Tranziciju bismo, uz izvjesne rezerve, mogli definirati kao prelazak iz jednog dehumaniteta u drugi, nešto blaži. Bar na početku. Tranzicija je temeljni društveni, ali i individualni proces. Kao što je poznato, mijenjaju se samo sistemi, države i vlasti, društvo ostaje isto. Temeljne društvene vrijednosti – i onda kao i danas – bile su (onda) i ostaju (danas) pohlepa, strah, korupcija, prevara, neutaživa žeđ za imetkom, neutaživa glad za vlašću, još nekoliko grijehova manjeg kalibra (požuda, alkohol, trač) i to je to.
Ali to je zaista to: društvo ostaje isto, njemu nikakve promjene ne mogu ništa i njega se tranzicija ne dotiče: na isti način na koji ga se nikada nisu doticali religija, moral i ideologija. Društveni odnosi imaju izvjesnu dozu sklada, iz stoljeća u stoljeće malo veću, zahvaljujući isključivo strahu. Strah od Božije ili državne kazne, strah od osvete ili sramote. To, i samo to, obuzdava nas da ne stupimo u proces vječnog klanja.
Tranzicija je međustanje između revolucije i evolucije. Nije krvava kao revolucija, niti je lijena kao evolucija. Tranzicija je nešto kao srednji put, ona bez krvi ruši države, sisteme, politike i ideologije. A ima, kao što znamo iz sopstvenog slučaja, i krvavih tranzicija, samo nećemo sada i ovdje o tome.
U naše male gradove, u naša zabrđa i doline, tranzicija je stizala na različite načine. Bilo je sfera u koje je ujahivala brzo, takoreći ekspresno, a ima i takvih oblasti života gdje još nije ni počela. A počet će jednom, u to smo sigurni.
Tranzicija je dolazila brzo samo ondje gdje se sudaraju forma i suština. U psovkama i zakletvama. Do prvih demokratskih izbora ovdje su se ljudi kleli u Tita, a psovali Boga. Odjednom, nekako preko noći, odrasli i djeca počeše psovati najvećeg sina naših naroda i narodnosti, a kleti se u Jednog i Jedinog. Psovke su nam ružne, grube, grdne i tu nikakve tranzicije nije bilo. Ono nekadašnje „Nisam, Tita mi“ ili, „Nisam, Tite mi mrtvog“, na današnjem se kaže kaže „Je*em ti Titu mrtvog“. Naravno, to ništa ne govori ni o Titu, ni o Allahu dž. š., ali kazuje mnogo o nama. Narodi i narodnosti, građani i građanke, spremni su slijediti sve što im se servira s vrha, jer njihovo nije ni da razmišljaju niti da rade, nego samo da ispunjavaju naloge. Lakše je ispunjavati naređenja odozgo, nego pokušati misliti sopstvenom glavom. Dovoljno je proviriti na društvene mreže i shvatiti da je konflikt naš najuspješniji i najmasovniji proizvod. Ovdje ne postoji društveni dijalog, jer na njegovom zadatom prostoru suvereno vlada društveni rat do istrebljenja. Kolektivna netrpeljivost je stndardna cijena za društva čiji pojedinci ne znaju šta bi sa sobom.
