Nakon nedavne analize odnosa bosanskohercegovačkih portala prema kompleksu Jugoslavije i ove koju upravo ispisujemo, a odnosi se na zemlje nekoć zajedničke države (Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru), teško se oteti dojmu da se još radi o prostoru koji je umnogome medijski i kulturno integriran. Pri čemu je za ovakav zaključak čak i najmanje bitna činjenica da su, primjerice, praktično svi promatrani portali prenijeli vijest o potencijalno izrađenoj atomskoj bombi u Jugoslaviji. O čemu se, dakle, radi?
Problem možemo promatrati na dvije posve odijeljene razine. Jedna je razina autorskih ili uredničkih komentara, iz kojih jasno isijavaju dominantna politička i društvena raspoloženja u analiziranim zemljama, a druga, za ovu priču važnija, jeste ona fenomenološka. Upravo na fenomenološkoj razini nalazimo nevjerovatne podudarnosti pisanja hrvatskih, srpskih i crnogorskih portala. Naime, gotovo svi promatrani portali su na ovaj ili onaj način, ali u pravilu ozbiljno, pristupili analizi političkih fenomena iz jugoslavenskog razdoblja. To u hrvatskom slučaju jednako vrijedi za feljtoniziranu Titovu biografiju, napisanu od strane Slavka i Ive Goldsteina, koja je izlazila u zagrebačkom Jutarnjem listu, kao i za iscrpan prikaz knjige Igora Štiksa koja se bavi fenomenima Jugoslavije i državljanstva u Večernjem listu.
Jugoslavensko nasljeđe
Sličnu situaciju bilježimo i na primjeru Srbije, u kojoj Politika čitavim nizom tekstova problematizira jugoslavensko nasljeđe, pod naslovom “Gde danas stanuje Jugoslavija?”, ali i postavlja pitanja miješanih brakova u novonastalim okolnostima. S druge pak strane, Blic temu Jugoslavije jednako iscrpno obrađuje, no mahom putem intervjua s ozbiljnim sugovornicima, poput Radka Poliča i Muharema Bazdulja. Iz svega navedenog, jasno je kako i crnogorski portali jednako pristupaju navedenoj tematici, pa tako, naprimjer, Vijesti studiozno pristupaju godišnjici Titove smrti, ali i analizi Jergovićevog romana Dvori od oraha kroz prizmu jugoslavenskog nasljeđa. Mondo pak prenosi intervjue s Brankom Mamulom i Andrejem Nikolaidisom, koji, svaki sa svoje strane, nude vlastita viđenja jugoslavenske države i njezinog nasljeđa.
Naravno, pored ovih fenomenoloških problematiziranja Jugoslavije, tu je i čitav niz studija slučaja, poput ekonomskog nasljeđa, odnosa američkih novinara prema toj zemlji, novoj vrsti aktivne nostalgije, uočljive u pulskom osnivanju udruženja Naša Jugoslavija i brojnih drugih stvari. Značajan dio prostora zauzimaju i pitanja odnosa današnjih društava prema Jugoslaviji, među kojima možemo izdvojiti tekst Ante Tomića iz Jutarnjeg lista o uredniku Radio Splita koji je cenzurirao riječi pjesme Lipe cvatu od Bijelog dugmeta u kojima se spominje Jugoslavija. Ono što je posebno zanimljivo, vezano uz odnos aktualnih društava prema Jugoslaviji, tiče se kontrasta između političkog konteksta i raznih društvenih istraživanja. Tako, s jedne strane, u hrvatskoj javnosti bilježimo potpunu stigmatizaciju Jugoslavije u brojnim autorskim komentarima novinara Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, pri čemu se kompletna ljevica etiketira kao projugoslavenska, što još uvijek predstavlja najgoru psovku u Hrvatskoj, dok se, s druge strane, sve to događa u društvu u kojem, po istraživanju RTL televizije, čak 82 posto građana žali za Jugoslavijom.
Dijametralni stavovi
Kao što smo već naveli, govoreći o dvije razine problema, jasno je kako se s napuštanjem fenomenološkog i otvaranjem političkog pri tretiranju ove teme jasno ukazuju razlike u percepciji Jugoslavije između postjugoslavenskih društava. Tako portal RTS-a, objavljujući vijest o smrti nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačke, Hansa Dietricha Genschera, naglašava njegovu asistenciju u raspadu Jugoslavije, dok istovremeno hrvatski portali pišu o prijatelju Hrvatske. Slična stvar vrijedi i za komparaciju pisanja brojnih desnih kolumnista u Hrvatskoj i studiozne analize u Politici, koji zauzimaju dijametralne stavove o istim temama. No, neovisno o ovim očekivanim razmimoilaženjima, pojava koja upada u oči, jednako kao i u slučaju medijske javnosti BiH, odnosi se na to da je Jugoslavija kao fenomen, čak više današnjice nego historije, u tolikoj mjeri prisutna na postjugoslavenskom prostoru da bi neupućeni čitatelj teško mogao povjerovati kako je riječ o državi koja se raspala prije 25 godina i koju političke elite grubo i unisono odbacuju kao bilo kakav oblik alternative.
Unatoč tome što na kraju ostaje pitanje je li ta magična privlačnost Jugoslavije uzrokovana slabim pamćenjem, realnim prednostima te zemlje ili potpunim krahom novonastalih država, stoji činjenica da je ona izrazito prisutna na svim postjugoslavenskim prostorima, i to kroz čitav set pitanja. Imajući u vidu takvo stanje stvari, kao i doslovnu identičnost mnogih vijesti, jasno je kako se radi o medijski i na svaki drugi način izrazito integriranom prostoru, koji manifestativno tu činjenicu odbija vidjeti i priznati.
