Svaka upotreba sile, svaka javna pucnjava, koliko god da opravdani bili, zaslužuju da se temeljito opravdaju pred javnošću. To je jedan od osnovnih principa po kojima se uređene države razlikuju od onih drugih. I to je jedan od pitoresknih prizora koji potvrđuju da kaskamo u sustizanju uzornog uređenja, u kojem se vaga svaka riječ i u kojem se pažljivo preispituje svaka procedura.

U subotu, 22. juna 2019. godine, visočka policija uhapsila je „višestrukog izvršioca više krivičnih djela“. Prilikom hapšenja, vinovnik je pružio otpor i policajci su morali upotrijebiti vatreno oružje. Lik je prvo ranjen a potom i uhapšen. Takva situacija iziskuje javno očitovanje i već narednog jutra policija građanima objašnjava zbog čega je došlo do pucnjave i zašto se ona nije mogla izbjeći.

To je prvi dio priče koji argumentira početnu tvrdnju ovog teksta, da država za nasiljem i vatrenim oružjem smije posezati samo u vanrednim okolnostima, i da svaki takav potez valja naknadno odbraniti pred javnošću. Ali imamo i suprotnih primjera, koji vape za objašnjenjima, a ona znakovito izostaju. Nedavno je Dino Konaković, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo, izjavio da zbog sopstvene sigurnosti nosi pištolj, za koji ima uredno izdatu dozvolu. Konaković je bivši član SDA,  najmasovnije bošnjačke stranke koju svako malo napusti neko od nezadovoljnika i krene u novu političku karijeru. Da li i ostali SDA disidenti nose oružje da bi se odbranili od opasnosti koja im prijeti – ne znamo, ali znamo da se Konakovićeva izjava provukla uz minimalno negodovanje javnosti i medija.

Razmotrimo malo ovaj slučaj. Građanin s pištoljem u džepu automatska je opasnost za okruženje, postojala dozvola za oružje ili ne. Političar s pištoljem u džepu – opasnost na kvadrat, jer nam signalizira da nešto sa sistemom nije u redu: takav nositelj oružja bolje poznaje državu od drugih građana i baš zato što je bolje poznaje posegnuo je za dodatnim mjerama zaštite. I tu nastaje nekoliko nesavladivih problema. Ako viđena javna ličnost nosi personalno naoružanje, šta da rade ostali, koji nemaju ni uticaja, ni dodatnih saznanja ni načina da se odbrane? Konaković je svojevremeno došao u konflikt s većim brojem Sarajlija kada je kao kantonalni premijer pokrenuo neciviliziranu akciju uklanjanja napuštenih pasa s ulica glavnog grada. Takvu je mjeru obrazložio bezbjednošću „naše djece“, izjavivši više puta da nikada neće dozvoliti da sigurnost mališana dođe u pitanje zbog uličnih četveronožaca. Međutim, sad i sam ugrožava tuđu djecu (i unuke), razmećući se kratkim cijevima koje nosi uz dozvolu nadležnih institucija. Nekadašnji zaštitnik djece sada im je pokretna opasnost. Šta ako ovi iz SDA zaista krenu na Konakovića nasred ulice? Šta ako on, u samoodbrani, izvadi legalni i legitimni livor i uzvrati vatru? Da li je dovoljno obučen i precizan da pogodi samo one koji su krenuli na njega? Šta ako se to dešava u parku punom djece? Da li klince ugrožavaju samo ulični psi, ili i naoružani političari? Zašto saznanja o prijetnjama nije prijavio policiji?

I eto nas pred još važnijim pitanjima. Kako urediti državu? Kojim sredstvima i principima? Kao što je problem uličnih pasa trebalo rješavati sistemski i humano, s najvećom odgovornošću prema djeci, ali i s istom takvom brigom spram nedužnih pasa, koji su postali društveni problem zbog loše politike, a ne zbog sopstvene agresivnosti, tako i eventualne sukobe s bivšom strankom valja rješavati bez ugrožavanja javne bezbjednosti. Država se može izgraditi i održati samo zakonima i humanim pristupom, koji ne dozvoljava ni improvizaciju ni nasilje ni samovolju. Pogledajmo nakratko kako to izgleda u našoj praksi. Dakle, jedan od vodećih sarajevskih političara ulicama hoda do zuba naoružan, svakog časa spreman da zapuca. U Banjoj Luci, trenutno najneslobodnijoj teritoriji evropskog potkontinenta, policija i politika bez ikakvog stida tuku i privode građane i strane državljane, prijete novinarima i ugrožavaju turiste. U Gračanici su prošle sedmice napravili pokolj nad uličnim psima, građani su protestirali, javno se obraćali načelniku, ali od tamo je dopirala samo odobravajuća šutnja. U Mostaru piralen pobi pola grada, smeće raste li raste. Ispred tunela Vranduk čeka se satima, ali to ne važi za auta u kojima se vozikaju političari, oni prolaze bez minute čekanja. U Zenici…

Dokle god politika smatra da ona može ono što drugi ne smiju, nema berićeta. Ko god misli da je važno riješiti problem pasa ne poštujući njihova prava i bol, na kraju će se suočiti s ugroženom bezbjednošću sopstvene djece. Građanima se preporučuje da ne izlaze iz kuća, okolo hoda neki naoružan i opasan svijet. Ili, ako već moraju da izađu, najbolje je da prije toga kupe avionsku kartu.

U jednom pravcu.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja