Možda je i razumljivo da neće baš svatko utrčati u plamteću zgradu koja bi se svakog trenutka mogla urušiti da bi, ugrožavajući vlastiti život, spasio nepoznatu osobu iz požara. To baš zato i smatramo herojskim djelom jer je produkt iznimno rijetke spremnosti na altruizam. Ako bismo za nekoga riskirali vlastiti život zaboravljajući strah i nagon za preživljavanjem, to su u pravilu oni koje poznajemo i do kojih nam je stalo. Utrčali bismo u vatru ukoliko su u njoj naše dijete, brat, sestra, roditelj, partner ili prijatelj, čak pas i mačka.

Pritom nije sasvim sigurno bismo li to učinili zbog njih samih ili zbog sebe. Spašavajući, naime, one do kojih nam je stalo, istovremeno spašavamo nešto svoje. Propuštanje pružanja pomoći u takvoj bi situaciji neizostavno izazvalo grižnju savjesti. Na kraju krajeva, teško da bismo smatrali psihički uravnoteženim roditelja koji bi stajao ispred goruće kuće i samo promatrao svoje dijete u plamenu navijajući da uspije izaći, a ukoliko ne uspije, bez imalo kajanja zbog vlastite pasivnosti, slegnuo ramenima i konstatirao kako dijete, eto, nije imalo sreće. Zato se spašavanju svojih voljenih, ma kako ono bilo lijepo i dobro, ipak ne divimo kao herojskom djelu budući da je gotovo samorazumljivo i svakako očekivano.

Tuđa dobrobit

Kad je, međutim, riječ o spašavanju ljudi koje uopće ne poznajemo, naša se savjest značajno manje grize. U usporedbi s vlastitim interesima i potrebama, tuđa nam dobrobit nekako nije na prvom mjestu liste prioriteta, pogotovo ne ukoliko bismo radi nje morali ugroziti svoje interese pa, u radikalnom slučaju, čak i goli opstanak. To je razumljivo i opravdano željom za životom koja se, u vidu nagona za preživljavanjem, snažno ukorijenila omogućujući nam da uz pomoć straha izbjegnemo opasnost. Ono što je, možda, malo manje razumljivo jest naša posvemašnja nespremnost da pomognemo drugima čak i onda kad nam to ne predstavlja nikakav veći napor niti zahtijeva ikakvo odricanje od vlastitih interesa, a kamoli života. Razmišljajući o tome, vjerojatno nam se čini kako bismo bili spremni pomoći neznancu u nevolji, pogotovo ukoliko bi nam to bilo moguće bez ikakvih opasnih rizika. Neumoljivo iskustvo, međutim, svjedoči da, nažalost, velik broj nas zapravo ne bi. Zapanjujuće je koliko nas je malo briga za tuđu nevolju i patnju. Nebrojeno je svjedočanstava o ljudima koji su se zatekli u pogibeljnoj opasnosti u prisustvu mnogih, a da nitko nije pokušao priteći. Samo su gledali.

U kolektivnom sjećaju Riječana postoji Dan sramote. To je dan o kojem izbjegavamo govoriti jer nas podsjeća na vlastiti manjak ljudskosti narušavajući imidž Rijeke kao otvorenog grada punog razumijevanja, spremnog pomoći svakome. Riječ je o osmom aprilu. Na taj je dan 2009. u samom središtu grada, pred hotelom “Continental”, 24-godišnji nasilnik Arnold Uremović, ničim izazvan odlučio baciti u nabujalu rijeku 36-godišnjeg Vitomira Jovičića zvanog Simke, mladića sitnije tjelesne građe koji je, uz to, bio i smanjenih intelektualnih sposobnosti. Simke nije znao plivati pa je ovaj divljački čin imao smrtni ishod. Ono što, pritom, posebno izaziva zabrinutost (osim samog čina ubojstva) jest što je ovom događaju nazočilo nešto više od stotinjak ljudi među kojima nijedan, doslovno niti jedan jedini, nije učinio ništa – suprotstavio se nasilniku i spriječio ga u iživljavanju, skočio u Rječinu da pomogne mladiću koji se naočigled utapao, trčao uz obalu pokušavajući mu dobaciti nešto za što bi se mogao uhvatiti, nitko nije čak niti pozvao policiju ni hitnu pomoć iako su imali mobitele uz sebe. Svi su samo promatrali. Bolan je to podsjetnik na pogubnu banalnost zla pred kojom smo ostali bezvoljni i umrtvljeni, tupo zagledani u vlastitu nepokretnost. Treba reći da ovdje nije riječ o nikakvim posebno bešćutnim zvijerima, nego o ljudima kakvi smo i sami.

Drugi u nevolji

Pamtimo i slučaj djevojke silovane usred dana na stanici pariškog metroa među mnoštvom ljudi koje, naprosto, nije bilo briga, bar ne toliko da bi se upleli i suprotstavili nasilniku, bilo je lakše okrenuti glavu. U Brazilu je, pak, problem seksualnog uznemiravanja žena u javnom prijevozu toliko velik da je u Sao Paulu donijeta uredba kojom se od uprave metroa zahtijeva da osigura posebne vagone namijenjene samo ženama, a slična se inicijativa pojavila i u Rio de Janeiru. Je li izoliranje potencijalnih žrtava od nasilnika tek korak do njihovog zatvaranja u kuću i je li to adekvatno rješenje problema, ostaje predmet spora.

Među mogućim objašnjenjima naše pasivnosti pred nasiljem je, osim straha koji ponekad ukopa čovjeka do te mjere da ne učini ništa, fenomen distribucije odgovornosti prema kojem je značajno veća šansa da ćemo nekome pomoći ukoliko uz nas nema nikog drugog tko bi to mogao učiniti umjesto nas. U slučaju mnoštva, svatko se nada da će pomoći netko drugi i tako, u tužnoj konačnici, ne pomogne nitko. Ovo, možda, u neku ruku i objašnjava tijek i ishod ovakvih događaja, ali ni u kom slučaju ne opravdava našu tupost prema tuđoj patnji.

Čovjek 21. stoljeća je, po svemu sudeći, još nezainteresiraniji od čovjeka 20. stoljeća. Okrenut svojim željama i potrebama, koje vrlo često nastoji zadovoljiti bez ikakve odgode i pod svaku cijenu, zatupljen medijima koji ga svakodnevno zasipaju podacima o stotinama poginulih u ratovima, prirodnim nepogodama, uslijed gladi ili bolesti, više ne razabire vlastitu odgovornost. Tehnologija je samo intenzivirala ovaj gubitak ljudskosti, zbunjen miješanjem virtualne i “prave” stvarnosti, emotivno tup, zatvoren u svoj svijet, čovjek više ne razabire što bi to uopće imala biti sućut.