U ovdašnjem virtuelnom svijetu stvorena je navika da se otvaranje bilo čega smatra javnim događajem od visokog značaja, čemu mediji bez vidljivog razloga daju prioritet i prostor
Proteklu sedmicu obilježila je skandalozna priča, popraćena spinom, koja se medijima umalo provukla ispod radara copy-pastea. “Otvorena prva dječija javna kuhinja u Lukavcu” glasio je naslov vijesti koju su prenijeli svi bosanskohercegovački mediji, a koja je krenula s portala Lukavački.ba 15. decembra. Cijeli je slučaj za kategorije “vjerovali ili ne”: u Lukavcu, naime, djeca predškolskog i školskog uzrasta upravo su postala korisnici specijalizirane kuhinje za socijalno ugrožene.
Teško je povjerovati da je u prvom valu prenošenja ove potresne vijesti, koja svjedoči o katastrofalnom socijalnom stanju u našoj državi, ista praktično prošla bez kritičkog osvrta na sadržaj, pa su tako portali poput Radija Kameleon i Bljeska jednostavno kopirali tekst s lukavačkog portala (uz fusnotu da je Bljesak donekle provukao kritiku u nadnaslovu “Baloni i ministar” i naslovu “Samo u BiH: Otvorena javna kuhinja za djecu!”). U vijesti, samo superlativi i “novogovor”: prvo, pojavio se i ministar za rad, socijalnu politiku i povratak Tuzlanskog kantona, Zoran Jovanović, koji je ispred kuhinje svečano (!) okićene balonima dijelio prve obroke djeci (!) i čestitao (!) članovima udruženja “Ruke prijateljstva”, koji su realizirali ovaj, kako sami rekoše, “projekat”. “Projekat” bi se tačnije i poštenije mogao nazvati tragedijom. Ali to nije spriječilo prisutne da govore o njegovoj finansijskoj vrijednosti i o tome kako će “drugi projekti,” po riječima Jovanovića, “zatvoriti dio finansijskih obaveza” kako bi se obroci za, ponavljamo, djecu predškolskog i školskog uzrasta, mogli dijeliti i vikendom. Ni slova, ni zareza, ni tačke o tome šta sve javna kuhinja za djecu simbolizira u državi koja je izgleda dotakla dno kada je u pitanju briga za građane i građanke.
Sramota i proslava
Da oko 600.000 građana i građanki BiH, što čini šestinu stanovništva, iz dana u dan preživljava na samom rubu egzistencije – više i nije neka novost. Ali se od toga ne smije praviti farsa. To su donekle osjetili i ispravili drugi portali u narednim danima, poput novinske agencije Patria, koja je u članku Harisa Ljeve, naslova “Svečano otvaranje javne kuhinje, možemo li niže pasti”, korektno ocijenila da “upriličiti svečano otvaranje za javnu kuhinju kao da se radi o otvaranju 100 kilometara autoputa ili fabrike predstavlja sramotu, a nikako razlog za proslavu”. Uslijedile su i reakcije javnosti, i vrlo brzo je pojava prve dječije javne kuhinje naišla na buru neodobravanja, posebno radi svečanog otvaranja. Zatim se javno oglasio i lukavački načelnik Edin Delić, koji je u izjavi za Klix 19. decembra iznio niz problema s ovom javnom ustanovom, poput toga da kuhinja ovog tipa mora biti certificirana i bakteriološki ispravna. Po njegovom mišljenju, novootvoreni objekat ne zadovoljava minimalne standarde, a istakao je i daleko važniju stvar, da je prije otvaranja trebalo uraditi i sociološku analizu, u smislu efekata koje bi ovakva kuhinja mogla imati na djecu. “Nemojmo ih ponižavati”, rekao je načelnik Lukavca.
