Piše: Patrick Redford

U ponedjeljak je novoimenovani izvršni direktor Paramounta, David Ellison, objavio da je njegova kompanija preuzela Free Press, podrugljivi „blood-and-soil“ blog koji je osnovala i vodi bivša nadzornica u New York Timesu, Bari Weiss. Kao dio tog ugovora, Weiss će preuzeti funkciju glavne urednice CBS Newsa, koji je u vlasništvu Paramounta i predstavlja jednu od najvećih novinskih organizacija u zemlji.

Kako bi Free Press – čiji cjelokupni urednički sadržaj u jednom danu iznosi jednu ili dvije podgrijane verzije tekstova tipa „Ova današnja omladina je luda“, nešto poput „Liberalni gradonačelnici nastavljaju lagati o ‘crnačkom pitanju’“ i „Kako ova supruga IDF vojnika balansira majčinstvo i ubijanje djece-terorista“ – mogao vrijediti navodno 150 miliona dolara, i zašto bi njegova nespretna osnivačica uskoro trebala nadgledati veliku medijsku operaciju?

Odgovori su, redom: ne vrijedi i ne bi trebala. Preuzimanje ima smisla jedino u kontekstu znatno većeg ugovora i njegovog šireg projekta medijske reorijentacije. Sada kada je ugovor o Free Pressu zaključen i kada je Weiss preuzela jednu od najmoćnijih pozicija u američkom novinarstvu, najbogatiji ljudi na svijetu napravili su krupne korake ka uspostavljanju bezzubog, popustljivog budućeg mainstream medija kakvog su oduvijek željeli.

Prije nego što dođemo do Weiss, moramo uspostaviti kontekst onoga što se dešava na CBS Newsu i zašto bi njegovi vlasnici tražili novo rukovodstvo. Ta priča počinje s Davidom Ellisonom, prvorođenim sinom iz trećeg braka Larryja Ellisona – osnivača Oraclea, donedavno i nakratko najbogatijeg čovjeka na svijetu, te velikog donatora Izraelskih obrambenih snaga.

Mlađi Ellison je 2006. godine osnovao produkcijsku kuću Skydance Media, a tri godine kasnije potpisao četverogodišnji ugovor s Paramountom vrijedan 350 miliona dolara za sufinansiranje četiri do šest filmova godišnje. David kaže da je oduvijek zamišljao Skydance kao tehnološku kompaniju i „medijsku kuću 2.0“, a ne kao ukočenu filmsku produkcijsku firmu – viziju koju pripisuje savjetu koji mu je davno dao očev prijatelj Steve Jobs, rekavši mu, ugrubo, da pokuša napraviti nešto dobro umjesto nečega što je bezvrijedno. Vrhunski uvid.

Tokom decenije nakon početnog partnerstva s Paramountom, Skydance je dva puta obnavljao svoj ugovor s tom kompanijom, izdvojio sportski i animacijski sektor, a 2018. godine prodao manjinski udio kineskoj multinacionalnoj holding kompaniji Tencent, pri čemu je vrijednost firme procijenjena na više od milijardu dolara. Četiri godine kasnije, Skydance je postigao ogroman ugovor s NFL-om i prikupio još više sredstava, uz procijenjenu vrijednost koja je bila četiri puta veća.

U međuvremenu, Paramount je krvario. Najmanji član takozvane „velike petorke“ filmskih studija bio je jedan od mnogih resursa pod kontrolom porodice Redstone, putem njihove krovne kompanije National Amusements, koja je obuhvatala i cjelokupnu spojenu masu CBS-a i Viacoma.

Godine 2022., nakon nekoliko internih reorganizacija, borbi za moć i naizgled kontradiktornih konsolidacija i razdvajanja, posustala medijska kompanija se rebrendirala u Paramount Global. Sve vijesti, filmska produkcija i 871 sezona Survivora napokon su bili zatvoreni pod jednim krovom, vješto iskorištavajući „ikonizirano globalno ime“ kako bi stvorili jednu od najomraženijih streaming platformi – Paramount Plus.

Bolje ikad nego nikad, mada ni stalna prisutnost i vedri osmijeh Jeffa Probsta (voditelj reality emisije Survivor) nisu mogli puno popraviti stanje. National Amusements je kontrolisao 77 posto glasačkih dionica u Paramountu, ali samo 10 posto ukupnih dionica; padajuća dividenda Paramountovih dionica ostavljala je porodicu Redstone bez dovoljno gotovine, iako su i dalje posjedovali čitav niz značajnih medijskih prava. Do sredine 2024. godine, Paramount Global je imao više od 14 milijardi dolara dugoročnog duga.

