Hasbara je možda bila najuspješniji propagandni projekt 21. stoljeća. Funkcionirala je kao sofisticirani sustav koji upravlja percepcijom rata, redefinira pojmove i briše granicu između činjenice i fikcije. Kroz nju cionizam ne vodi samo bitke na frontu, nego i u javnom prostoru, gdje svaka riječ postaje oružje. Postala je više od puke političke komunikacije. Ima dirigenta i pažljivo osmišljen orkestar koji oblikuje način na koji svijet mora razumjeti izraelsko-palestinski sukob. Na hebrejskom, riječ hasbara znači „objašnjenje“ ili „pojašnjenje“, no u praksi se taj pojam koristi za opravdavanje cionističke politike i djelovanja, često na račun istine i objektivnosti (Neretljak, 2025: 417).
Razvoj i praktična upotreba hasbare sežu u početak 20. stoljeća. Poljski cionist i novinar Nahum Sokolow, jedan od prvih propagandista židovske nacionalne ideje, shvatio je moć medija i diplomacije mnogo prije nego što su ih politički sustavi počeli sustavno koristiti. Njegov rad postavio je temelje moderne izraelske javne diplomacije – sustava koji i danas djeluje po istim principima. To je pomno koordinirana komunikacija prema međunarodnoj javnosti i neprekidno kreiranje narativa koji njihovu politiku predstavlja u pozitivnom svjetlu (Kouts, 2016) te štiti reputaciju „najmoralnije države na Bliskom istoku.“
U knjizi Uvod u cionizam, Neretljak (2025) ističe kako je hasbara iznimno učinkovita u manipulaciji javnim diskursom, navodeći iskaz bivše cionističke aktivistice Donne Nevel prema kojem su sudionici obuke dobivali jasne upute: „Nemojte ulaziti u raspravu. Ako netko kritizira Izrael, optužite ga za antisemitizam “ (Neretljak, 2025: 417). Ova jednostavna formula razotkriva srž propagande – ne pokušava se pobiti argument, nego se protivnika moralno diskreditira. Svaka kritika cionističke politike tako se automatski pretvara u govor mržnje.
Zloupotreba pojma antisemitizam
Upravo je ta retorika stvorila ozračje u kojem se gotovo svaka podrška Palestincima može prikazati kao svojevrstan oblik antisemitizma i služenje Hamasu. Humanitarni rad, prosvjedi, novinarski izvještaji – sve se to lako, bez dubljeg propitivanja etiketira kao „mržnja prema Židovima“. No, izvorno značenje pojma antisemitizam daleko je šire i dublje. No to se u medijima ne spominje. Semiti su, podsjetimo, i Arapi, Babilonci i drugi narodi semitskog podrijetla, pa današnja upotreba pojma u isključivo židovskom kontekstu zapravo predstavlja semantičku manipulaciju (LZMK, 2012, 2013). Filozof Slavoj Žižek (2023) tu je paradoksalnu frazeologiju sažeo riječima: „Izraelska politika postaje antisemitska onog trenutka kad zloupotrebljava židovski identitet i patnju kako bi opravdala kolonijalne prakse prema Palestincima. “(Žižek, 2023). Dakle, svi su postali mete podložne IDF metcima.
Kako hasbara funkcionira u praksi
Hasbara nije samo teorijski koncept – ona djeluje vrlo konkretno. Njezin zadatak nije samo cenzurirati informacije, već ih preusmjeriti, filtrirati i reinterpretirati tako da služe cionističkom interesu. Primjerice, u obrazovnom sustavu taj se narativ usađuje od najranijih godina, dok se u medijima održava kroz pažljivo usklađene poruke o „ugroženosti“ i „obrani“. Cilj je stvoriti dojam da Izrael stalno djeluje iz samoobrane i zaštite, a ne iz pozicije moći (Neretljak, 2025: 418). Riječ je o priručniku za političare i lobiste koji sadrži unaprijed definirane izraze i „sigurne fraze“ za javne nastupe, čime se izbjegava pravna argumentacija i umjesto nje koristi emocionalni inženjering. U njemu se Izrael sustavno prikazuje kao trajna žrtva izložena prijetnji „terorizma Hamasa“ (Neretljak, 2025: 422). Takav diskurzivni okvir pojednostavljuje kompleksne političke odnose u moralnu dihotomiju između „obrane“ i „prijetnje“, čime se onemogućuje kritičko promišljanje i razumijevanje palestinske perspektive (The Israel Project, 2009).
U suvremenom kontekstu digitalnih medija hasbara poprima nove oblike. Miriyam Aouragh (2016) u studiji Hasbara 2.0: Israel’s Public Diplomacy in the Digital Age analizira kako izraelska digitalna diplomacija proizvodi stigmatizaciju Palestinaca/ki kroz sustavno „upravljanje nezadovoljstvom“. Polazeći od teorija autora Hermana i Chomskyja (Manufacturing Consent, 1988) i Edwarda Saida (Peace and Its Discontents, 1995), Aouragh pokazuje da suvremena hasbara ne nastoji samo opravdati cionističku politiku, nego i proizvesti sumnju i umor od palestinskog pitanja. Njezina novija manifestacija, kako navodi autorica, uključuje i – upotrebu popularne kulture, feminizma i estetike moći u promicanju cionističkog imidža.
