O funkcijama masovnih medija piše prof. dr. Tena Martinić u knjizi „Postmoderna, svakidašnjica, komunikacija“ iz 1994. godine. Prema Martinić, medijske funkcije su sljedeće:
- informativna funkcija (pružanje tačnih podataka i informacija);
- selekcijska i interpretacijska funkcija (stvaranje svijesti o zajedničkim problemima te doprinos koheziji zajednice);
- eksplikacijska funkcija (služi za uspostavljanje i održavanje kolektivne svijesti, a na ličnom nivou njome se postiže integracija pojedinca u zajedničku akciju);
- obrazovna funkcija (kulturni sadržaji se prenose s jedne generacije na drugu, povećava se društvena kohezija, proširuju se društvene norme, nastavlja se socijalizacija);
- zabavljačka funkcija (opuštanje svojstveno kolektivu i pojedincu);
- estetska funkcija (mediji se svojim oblikovnim mogućnostima nameću kao novi umjetnički izraz).
Kada pogledamo nabrojane funkcije, tačno vas sramota najvećeg broja medija u BiH, ali valjda smo se na to već navikli.
Pitanje je mnogo ozbiljnije – da li mediji vode računa o životima drugih ljudi i koliko su života svojom „profesionalnošću“ uništili?
Evo, uzećemo primjer nedavnog ubistva policajca u Bosanskoj Krupi, za koje je osumnjičena maloljetna osoba. Naravno, o tome se mora izvještavati i govoriti, ali na koji način?
- Da li je u interesu javnosti da se objavi puno ime i prezime maloljetnika?
Nije, jer on je, prije svega, maloljetan, a druga i mnogo važnija stvar je da je on odmah uhapšen i pod nadzorom je policije i tužilaštva.
- Da li je u interesu javnosti da zna da je maloljetnikov amidža vehabija?
Nije, jer dok se ne utvrdi nesumnjiva veza između amidže i počinjenog ubistva, amidža je potpuno nevin čovjek. Uzgred, ispostavilo se da amidža, uopšte, nije vehabija.
- Da li je u interesu javnosti da se znaju imena osoba koje su uhapšene nakon ubistva u Bosanskoj Krupi, dok se ne dokaže njihova povezanost sa spomenutim zločinom?
Nije, dok se nedvosmisleno ne dokaže njihova povezanost sa spomenutim zločinom.
- Kako se osjećaju svi oni muslimani koje javnost percipira kao vehabije, a sada i kao teroriste, iako ništa loše nisu ni pomislili, a kamoli uradili?
Osjećaju se loše, jer malo je onih koji vole da se opažaju kao teroristi ili pomagači ubica. Neki od njih su i bijesni, a bijes je loš gospodar čovjeka. Neki su i uplašeni, jer nikad se ne zna ko je sljedeći.
Ovo nije usamljen primjer, ovakve stvari čitamo, gledamo i slušamo svakodnevno u našim medijima.
Sada se zapitajmo kako se ovo lešinarenje domaćih medija odražava na ljude čija se imena pojavljuju u njima.
Da li bilo kojoj normalnoj i pristojnoj osobi prija kada je mediji povežu s nekim (ne)djelom za koje nije kriva? Kako je porodicama tih ljudi kada čitaju imena svojih očeva, djedova, braće, ujaka, stričeva kao inspiratora ili direktnih učesnika u nekom zločinu – bez dokaza? Kako je samim osobama kada se njihova imena razvlače od jutra do mraka po medijima?
Sad ću vam reći: osjećaju se emocionalno napeto, imaju unutrašnje konflikte, prisutna je hronična anksioznost, osjećaj krivice, manje vrijednosti ili straha.
Sve to utiče na njihovo zdravlje i posljedice mogu biti drastične.
Psihosomatski poremećaji predstavljaju poremećaje funkcije nekog organa pod dejstvom psihičkih faktora. Osobe često svoje psihičke probleme ispoljavaju kroz tjelesne poremećaje koji nemaju organsko već psihičko porijeklo. Ovakav proces razvijanja tjelesnih simptoma koji su odraz mentalnih stanja naziva se somatizacija. Psihosomatski poremećaji u početku ne moraju ostaviti nikakva vidljiva tjelesna oštećenja, ako je u pitanju akutna somatizacija, ali ako takvo stanje potraje, može dovesti i do patoloških promjena i ozbiljnih oštećenja organa.
U psihosomatske bolesti spadaju:
- bolestrespiratornih organa (tuberkuloza i bronhijalna astma),
- bolesti vezane za digestivni trakt(hronična opstipacija, dijareja, gastritis),
- endokrinebolesti (dijabetes, hipertireoidizam, hiperinsulizam, hipoglikemija),
- kardiovaskularnaoboljenja (aritmije, hipertenzija, infarkt, angina pektoris, koronarne bolesti),
- reumatološkebolesti (upala zglobova, bol u leđima),
- ginekološkebolesti (bolna menstruacija, pobačaj),
- gojaznost,
- kožnebolesti (akne, alergije, neurodermatitis, angioneurotični edem),
- migrenai tenziona glavobolja i
- karcinom.
Kako se povlačenje imena i prezimena po medijima održava na funkcionisanje porodice, poslovanje, odnose na poslu i u komšiluku – možete i sami da zamislite.
Na kraju krajeva, njihova imena će se još godinama povlačiti po bespućima interneta i trebaće s tim da se živi.
Da li će neko zbog toga snositi krivicu? Neće. Da li će mediji prestati da se tako ponašaju? Neće. Ja samo ne želim da budem saučesnik u tome – ni kao čovjek ni kao psiholog.
Ne znam koliko su novinari svjesni da njihov rad može da bude razoran za pojedinca i njegovu porodicu, ali je krajnje vrijeme da malo razmisle o tome.
P. S. Ovaj tekst je nastao kao reakcija na poziv jednog medija da komentarišem ubistvo u Bosanskoj Krupi, iako o tome ništa nisam znao, osim što sam mogao čuti i pročitati u medijima 15 časova nakon počinjenog ubistva.
