Nedavni snimci hrvatskih policajaca koji tuku izbjeglice na putu ka Evropskoj uniji još su jednom pokazali da historija mučenja, ratova i ljudske patnje ima dva dijametralna povijesna razdoblja: prije i poslije kamere. Bezbrojni novinarski tekstovi posvećeni višegodišnjem problemu prebijanja migranata u Hrvatskoj nisu ni za milimetar pokrenuli javnost, a jedan pravi snimak digao je Evropu (nažalost, ne i hrvatsku vast) na noge.

Dok se nije pojavio taj danas nezamjenjivi alat novinarstva i građanskog aktivizma, najjači garant da ljudska (a često i životinjska) patnja neće ostati neprimijećena i eventualno nesankcionirana jesu memoaristička i prozna djela te novinski tekstovi i sudska svjedočenja. Međutim, sve te ispovjedne forme ne mogu se mjeriti sa snagom jednog jedinog snimka.

Rat i kamera

Možemo to reći i ovako: Prvi svjetski rat bio je najbolje dokumentirani rat do tada. Ali u poređenju s mlađom braćom, klanicama koje su uslijedile nakon njega, filmska i fotografska zaostavština mu je manje-više bijedna.

Drugi svjetski rat bio je posljednji loše dokumentirani rat. Danas postoji nevjerovatna građa koja je zabilježila neuporedivo više nego što je zabilježeno dvije decenije ranije, ali i dalje je to mlako i nedostatno u odnosu na sukobe iz nadolazećih decenija.
Onaj naš rat iz devedesetih bio je posljednji poludokumentirani rat. Ima mnogo zapisa iz Sarajeva,  centralne baze stranih novinara, ali svi oni užasi Prijedora, Srebrenice, Handkeovog Višegrada, Foče, Zvornika, pa dvostruko sravnjivanje Mostara i Cacini zločini, sve to i još mnogo nespomenutog dešavalo se izvan vizuelnog svjedočenja medija.

Nasilje u 21. vijeku

Sve što se dešava nakon dvije hiljadite godine dobija trajne videozapise. Planeta je premrežena službenim kamerama čiji se kvalitet iz godine u godinu poboljšava, a osim toga, od 7,7 milijardi stanovnika, makar šest ih ima mobitele. I danas nema mobitela bez kamere. Prema tome, svaki belaj se snima i bit će snimljen, što ima i loše i dobre strane. Prvi aspekt je, naravno, taj da više nema privatnosti, ali ona je svakako ukinuta i prije tehnološkog napretka. Do sada smo nekoliko puta na ovoj platformi raznim povodima citirali Milana Kunderu, koji je godinama uoči pada Sovjetskog Saveza i njegovih ideoloških satelita pisao da u socijalizmu privatnost uništavaju politika i tajne službe, a u kapitalizmu mediji. Koliko god bila lucidna i tačna, danas je ta izjava nepovratno zahrđala. Danas za smrt privatnosti nisu potrebni ni mediji ni tajne službe ni politika. Danas ljudi dobrovoljno podastiru sebe na mrežama: obroke, putovanja, plažnu nagost i sve ono što je nekada spadalo u sferu nepovredive privatnosti. Kamera je tu tek tehnički alat, ali takav da je izmijenio sudbinu čovjeka.
Osim tog negativnog aspekta koji se ogleda u nestanku privatnosti, postoji i druga vrijednost prisutnosti kamera – sve se snima i dokumentira. Malo je teže sakriti kriminal nego ranije. Vinovnici kojekakvih nepodopština u javnom prostoru vrlo brzo budu razotkriveni. Sad kada noću vozite pod dejstvom alkohola i zabijete se u nečiji auto, najkasnije za sedam dana dobit ćete poziv iz policije, gdje će vaše divljanje biti dokumentirano iz sekunde u sekundu. Milan Tegeltija izgubio je svaki autoritet zbog jednog snimka koji je pokazao pravu narav njegovog služenja državi i građanima. To je taj 21. vijek. Razbojništva, tuče, premlaćivanja, vršnjačko nasilje, silovanja, mučenje u zatvorima, sve iza sebe ostavlja videotrag.

Etičke dileme

Kamera je otvorila mnoga etička pitanja koja prije nje nisu postojala. Čini se da novinari globalnih tv-kanala koji dokumentiraju svijet životinja imaju striktno pravilo da se ne miješaju u prirodu, njene zakone i poredak. Snimati životinjsku patnju i ne reagirati šta god da se desi i koliko god bili u situaciji pomoći, neshvatljiv je, ali izgleda najvažniji imperativ njihovog posla.

