuze stvar u svoje ruke. Prije objašnjenja da naglasim kako nisam mogao ni otvoriti račun bez mobilnog, jer kada plaćam račune sa laptopa putem Internet bankarstva, dobijem OTP privremenu lozinku (čime se još jednom pojačava sigurnost plaćanja) na moj, registrovani, u banci, broj telefona. Ovdašnji. Indijski. Elem, preuzevši mobitel, probala je ne jednom, već deset puta istu stvar kao i ja. I ništa. Hladno mi je rekla, da nastavim probati 2-3 dana na Google payu i prihvatiće moj zahtjev. O tempora, o mores! Baš kao da nemam drugog posla do svakodnevno tipkati po mobitelu i „moliti“ Google pay da mi pronađe moj račun u mojoj banci, preko mog broja mobilnog. A kao riješenje je rekla: “Molim vas, popunite ovaj, još jedan obrazac, i u roku od 24 sata ćete moći, kada reinstalirate i ponovo instalirate drugu aplikaciju na vaš mobilni aparat – Phone pay, plaćati online, dok vaš Google pay ne proradi.“ Eo ipso, sve uradih kako reče. Prošlo je 96 sati (4 dana) a ne 24 sata (1 dan) i niti Google paya a niti Phone paya nema. Nikako. I nešto se mislim, da odem ponovo sutradan u ponedjeljak, ponesem čokoladu za nju (znak pažnje, ne mito) i sačekam dok sve ne završi. I budem strpljiv. Onako. Bosanski. I hercegovački. Dok bankarska službenica konačno omogući mom telefonskom broju da se objedini s gore navedenim aplikacijama, kako bih ja mogao platiti rentu frižidera i veš mašine u mom stanu, u iznosu od 800 IR, mjesečno.

Napomena: Bar se nadam da mi ih neće uzeti nazad jer kasnim par dana sa plaćanjem (a oni isključivo traže Phone pay or Goorgle pay) upravo zbog nemogućnosti plaćanja mobilnim telefonom. „Drugi j…, a ti se Muzafere kupaj.:“, kako reče veliki Pavle Vujisić u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice, onomad. Oni j… digitalno, a ja se „kupam“ analogno. Eto.

Savjet zlata vrijedan

Vodite računa, molim vas, kada ste u Indiji i plaćate nekome gotovinom da novac dajete na takav način da palac bude s jedne strane na novčanici a sva četiri prsta sa druge strane novčanice. Zbog čega? Primjerom velim: U mom komšiluku, kod stana, ima niz malih prodavnica koje su, u stvari malo „dublje“ trafike ali otvorene sa prednje strane. I ja imam svoju, gdje sam već navikao domaćina(e) kada me vide da ozareni znaju kako od mene imaju najmanje 100 IR taj dan. I, tako, jučer odoh po hljeb/kruh (ovdje ga možete naći samo kao tost zapakovanog a ne i kao „normalni“ što smo mi navikli – ako to želite, valja prohodati do specijalnih prodavnica, kao po pivo i/ili vino, Saudijske mi, Arabije) i neke sitnice salatne namjene. Izvadih 100 IR i dajuci ih vlasnikovoj kćerci (djevojčurak od 20-ak godina) vidjeh na njenom licu zgražanje. Inače, ona jedina zna engleski jezik (veoma dobro) i obradujem se svaki put kada je vidim (svaki drugi dan je tu) jer ne moram „rukama i nogama“ njenom ocu objašnjavati šta želim, mada smo se već navikli obojica i prepoznajemo neverbalno komuniciranje veoma dobro danas. Kakvo zgražanje? Jer joj dadoh novčanicu držeči je između palca i kažiprsta samo. Ona mi je vrati, a ja zbunjen pomislih da nisam možda trebao neku drugu dati, ali znam da sam je čuo kako reče: „95 IR“. I dajući mi je natrag, reče: „Molim vas, dajte mi novac na odgovarajući način. Ne ovako. Ako to radite na ovaj način, to je uvreda u Indiji“. Zbunjen, upitah kako da to uradim. Objasnivši mi, ja to i uradih, i ona se osmjehnu zadovoljna. Ja odoh ljut. Na sebe. Upitavši se koliko sam li ljudi uvrijedio do sada, a nisu imali hrabrosti, kao ovaj djevojčurak, da mi kažu.

Napomena: Life long learning process. I u Indiji.

Prodavnica mobilnih uređaja kao svjetlo na kraju tunela

Ne znam da li sam igdje, u Evropi, ili u Svijetu, vidio uslugu tako profesonalnu i predanu poslu kao u prodavnici mobilnih i drugih pratećih uređaja, nekih 300-ak metara od mog univerziteta. Negdje po dolasku, imadoh problem s mojim bosanskim, mobitelom (tek kada odete iz BiH, možete se pohvaliti sa dva mobitela – jednim „stranim“ i jednim “domaćim“, jer u BiH samo momci i političari mogu imati dva mobitela, ostali jok! – barem ja nisam smio) i tražeći naletih na jednu od prodavnica gdje me dečko iza pulta odmah skužio kao stranca i nabacio cijenu od 2.000 IR za opravku ekrana. Ja se okrenuh odmah i nastavih tražiti dalje, našavši blizu univerziteta novu ponudu. Od 800 IR (oko 18-19 KM) što i prihvatih. Istog popodneva, mobitel je bio kao nov, a ja nastavih kod njih dolaziti. Već dva puta bijah zbog oba mobitela i nekih minornih problema kod aplikacija i nijednom mi nije želio naplatiti, momak, iza pulta. Uvijek osmijeh i riječ „Sačekajte, molim vas.“ U roku do 5 minuta problem riješen a ja svaki put odlučim da nešto kupim. Imaju mali ormarić, stakleni sa čokoladama i kupim čokoladu. Zadovoljan, pojedem je, a njima zahvalnost kroz utrošen novac. Pitam se, mogu li svi gore navedeni biti kao ovaj uljudni momak iz prodavnice mobilnih uređaja, ili je on sam svjetlo na kraju tunela, a tunelu nikada kraja.

Napomena: Vidjećemo. Još će Sabi vidjeti. Dugo je vremena do povratka kući.