Novi film Clinta Eastwooda Slučaj Richarda Jewella biografska je drama o posvećenom zaštitaru koji je na koncertu prijavio sumnju na bombu. Tako je smanjen broj žrtava terorističkog napada koji se desio u ljeto 1996., uoči olimpijade u Atlanti. Jewell je u samo nekoliko dana prešao put od nacionalnog heroja, slavljenog u mainstream medijima, do omraženog sumnjivca kojeg su isti ti mediji brutalno portretisali kao usamljenika koji živi s mamom i bizarno se ponaša. On je bio, kako se tada tvrdilo, a i danas ne bi bilo drugačije, profil koji savršeno odgovara profilu bombaša ili teroriste.

Od filma o linču do linča u filmu

Eastwood je filmom htio ispraviti medijsku nepravdu koja je nanijeta skromnom zaštitaru koji je oduvijek sanjao da bude policajac, ali se zvijezda western klasika upetljao u još jednu nepravdu, pokazujući nam samo koliko je svaki medij opasna rabota kada se sklizne na teren sumnjičenja ljudi. Naime, u filmu se pojavljuje lik ambiciozne novinarke Kathy Scruggs, koju je Eastwood prikazao kao otjelovljenje svega pogrešnog u svijetu novinarstva. Scruggs je u njegovom tumačenju bahata, žudi za velikom pričom i ne preza od sredstava da dođe do nje. Ili da je napravi. U najspornijoj sceni, ona dolazi do informacije o istrazi protiv Jewella tako što odlazi u krevet sa istražiteljem. Sama scena izgleda banalno i vulgarno jer se gledatelj/ica ne mogu oteti utisku da je posrijedi jeftina simplifikacija. Sve vrijeme lik novinarke je odviše napadan, agresivan i doveden do makijavelističke krajnosti koja nije pojašnjena. Eastwood kao da je, želeći da napravi film o otrovnoj medijskoj kampanji, i sam upao u ralje strasti praveći svoju sopstvenu kampanju. Nevolja je u tome što je Scruggs lik iz stvanog života, a pravo lične reakcije joj je oduzeto jer više nije među živima. Ipak, reagovao je njen matični list. The Atlanta Journal Constitution (AJC) osudio je ekranizaciju njihove novinarke nazivajući je netačnom i malicioznom, uz tvrdnju da se njihovi novinari svode na seksualne objekte. Kontroverza oko difamacije novinarke u storiji koja je htjela predočiti razmjere javnog linča prema čovjeku koji je samo radio svoj posao uticala je na slab prijem filma, kako kod kritike tako i kod publike. Već se piše o tome da je ovo jedno od najslabije gledanih Eastwoodovih ostvarenja.

Da li je režiser u okviru svog medija imao pravo na umjetničku slobodu, pretvarajući stvarni lik u bestidnicu koja ne poznaje moralne i profesionalne norme? Ili još tačnije: da li je to moralan postupak? Posebno ako činjenice ne korespondiraju s režiserovom predodžbom. Odgovor je dva puta čvrsto ne. Slučaj „Jewell“ jeste primjer bezočne diskreditacije, ili svojevrsnog medijskog atentata, koji otvara niz pitanja o etičkim obzirima u savremenim medijima. Ali, tu sad dolazi ono veliko Ali. AJC je objavio vijest da je Jewell  predmet istrage, i da se to temelji na kriminalnom profilu usamljenog bombaša, te se tu stalo. Drugi mediji su nastavili praveći priču o bizarnom čovjeku (wannabe policajcu) koristeći svaku priliku da ga izvrgnu ruglu. Naročito u vizuelnoj intonaciji. Jewell se najposlije nagodio u parnicama za klevetu s nekim od najvećih američkih TV kuća, baš zbog tretmana u kojem ga se predstavljalo kao gotovo izvjesnog krivca. I kao čovjeka koji je, opet gotovo izvjesno, sklon opačinama i bizarnostima. I koji je sumnju na bombu, koju je sam postavio, prijavio samo da bi postao heroj i priznati policajac. AJC je bio jedini medij koji se u parničenju za klevetu nije nagodio s njim, i koji na koncu nije oglašen krivim. Žalbeni sud je 2011. godine presudio u njihovu korist zaključujući da su sve informacije koje su oni objavili u trenutku istrage bile tačne, pa se otud ne može raditi o kleveti. Dakle, od svih medija koji su pravili otrovnu kampanju protiv Jewella, Eastwood se ostrvio na glasilo koje nije bilo dijelom zlonamjerne družine. I kojem je sud priznao poštivanje profesionalnih standarda. Da stvar bude gora, nekoć slavni glumac učinio je to još seksističkim gestom koji je s pravom dočekan na nož. Reporterka Scruggs je stvarni lik, dok je istražitelj, s kojim odlazi u krevet za informaciju, izmišljen i bazira se na više likova.

