Za deset dana psi 22 puta napali ljude. Psi izgrizli đake. Psi lutalice dnevno napadnu desetak osoba u Sarajevu. Psu prilazite bočno i nemojte ga gledati u oči. Dječaka izujedao pas. Lutalice napadaju ljude s ljubimcima. U prigradskom naselju psi usmrtili 27 ovaca. U selu Baljkovica psi lutalice zaklali pet ovaca.

Ovako izgleda većina medijskih napisa ukoliko na bh. portalima ukucate „napušteni psi“ ili „psi lutalice“. Iako je jedna od prvih lekcija na studiju novinarstva to da nije vijest kada pas ujede čovjeka, već kada čovjek ujede psa, domaći mediji u prvi plan stavljaju upravo ovu pojavu. Takvi sadržaji se većinom bave posljedicama, odnosno samim napadom životinje na čovjeka, dok se uzroci nerijetko zanemaruju. Tako se kroz tekstove prožimaju izjave žrtve i očevidaca, koji govore da je napad bio strahovit i da je proizveo strepnju, ali i fizičke povrede. Kada je u pitanju napad na domaće životinje, a ponekad i na imovinu poput automobila, govori se isključivo o počinjenoj šteti. Iako su traume, fizičke povrede i novčani gubici zaista stvari koje se trebaju naglasiti i koje nipošto nisu zanemarive, novinari moraju biti svjesni da su to zapravo posljedice koje će se ponavljati sve dok uzroci ne budu otklonjeni.

Napušteni i od vlasti i od vlasnika

Iako ih je malo, prisutni su i tekstovi koji ukazuju na samu srž problema. Jedan od njih datira još iz 2014. godine, a napisala ga je Mirsada Lingo-Demirović za Nezavisne novine. Ona poentira već naslovom: „Psi napušteni i od vlasti i od vlasnika“.

„Zakon o zaštiti životinja u Bosni i Hercegovini ne provodi se kako treba, a odgovornost za veliki broj napuštenih pasa na ulicama bh. gradova snose i vlasti, kao i vlasnici pasa koji ih napuštaju, smatraju borci za zaštitu životinja u BiH“, navodi se u lidu, koji jasno skreće pažnju na potencijalne krivce za probleme koje imaju i koje stvaraju napuštene životinje.

Ipak, tekst nije nastavio u istom tonu, već je poslužio promovisanju aktivnosti koje sprovodi Dogs Trust, organizacija koja steriliše napuštene pse, ali i edukuje građane o odnosu prema životinjama. Sadržajniji i sagovornicima bogatiji tekst napisala je za isti medij Dajana Miljić 2015. godine, pod nazivom „Spasavajući psa dobijate najboljeg prijatelja“.

„Neodgovoran i okrutan odnos prema životinjama, napuštanje vlastitih pasa i nebriga društva i nadležnih u cjelini, razlog su velikog broja pasa na ulicama bh. gradova u posljednjih nekoliko godina. Napuštenim životinjama je posebno teško zimi i svaka životinja kojoj se pomogne da se spasi od hladnoće i sa ulice pokazaće nevjerovatnu zahvalnost prema onima koji joj pruže siguran, topao dom“, navodi autorica na početku teksta, targetirajući kritične tačke odnosa bh. društva prema životinjama.

U daljem tekstu autorica citira aktiviste za zaštitu životinja, građane koji su udomili napuštene pse, kao i predstavnike azila, ali joj promiče bitna stvar – sankcionisanje neodgovornih vlasnika i nesprovođenje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Iako postoji punih 11 godina i propisuje konkretne kazne za ubijanje, mučenje, neadekvatno držanje životinje i slično, zakon u praksi nije zaživio. Upravo zbog toga mediji bi trebali da insistiraju na njegovim odredbama i ponavljaju da odnos prema životinji ne može zavisiti od sopstvene volje.