Tako je upravni odbor Paramounta počeo razmatrati prodaju. Među ponudama brojnih poznatih imena, Skydance se brzo izdvojio kao najozbiljniji kandidat. Nakon što su se najprije dogovorili oko uslova, zatim odustali, pa se ponovo dogovorili – sve to unutar mjesec dana tokom ljeta 2024. – dvije kompanije su 2. jula te godine objavile da će se spojiti i postati Paramount Skydance Corporation.

Finaliziranje ugovora te veličine i značaja nije tako jednostavno kao da jedna strana ispiše ček na 8 milijardi dolara i rukuje se s drugom. Budući da je predloženo spajanje uključivalo i prijenos desetina CBS-ovih dozvola za emitovanje, bilo je potrebno odobrenje Federalne komisije za komunikacije (FCC). To je mnogo zapetljaniji proces pod FCC-om Donalda Trumpa, što je spajanje Paramounta i Skydancea itekako pokazalo.

Trenutni predsjedavajući FCC-a je Brendan Carr, koji je napisao dio o FCC-u u okviru projekta Project 2025, a zatim uoči izbora otvoreno vodio kampanju za vodeću poziciju u agenciji čestim nastupima na Fox Newsu i ponavljanim prijedlozima da se oduzimaju licence medijima koji nisu konzervativni. Umjesto da provodi politiku jednostavne deregulacije, FCC pod Carrom – kao i gotovo svaki drugi organ savezne vlasti koji je ostao netaknut nakon iscrpljivanja kojim su upravljali Trump i Elon Musk – usmjerio je svoju regulatornu moć prema van i poprimio ofanzivno držanje.

U praksi to znači da će svaki ugovor koji prolazi kroz hodnike FCC-a biti izložen širokom spektru trumpističkih degradacija.

Ako treba dokaz koliko Carr-ovo ponašanje nalik mafijaškom režimu daje rezultate, dovoljno je pogledati brzinu kojom je mreža ABC povukla emisiju Jimmy Kimmel Live! s programa — manje od dva dana nakon što je započela zlonamjerna desničarska hajka zbog Kimmelove očigledno tačne opaske da će desnica iskoristiti smrt Charlieja Kirka za unapređenje svoje agende. To se desilo nakon što je Carr iznio prijeteće riječi o tome kako će se stvari uraditi „lako ili teško“ u podcastu plagijatora Bennyja Johnsona.

ABC je pokleknuo takvom brzinom dijelom i zato što je medijska kompanija Nexstar — najveći vlasnik TV stanica u SAD-u i operator mnogih lokalnih ABC podružnica — tražila odobrenje za posao vrijedan 6,2 milijarde dolara kojim bi kupila kompaniju za emitovanje Tegna, čime bi Nexstar dobio doseg u 80 posto američkih domaćinstava. Nexstaru za taj posao ne treba samo odobrenje FCC-a, nego i Carr-ova izmjena FCC-ovih pravilnika da bi posao uopšte bio legalan. Tako su obje strane pronašle zajednički interes: Nexstar dobija svoje spajanje, a Carr priliku da disciplinira veliki liberalni medij.

CBS News, ključni adut FCC-a u vezi sa spajanjem Paramounta i Skydancea, bio je Trumpova meta godinama. On je, između ostalog, neposredno pred izbore 2024. podnio besmislenu tužbu protiv kompanije, zbog očigledno lažnih navoda da je emisija 60 Minutes selektivno montirala intervju s Kamalom Harris.

Kao predsjednik, Trump raspolaže i moći i jasnom spremnošću da osujeti bilo kakvo spajanje ukoliko njegove strane ne zaigraju kako on svira — što je već uspješno iskoristio da iznudi mito i preoblikuje neprijatelja po svojoj mjeri.