Etički obziri i profesionalni standardi

Slučaj Richarda Jewella otkriva više stvari. Savremeni mediji vape za atrakcijama, jednostavnim pričama sa nevjerovatnim obrtima i binarnim postavkama. Ako se protagonista može klatiti od heroja do zločinca, tim bolje. To je poželjni sadržaj koji će se još dotjerati ne bi li postao pitak i uzbudljiv masovnoj publici. Činjenice tu više nisu bitne. Skromni security guy iz Atlante se upravo klatio na medijskom klatnu, pretvarajući se iz pozitivca u negativca, sve sa ozbiljnom optužbom za terorizam koja mu se stavljala na teret. AJC je prvi pustio vijest koja je bila tačna označavajući ga predmetom istrage, a dodatak da je osumnjičen jer odgovara profilu usamljenog bombaša raspalio je maštu i pokrenuo lavinu učitavanja i interpretacija u kojima se zaboravila pretpostavka nevinosti. To nam pokazuje koliko su medijima i uređivačkoj politici neophodni rafinirani profesionalci s istančanim etičkim obzirima. Ako AJC čak nije iznevjerio profesionalne standarde, je li iznevjerio etičke objavljujući ime sumnjivca u najranijoj fazi istrage? Je li javni interes tu zaista prevagnuo nad zaštitom istrage i pretpostavkom nevinosti? O drugim medijima i lavini koja se pokrenula, izlišno je i govoriti. Tu se već radilo o dokazanom linču koji je Jewell preživio, ali koji je sigurno ostavio posljedice i ožiljke na njemu i njegovoj porodici. Najgorim se pokazala medijska potraga za prljavštinama, ili želja da se stvori opačina, pa su se dodavali/kreirali ili tražili detalji o usamljeniku sklonom bizarnostima. Sve sa ciljem da se pojačaju osnovi sumnje koji su bili od početka slabašni. Jewell je poslije torture koju je doživio oslobođen svih sumnji, a dobio je i odštete od više medijskih kuća.

Eastwood je nastojao napraviti posvetu medijskoj žrtvi, s upozorenjem na nemilosrdnu industriju sedme sile kojoj je eros bitniji od etosa. Umjesto toga, dobili smo film koji je eros postavio jednako visoko i daleko od etosa, a nauštrb stvarnosti i njenih protagonista, baš kao što to čine mainstream mediji. Kvaka je u tome što urednici, mediji, pa i umjetnici koji operiraju fakticitetom, moraju proći kroz ozbiljna etička iskušenja prije negoli zaključe šta i kako objaviti, naročito onda kada su predmet interesovanja sumnje o počinjenju teških krivičnih djela. Ako je AJC ispravno postupio, kako i sud veli, i prenio nešto što je javni interes (vijest da je Jewell predmet istrage), pitanje etičkog karaktera je i dalje ostalo? Da li je to bilo svrsishodno objaviti uz etiketu o usamljeničkom profilu kriminalca? Da li su se mogle pretpostaviti reakcije i ponašanje drugih medija? Tu smo već na terenu pretpostavki i hipoteza, ali njima je baš tu mjesto. Zalijepiti nekome javno etiketu teroriste, pedofila ili ubice (prije nego što je osuđen) u današnje doba ne može se završiti tako što ćete sutra odlijepiti tu naljepnicu. To vjerovatno nikada nije ni bilo moguće, pa ni onda kada je trač bio glavni medij. To najbolje ocrtava mnogo uspjelije ostvarenje Thomasa Vinterberga s genijalnim Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi. Danski film Lov prikazuje vaspitača iz malog mjesta koji je pogrešno optužen da je pedofil kako u posljednjoj sceni zajedničkog lova sa prijateljima uživa u nečemu što je zaličilo na hepiend. Ili kako slavi povratak u zajednicu poslije linča koji je proživio. No, baš u toj posljednjoj sceni, dok hoda idiličnim šumskim krajolikom, na njega puca neko iz lovačke družine. Ovoga puta stvarno, ne metaforički. Ne glasinama. Ili medijskim izmišljotinama. Kraj je to koji nam poručuje koliko je teško, gotovo nemoguće, odlijepiti jednoč udaren žig krivca.