Kako stoje stvari s ljudima u tom pogledu? Ljudi su toliko ukopani u svoje ideološke rovove da često ne priznaju očigledno. Hrvoje Polan, pokojni fotoreporter Feral Tribunea i Reutersa, čovjek koji je prošao sva jugoslovenska ratišta i ostavio iza sebe desetine hiljada fotografija ratnih stradanja, jednom prilikom priča: “Prije neki dan, u svom ovom ludilu oko vojne parade i ustaškog derneka u Kninu u povodu proslave 20. godišnjice ‘Oluje’, postavio sam na svoj profil na Facebooku dvije fotografije šokantne grabeži iz kninske robne kuće uz tekst koji govori da ‘incidenti’ nakon ‘Oluje’ nisu bili slučajni i pojedinačni, uz napomenu kako je ‘Oluja’ bila opravdana i potrebna, ali da se zbog takvih pljačkaša i ubojica, potaknutih, pa zatim i neprocesuiranih, ja ne želim sramiti.

Reakcije su bile različite. Od onih pozitivnih, preko onih od kojih ti se okreće želudac, do otvorenih prijetnji likvidacijom. Ove potonje su, naravno, u inbox stizale pod raznim pseudonimima.”

Pokojnog Hrvoja najviše je uznemirila reakcija kolega iz Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva. Jedan od njih ga je optužio za fabrikaciju i laž, govoreći da je i on bio u Kninu, da takvih stvari tamo nije bilo i da je on išao snimati “ljepše” teme. Ljepše teme? U rat i na zgarišta ne ideš s bilo kakvim ciljem, osim da zabilježiš ono što vidiš. Sve drugo je laž.

Ali evo još jednog pitanja koje muči većinu ratnih izvještača: Kako ostati hladan pred prizorima patnje? John Burns, izvještač The New York Timesa iz opkoljenog Sarajeva, za šta je nagrađen Pulitzerom,  kasnije je pričao da su njegovi izvještaji tačni, objektivni, ali da on nije mogao ostati neutralan gledajući surove načine na koje je Sarajevo mučeno i ubijano. Isto je govorila i Christiane Amanpour: “Izmislila sam slogan: ‘Istinito, ali ne neutralno’. Istinito donosi istinu, neutralno može doprinijeti stvaranju lažne jednakosti. Ne možete porediti i stvarati jednakost između to dvoje (…) To sam naučila u BiH kada sam pratila rat. Bila je jedna strana koja je napadnuta i druga koja napada. Od nas se očekivalo da nekako stvorimo ‘moralnu jednakost’, ali je nije bilo. I tako sam morala reći istinu, a to je da jedna strana napada drugu i tako se dođe do kraja gdje je zaista istina”.

Naravno, pogrešno bi bilo uopštavati stvari i kompletnu profesiju proglasiti svetačkom, nepogrešivim svjedokom vremena. Ima novinara koji doslovno podržavaju, čak i propagiraju nasilje. Snimci prebijanja migranata u Hrvatskoj, za koje je zaslužan međunarodni tim novinara, očekivano su izazvali oprečne reakcije. Dok se bolji dio Hrvatske zgražavao, među nazadnom grupacijom koja je odobravala prebijanja i mučenja našla se i bivša novinarka Mirjana Hrga: “Svi koji misle da su policajci postupili neprimjereno štiteći granicu RH od ILEGALNIH ulazaka, predlažem da se jave MUP-u i u svojim kućama udome i odgovaraju za daljnje postupanje tih migranta. Ja ne želim da ilegalno ulaze u moju zemlju i bez ikakvog smisla skitaju ulicama naših gradova, obzirom na to da na ovaj način kako su to zamislili, ni u jednu drugu zemlju neće ući.” Ova borkinja za čistu Hrvatsku tako je još jednom dokazala da postoji soj ljudi kojima ni kamera odnosno autentični snimci užasa nisu dovoljni da bi osudili nasilje. Hoće se reći, kad je u naše ime, nasilje je opravdano, pače, dobrodošlo. Biti novinar nije nikakva etička garancija, čemu svakodnevno svjedočimo.

Kamera je postala nezamjenjiv alat. Često je poistovjećuju s novinarstvom, ili koriste kao supstituciju za novinara. Sjetit ćemo se nemilog događaja na domaćem terenu, kad je izgrednik, po svjedočenju jedne uticajne ličnosti, “napao kameru, ne novinara”. Kako god, i kad je napadaju i kad je glorificiraju, i kad bilježi nasilje i nepravde i kad razara nečiju intimu, kamera je obilježila 21. vijek. Danas, kad Bosnom i Hercegovinom ponovo pušu vjetrovi kakvi su nam prijetili početkom devedesetih, i kad je budućnost neizvjesna, možda nemamo načina da se odbranimo, ali zato bismo pouzdano trebali imati alat svjedočenja. Da parafraziramo jednog ratnog zločinca preminulog u Haagu: “Ako već ne znamo da radimo, bar znamo da snimamo.” Nije neka utjeha, ali kamera je mogućnost, pretpostavka da više ničije patnje neće ostati nezabilježene. Ništa knjige, tekstovi i sudske presude.

Samo kamera.