Dugogodišnji izvršni producent 60 Minutesa, Bill Owens, podnio je ostavku u aprilu, nakon upornog uredničkog miješanja viših rukovodilaca iz Paramounta, očito usmjerenog na umirivanje predsjednika i osiguravanje spajanja. „Kada su se Paramount i Skydance dogovorili o spajanju,“ rekao je voditelj Scott Pelley nedugo zatim u programu, „Paramount je počeo nadgledati naš sadržaj na nove načine. Bill je smatrao da je izgubio nezavisnost koja je nužna za pošteno novinarstvo.“

Shari Redstone, šefica porodične kompanije National Amusements i, prema izvještajima, ključna pokretačica napora za spajanje Paramounta i Skydancea, pokazala je potpunu spremnost da popusti pred Trumpom. Za The New York Times izjavila je da je prihvatila ideju umirivanja predsjednika jer je to vidjela kao način da disciplinira redakciju svoje organizacije zbog, kako je smatrala, nedovoljno „krvoločnog“ izvještavanja o izraelskom genocidu u Gazi. „Trebalo nam je više ravnoteže,“ rekla je Redstone. „Dio mene je mislio: možda Trump može postići ono što ja nikada nisam uspjela.“

Paramount je 2. jula objavio nagodbu vrijednu 16 miliona dolara u vezi s Trumpovom besmislenom tužbom — tačno godinu dana od objave sporazuma o spajanju — a Ellison je pristao finansirati između 15 i 20 miliona dolara vrijedne „javne servisne reklame za promociju ciljeva koje podržava predsjednik“.

Dana 15. jula, Carr i David Ellison sastali su se kako bi razgovarali o Skydanceovoj „posvećenosti nepristrasnom novinarstvu“. Ellison je brzo prešao na posao. Dva dana kasnije, CBS je objavio ukidanje emisije Stephena Colberta u kasnovečernjem terminu — iako se ne radi o novinarskom programu, bila je redovno kritična prema Trumpu i njegovoj administraciji — čime su potvrđeni raniji navodi Olivera Darcyja da će mreža lažno predstaviti taj potez kao mjeru štednje.

Ellison je izjavio da će Paramount nakon spajanja biti fokusiran na „američko pripovijedanje“, te da će ukinuti Paramountov program za raznolikost, ravnopravnost i inkluziju (DEI) i imenovati ombudsmana koji će „suzbijati percipiranu pristrasnost“.

Dok Ellison razgrađuje institucije unutar CBS-a, morat će graditi nove. Odlazak Owensa, dugogodišnjeg i veoma cijenjenog novinara, potencijalno otvara prostor za Weiss, beznačajnu operaterku koja je morala napustiti posao kolumnistice u New York Timesu nakon što nije uspjela natjerati list da je otpusti (nakratko su je „prognali“ u Australiju). Weiss se oporavila od poniženja što nikada nije bila „žrtvovana“ zbog svoje navodne heterodoksije, izgradila Free Press u najprofitabilniji Substackov novinski portal i prošle godine nadgledala investicioni krug koji je donio 15 miliona dolara uz procijenjenu vrijednost od oko 100 miliona, uz učešće desničarskih milijardera poput Marca Andreessena — štićenika Petera Thiela čija investicijska firma ulaže i u sam Substack — i Trumpovog niskog kripto-cara Davida Sacksa.

Prema Financial Timesu, Ellison je ovog ljeta kontaktirao Weiss u vezi s preuzimanjem Free Pressa zbog njene nepokolebljive podrške Izraelu i „sposobnosti da izgradi mlađu, digitalno pismenu publiku“.

…

U svjetlu Weissinog skorog uspona, vrijedi sagledati stanje mainstream medija tokom protekle decenije. Od 2015. godine, Trump je vodio rat protiv medija na institucionalnom nivou. Bio je izuzetno uspješan, a jedno od posebno zabrinjavajućih obilježja njegove druge administracije jeste koliko daleko i koliko brzo su se mediji, i strukturno i tonalno, pomjerili udesno.

Nakon što su se New York Times i Washington Post nakon izbora 2016. pozicionirali kao posljednja linija odbrane demokratskih sloboda, oba lista su ustuknula pred izazovom. Pod Jeffom Bezosom, Post je obezvrijeđen, gotovo eksplicitno poručujući svojim čitaocima da više nije u poslu govorenja istine vlasti u lice. Times se, s druge strane, repozicionirao u kompaniju za igre i recepte koja uz to prodaje i novine, poništavajući vlastitu tvrdnju da predstavlja ključni izvor liberalnih vrijednosti svojom podrškom izraelskoj kampanji genocida u Gazi.