Najsavremeniji šporet
Delićeva izjava je, međutim, bila jedina (auto)kritika iz kompletnog javnog sektora. Ministar Jovanović je odabrao da umjesto odgovora na brojna pitanja, posebno onog koje se tiče segregiranja čitavog segmenta društva od malih nogu, odbrani odluku da prisustvuje “svečanom otvaranju” “projekta”, rekavši da je zamoljen da “malo pomogne putem privatnih veza izvan Ministarstva” i da su udruženju “uspjeli nabaviti najsavremeniji šporet”. Također, ministar Jovanović je u odbranu svoje podrške rekao da “postoje i kuhinje za odrasle”: “Da ih nema, šta bi ljudi jeli? Povećao bi se kriminal u velikom obimu.” A gdje je taj povećani kriminal u velikom obimu ako se vratimo na 600.000 osoba u BiH koje ne znaju da li će u jednom danu imati bar jedan obrok? Jovanovićeva izjava krajnje je neosnovana i nema uporišta u zvaničnim statistikama, ali to nije zaustavilo medije da njegovu izjavu prenesu bez provjere činjenica, kao što su to uradili i Klix, u istom članku gdje je i Delićeva izjava, ali i, primjerice, portal ABC. Niti je iko od novinara tražio konkretniji odgovor na pitanje da li je javna kuhinja za djecu stvarno bila najbolja moguća mjera da se problem riješi? Da li su postojale bolje opcije, poput programa za dodatno obrazovanje ili zapošljavanje, ili socijalna briga koja ne bi najmlađi segment našeg stanovništva, ali i njihove roditelje, izlagala daljem odbacivanju? Ili očajna vremena zaista zahtijevaju ovako očajne mjere?
Međutim, ne radi se ovdje samo o kratkovidosti kako političara, tako i medija. Ovdje je na djelu znatno krupniji fenomen besplatnog medijskog spina, čija je svrha da nadležni kažu “vidite, mi ipak nešto radimo”. U našem medijskom prostoru se u proteklim godinama stvorila potreba da se otvaranje bilo čega smatra javnim događajem od visokog značaja, kojem mediji sad već običajno, mada potpuno neopravdano, daju prioritet i važnost. Očekivalo se da je lekcija naučena još prilikom svečanog otvaranja trotoara ispred Predsjedništva BiH u novembru 2016. godine, kada je javnost listom reagovala kroz parodiziranje. Svejedno, izgleda da su naši političari vidjeli neku prednost u svemu, prihvativši staru maksimu “i loš PR je dobar PR”, dok mediji, posebno portali, skupljaju klikove, ali i nekritički tretiraju ovakve “vijesti”. Ilustracije radi, kada govorimo o banalnosti svečanih otvaranja kojima svjedočimo u BiH, samo u proteklim mjesecima svečano su otvoreni: trafo stanica u Čitluku, već ranije otvoren tunel na Palama, nadvožnjak u Prijedoru, šalter sala biroa za zapošljavanje u Kalesiji te združena šalter sala naziva «Centar za komunalne usluge» u Novom Sarajevu, a zatim i kontejner u istoj opštini. I mediji su to sve uredno prenijeli, uslikavši zvaničnike okružene balonima kako sjeckaju svečane vrpce.
Da je neko mogao naslutiti da ćemo žaliti za vremenima kada su u izbornim godinama ispotiha obnavljane saobraćajnice, mijenjane šine javnog saobraćaja i postavljani semafori, vjerovatno bi bio smatran ludim. Ovako, svečano otvorene trafostanice i kontejneri, a sada i javne kuhinje za najmlađe, postali su naša politička zbilja, pri čemu javni akteri, umjesto da odgovaraju za nesuvislost ovih ceremonija i bahati prst u oko građana, ipak takvim potezima tu i tamo uberu neki poen. Čović kraj trafoa, Dodik na nadvožnjaku, Konaković ispred šaltera – slike su koje će nas pratiti sve do izbora. Jedino pitanje je čime će sljedećim svečano uvrijediti našu inteligenciju?