Primjeri su viralni videozapisi izraelskih vojnikinja koje plešu i pjevaju o „spaljivanju palestinskih sela“ ili angažman slavnih osoba poput Gal Gadot i Kim Kardashian koje kroz površne poruke o „mira i slobodi“ pridonose normalizaciji cionističke dominacije u kulturnom prostoru. Gadot ponosno ističe kako je služila u IDF-u od 2004. do 2006. godine ali ne govori o tome kako IDF vojnikinje u svojoj super-emancipaciji gađaju u trudne trbuhe Palestinki. Takav feminizam je odavno izgubio smisao jer odbija govoriti o okrutnom načinu kako Palestinke umiru. Umiru od bombi i tenkova dok pjevačice poput Eden Golan pjevaju o uraganima terorizma, a Kardashian otvara dućane svog brenda širom zemlje koja okupira i otima tuđe resurse.
Ovaj fenomen autorica Aouragh naziva „politikom zadovoljstva“ – koji u konačnici prikriva nasilje i kolonijalne prakse. Na taj način, suvremena hasbara nije samo medijska strategija, nego i kulturni fenomen koji prožima zabavu, influencersku kulturu, ali i cjelokupni javni diskurs.
Pukotine u narativu
No, unatoč ogromnim resursima i medijskoj moći, propagandna slika cionističke politike posljednjih godina sve više puca. Genocid u Gazi pokazao je koliko se stvarnost teško može prikriti, bez obzira na količinu „sigurnih fraza“ i pažljivo režiranih izjava. Upravo je tada počela izranjati ono što bismo mogli nazvati „bijedom hasbare“ – njezina nesposobnost da više uvjeri javnost u ono što govori. U tom ozračju nastaju i umjetnički ali i digitalni odgovori, poput pjesme Whisper of Hasbara projekta Rimbiane (2025), koja kroz poeziju razotkriva propagandnu strukturu hasbara komunikacije:
„Uzmeš riječ i promijeniš joj značenje. Bol žrtve iskrivljuješ. Govoriš o miru s rukama od čelika i skrivaš rane koje nikada ne zacijele.“ Pjesma opisuje hasbaru kao sirenski poziv – zavodljiv, ali lažan. Tvrđava koju pjesma spominje simbolizira zidove, kontrolne točke i granice, ali i mentalne prepreke koje propaganda gradi kako bi ugušila istinu. Poruka pjesme jednostavna je i snažna: koliko god propaganda bila sofisticirana, istina uvijek pronađe pukotine kroz koje ispliva.
Kad propaganda postane vlastita karikatura
Hasbara je nastala kao pokušaj da se svijetu objasni izraelska perspektiva (Hamad, 2023). No, tijekom desetljeća pretvorila se u mehanizam koji umjesto objašnjavanja prikriva, umjesto dijaloga ušutkuje, a umjesto istine proizvodi iluziju. Danas, u doba digitalne transparentnosti i globalnog umrežavanja, njezina učinkovitost sve više slabi. Dok se slike iz Gaze šire društvenim mrežama, a civili, novinari/ke i aktivisti/ce bilježe razmjere nasilja, ljuštura hasbare postaje sve tanja.
Bijeda hasbare nije samo u njezinoj moralnoj praznini, nego i u spoznaji da se sustav koji godinama kontrolira narativ sada suočava s nečim što ne može nadzirati – s istinom koja je napokon isplivala na površinu.
Popis korištenih izvora
Aouragh, M. (2016). Hasbara 2.0: Israel’s public diplomacy in the digital age. Middle East Critique, 25(3), 271–297.https://dx.doi.org/10.1080/19436149.2016.1179432.
Hamad, S. (2023). Understanding Hasbara: Israel’s propaganda machine. The New Arab. dostupno na https://www.newarab.com/news/understanding-hasbara-israels-propaganda-machine. New York: Vintage Books. (Originalno djelo prvi put objavljeno 1962.).
Herman, E. S., & Chomsky, N. (1988). Manufacturing consent: The political economy of the mass media. New York: Pantheon Books.
Kouts, G. (2016). From Sokolow to „Explaining Israel The Zionist Hasbara first “campaign strategy paper and its applications. Revue Européenne des Études Hébraïques, (18), (str.103–146). Institut Européen d'Études Hébraïques (IEEH).
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (2013). Semiti. Hrvatska enciklopedija. https://www.enciklopedija.hr/clanak/semiti.
Nevel, D. (2019). What about Palestine? Tikkun. https://www.tikkun.org/what-about-palestine.
Neretljak, E. (2025) Uvod u cionizam, Zagreb: Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja.
Rimbiana. (2025). Rimbiana [YouTube kanal]. YouTube. Preuzeto 31. listopada 2025. s https://www.youtube.com/@rimbiana.
Said, E. W. (1996). Peace and its discontents: Essays on Palestine in the Middle East peace process. Vintage Books.
Žižek, S. (2023). The Paradox of Zionism [Predavanje]. Berlin Global Forum. https://www.youtube.com/watch?v=OE6VWYwO-4Y.