Televizijske vijesti gube na značaju kao relevantan medij, iako ih i dalje prati ogroman broj starijih gledatelja. Programi izvan Foxa jednako su mlitavi kao i nacionalna Demokratska stranka, koja se i sama posljednjih godina stabilno pomjerila udesno. MSNBC, koji će uskoro biti rebrendiran u MSNOW, nedavno je otpustio Matthewa Dowda jer je tačno okarakterisao stavove Charlieja Kirka, što, po mom mišljenju, odražava napetosti koje su svojstvene korporativnim, nominalno liberalnim medijima.

Nastojanje da se udovolji višoj klasi, koja posjeduje i finansira medijske organizacije, dok se istovremeno kritikuje desničarski predsjednik, predstavlja kontradikciju — onu koja ne zahtijeva razrješenje sve dok ne bude ugrožen klasni položaj. Ali kada profitne marže dođu u pitanje, kao što su se šefovi MSNBC-a očito bojali da će se desiti ukoliko stanu iza Dowda, novinarstvo će uvijek biti žrtvovano.

Uzmimo u obzir masovni zaokret udesno unutar tehnološkog svijeta — nekada pouzdano demokratski nastrojenog bloka, čiji su „misaoni lideri“ danas uglavnom ili otvoreno pro-Trump, ili privrženi ezoteričnoj politici mrežnih država koja Trumpa prihvata kao sredstvo za postizanje zajedničkog cilja. (Podsjetimo i na to da najmoćniji ljudi u tehnološkom sektoru finansiraju Free Press.)

Operativna lojalnost tehnološkog svijeta pripada kapitalu, čije se nagomilavanje oslanja na indiferentnost ili popustljivost države. Iz perspektive biznisa, potpuno je logično ulagivati se vlasti, naročito ako vam je osnovna djelatnost regulatorna arbitraža. Priča o tehnologiji ujedno je i priča o medijima: oba sektora bave se kreiranjem stvarnosti i razvijala su se paralelno — tamo gdje nisu otvoreno sklapala partnerstva.

Bezosovo vlasništvo nad Postom najjasniji je primjer takvog partnerstva. Amazonov mega-milijarder rado je bio viđen kao uzor medijskog pokroviteljstva, koji gotovo samostalno sprječava da „demokratija umre u mraku“, sve dok se vjetrovi nisu promijenili. U ovom slučaju nije se radilo toliko o tome da su mu profitne marže bile ugrožene, koliko o tome da je vidio priliku da ih poveća iskorištavanjem zaokreta udesno.

Ispada da je daleko isplativije pozicionirati svoj list kao poluzvanično glasilo američke diktature nego držati baterijsku lampu u ruci demokratiji.

Kao i u svakom drugom velikom preokretu u američkom životu ove decenije, i ovdje je 2020. godina označila ključnu prekretnicu. Navodne „pretjeranosti“ kratkotrajnog poziva na rasnu pravdu proglašene su toliko nepodnošljivim — ponajviše, rekao bih, zato što su političke i medijske elite tri godine neprestano vrištale o kriminalu i otvoreno ga povezivale s tim pozivima na rasnu pravdu — da su se na kraju obile o glavu i dovele do toga da se ljudi praktično izvinjavaju što su uopšte rekli da je ubistvo Georgea Floyda loše, uz obećanje nove, čvrste posvećenosti tome da budu još otvorenije rasistički nastrojeni.

Dok se mainstream počeo pomjerati udesno, novi talas pristrasnih aktera ušao je iz margine u samu jezgru, pri čemu su podkasteri „rasne nauke“ pod Trumpom dobili istu razinu važnosti kakvu su novinari Timesa imali pod Barackom Obamom. Ti ljudi uglavnom nisu zainteresovani za uvjeravanje, već isključivo za dominaciju i propagandu, spojene u projektu prepravljanja lika Kirka iz rasističkog organizatora u bijelog Martina Luthera Kinga Jr.

Iako je uspon takvih ljudi težak udarac za mainstream medije kakvi su nekad bili, preoblikovanje „četvrte sile“ pod Trumpom obuhvata ne samo pokušaj uništenja medija, već i njihovu zamjenu. Tu se u priču ponovo uključuje Weiss.

Dylan Byers u svojim nedavnim tekstovima primjećuje da je Weissin medij spreman povremeno kritikovati Trumpa, što on tumači tako da je ne treba smatrati režimskim medijem, nego nečim poput razumnog i hrabrog centrizma. To, međutim, više govori o Byersovoj površnoj novinarskoj prirodi i načinu na koji na pomalo prevarantski način njeguje svoje izvore, nego o stvarnim uredničkim sklonostima Weiss — iako on slučajno ipak pogađa tačan okvir njenog položaja.