Banjalučki mediji već godinama pišu o azilu za napuštene životinje i prate nerješavanje ovog pitanja. Objekat u kome se psi trenutno nalaze trebao je da bude privremeni, jer je previše tijesan za sve napuštene životinje ovog grada. Pored toga, nalazi se neposredno uz gradsku deponiju.

„Kako u budžetu Grada Banjaluka već deset godina nema novca za izgradnju najavljenog azila u Motikama, psima lutalicama novi dom će postati vojni kontejneri“, objavio je juče portal SrpskaInfo, u tekstu Nataše Telebak.

Autorka čitaoce napominje da se azil u naselju Motike gradi više od 10 godina i ističe da uslovi u trenutnom azilu nisu zadovoljavajući, te ukazuje na same uzroke problema – nesavjesne građane. Ona takođe navodi i prevenciju putem edukacije djece, ali i sterilizacije. Ipak, jedna stvar joj promiče. Tekst se bazira na izjavama koje su dali predstavnici gradskih vlasti, kojima je svakako u cilju da svoje projekte u javnosti predstave kao najbolje moguće. Na samom početku teksta govori se da će psi biti smješteni u vojnim kontejnerima, da bi nakon toga bili citirani predstavnici Grada Banjaluka, koji kažu da im je  „namjera da ovaj azil bude daleko uslovniji i ljepši, sa zelenilom, kako bi se djeca, pa i organizovane grupe školaraca opredijelile da dođu pogledati ove životinje“. Ono što ostaje nerazjašnjeno jeste kakve će tačno uslove psi imati u novom azilu, kako izgledaju kontejneri u kojima će biti smješteni, postoji li u njima ventilacija, te kako će životinje u njima boraviti tokom izrazito visokih i niskih temperatura. Vojni kontejner podrazumijeva nešto nalik na ogromnu konzervu, ne baš uslovnu, zbog čega je bitno istražiti da li su kontejneri iz teksta po nečemu drugačiji i zašto je dobra ideja smjestiti živa bića unutar njih. Takođe, novinari bi trebalo da istraže i to da li se rukovodstvo azila mijenja ili ostaje isto, zbog čega, pod kojim uslovima, te koliko ova investicija košta same građane.

Autorka teksta na kraju poziva čitaoce na udomljavanje i nudi kontakte putem kojih građani mogu dobiti više informacija, što je svakako za pohvalu, jer pokušava motivisati publiku da bude dio rješenja.

Slučaj azila u Prači

Sličan tekst, sa skoro istim informacijama, objavljen je narednog dana u novinama EuroBlic, štampanom izdanju ovog portala. Tekst potpisuje Vesna Popović, koja ukazuje na iste probleme kao i njena koleginica iz redakcije, ali i čini iste propuste. Takođe, ona ističe udruženje Kerber iz Banjaluke kao jednu od privatnih inicijativa za zbrinjavanje pasa, iako je ovo udruženje dio NVO sektora i nikako ne može biti privatno. Isto tako, Kerberu je nakon prepirke s gradskim vlastima oduzet prostor koji su koristili, bez da im je dodijeljen novi, pa su trenutno primorani da plaćaju smještaj pasa u privatnim pansionima. Ovaj detalj je bitan u tekstu o gradskom zbrinjavanju pasa lutalica, gdje se ističe da su kapaciteti azila nedovoljni za sve potrebe.

Domaći mediji bili su ujedinjeni 2017. godine kada su u javnosti predstavljene strahote koje psi proživljavaju u azilu u Prači. Tada su novinari složno stali u odbranu napuštenih životinja te kontinuirano izvještavali ne samo o higijenskim uslovima u kojima psi tamo borave već i o kršenju zakona, pranju novca, veterinarskoj zaštiti, odlaganju leševa… Otkriveno je da čak ni zgrada azila nije dovršena, samo je djelimično uknjižena, te nije upotrebljiva. Za takav objekat, Kanton Sarajevo izdvojio je više od milion maraka, dok je unutar njega ubijeno više hiljada pasa lutalica.