Weiss se ne nalazi u istoj orbiti kao otvoreno pristrasni Newsmaxovi operateri ili ekstremisti poput Nicka Fuentesa, i upravo to određuje njenu korisnost. Za razliku od tih bučnih idiota, Weiss govori jezikom elitnih liberalnih institucija, a njena ciljna publika su ljudi koji znaju čitati. Projekat — njen i onaj njenih finansijera — jeste da se ona i njen krug uspostave ne kao „nova desnica u medijima“, već kao novi liberalni medij, zauzimajući krajnju lijevu prihvatljivu poziciju unutar novog desničarskog okvira.

To je izuzetno korisno i kao mehanizam za privlačenje određene klase razočaranih liberala, i za njene milijarderske pokrovitelje. Larry i David Ellison su u procesu osiguravanja kontrole nad ogromnim dijelom američkog medijskog prostora. Ugovor s Paramountom i naknadna preplata od 7,7 milijardi dolara za UFC, kupljen od dugogodišnjeg Trumpovog saveznika Arija Emanuela (viđenog pored ringa s Ellisonom, Trumpom i Muskom u aprilu), postavili su pozornicu da Oracle krene u preuzimanje gigantske kompanije Warner Bros. Discovery i osigura kontrolu nad američkim TikTokom po bagatelnoj cijeni. (Ponovo, kao i kod Weissinog preuzimanja, Ellisonova nepokolebljiva podrška Izraelu nije sporedna okolnost, nego pokretački faktor.) Riječ je o potezu za monopolsku kontrolu. Potkupiti predsjednika jeste ključni dio — ali sve to ipak treba i upakovati za prodaju.

Ellisoni i ostatak milijarderske klase nemaju potrebu za aerodinamičkim otporom koji dolazi iz povezivanja s opskurnijim desničarskim krugovima; njima je stalo do prestiža i glatkoće koje pruža povezanost s važnim, elitnim institucijama. Upravo to predstavlja vrijednosnu ponudu Weiss, odgojene u Ivy ligi i kaljene u Wall Street Journalu i New York Timesu: poslušnost prema moći i kapitalu, ali bez ikakvih „blesavih“ ekscesa — pečat elitnog konsenzusa neopterećen ikakvom neugodnom obavezom izvještavanja o poslovima moćnih ljudi.

Šta to znači u praksi?

…

Može se shvatiti zašto je Weiss osoba trenutka ako se pogleda kako su se njeni urednički senzibiliteti i misija razvijali u proteklih nekoliko godina. U početku bi se mogla činiti kao čudan izbor za CBS, s obzirom na to da Free Press zapravo ne donosi ekskluzivne vijesti i da je posljednjih pet godina suzio svoj urednički fokus, klizeći udesno — od iscrpljujućeg i neiskrenog „Never Trump“ lažno–klasično liberalnog stava ka još iscrpljujućoj, ali nešto koherentnijoj ulozi vanjske činovnice Trumpovog pokreta.

Kako je David Klion detaljno opisao u važnom tekstu za Guardian, mnoge od pravih „ekskluziva“ koje je Free Press objavio — poput one o tome da Trumpova administracija vrši pritisak na Columbiju — zapravo su mu dostavljene od strane Trumpovih aparatčika. Ostalo se uklapa u sumornu šemu: neka nezadovoljna reakcionarna frakcija unutar elitne liberalne institucije — bilo da je riječ o Columbia Universityju, samom CBS-u ili NPR-u — zaključi da je Free Press pravo mjesto ako želiš napasti instituciju ili kazniti kolege zbog njihovih stavova, bilo zato što nisu dovoljno ponizni prema Trumpu, bilo zato što su neprijateljski raspoloženi prema projektu genocida u Gazi, ili zato što ne trpe čudne ekscentrike u vlastitim redovima.

Free Press je prirodno utočište za ovakav otpad, jer sam usvaja isti stav kao i ti znojavi samoponištavatelji, predstavljajući se kao verzija New York Timesa dovoljno „hrabra“ da se bavi „realizmom rase“ ili (Ezra Klein odobrava!) slinavom-vučjom požudom za robotskim djevičanstvom neke AI „glumice“.

U tom procesu, Weiss nastavlja dva svoja cjeloživotna „strastvena projekta“: pokušajima da ljude ostavi bez posla i normalizacijom dotad zabranjenih ideoloških struja, poput onih gdje nacistički pozdrav „znači nešto drugo“ ili gdje je genocidno izgladnjivanje zapravo uredu.

Čak i u najvelikodušnijem tumačenju — prema kojem bi njena čitava karijera, pa i život, mogli odražavati išta više od hladnog proračuna čistog cinika koji traži odobravanje i pokroviteljstvo najbogatijih i najtaštijih reakcionara na svijetu — Weissin svjetonazor u potpunosti je negativan. Predstavlja se kao slobodoumna intelektualka i ikonoklastkinja koja se suprotstavlja ukočenim ortodoksijama liberalne moći, ali ironija je u tome da je njena efikasnost potpuno ograničena granicama te iste ortodoksije. U njenoj glavi nema nijedne originalne misli, već samo spisak navodnih ekscesa i licemjerja koji navodno prožimaju elitni liberalni svijet.

Nešto poput toga da Emmy Awards nisu odali „dovoljno“ počasti nedavno preminulom Charlieju Kirku predstavlja savršenu Weissinu opsesiju (priču na koju se u svom postu na Twitteru poziva napisala je njena sestra, nekako još manje talentovana od nje), a da pri tome ne nudi ništa osim prijekora medijima zbog potpuno izmišljenog propusta. Postoji nesrazmjer između grandioznosti Weissine retorike i sitničavosti njenih pritužbi; za Free Press, činjenica da učitelji u osnovnim školama čitaju određenu knjigu svojim učenicima predstavlja krizu Zapada. „Vrtićka intifada“ omogućava ljudima da vlastitu uskogrudnost predstave kao veliki civilizacijski značaj.

Ono što Free Press čini privlačnim plijenom za Ellisona jeste njegov izbor neprijatelja — ili, da se upustimo u trunku „weissijanskog“ anti-pisanja, onih na koje nikada ne ide. Free Press udara samo prema dolje i ulijevo, nikada na one koji zaista drže moć, već pohotno na njihove kritičare i protivnike. Ako ste milijarder koji kupuje medijsku organizaciju da bi konsolidovao vlastitu moć, ne biste mogli naći odanijeg poslušnika od Weiss — osobe koja je blaženo zarobljena od strane najbogatijih ljudi na svijetu i posvećena razbijanju posljednjih ostataka liberalne moći u ovoj zemlji: univerziteta, državnih službenika i medija.

Ona ima srce policajca i mozak punoglavca, što je čini idealnim partnerom za nekoga poput Davida Ellisona.

Weissina web-stranica ima oko 155.000 pretplatnika koji plaćaju, što nije beznačajno, ali je to jedan na svakih 77 koliko ih ima Times, uprkos snažnim ulaganjima nekih od najmoćnijih ljudi u zemlji. Nesrazmjeran uticaj Free Pressa, dakle, u potpunosti zavisi od toga ko ga čita. Ima dosta očeva s iPadima i nezadovoljnih „običnih ljudi“ koji smatraju da vrijedi konzumirati taj podgrijani pseći obrok od sadržaja, ali sama popularnost ne čini ga vrijednim navodno 150 miliona dolara gotovine i dionica koliko je plaćeno za preuzimanje.

No, ako imate potčinjenu milijardersku klasu, normalna pravila ne važe. Možete pridobijati pokrovitelje iz najbogatijeg sloja društva, a sve što trebate uraditi jeste da im laskate i povlađujete njihovim senzibilitetima.

Do sada je već pomalo banalno isticati nesklad između Weissinog razglašenog zalaganja za slobodu govora i njenog stvarnog zalaganja za gušenje kritičara. Ono što ipak treba reći jeste da ta hipokrizija nije sporedna stvar u njenoj privlačnosti za nekoga poput Ellisona, već upravo u samoj srži toga. Weiss ima nezajažljiv metabolizam za tuđu ljutnju, koju vješto probavlja i pretvara u još jedan dokaz svojih tvrdnji da hrabro govori istinu. Njeni novi milijarderski pokrovitelji tako dobijaju agenticu koja je stručnjak u usmjeravanju bijesa ljudi prema drugim, mekšim metama — nekoga ko taj bijes zna pretvoriti u gorivo.

Objavljeno: 6. oktobra 2025.

Izvor: https://defector.com/bari-weiss-signs-huge-deal-to-usher-cbs-news-into-its-vichy-era