Pomozi svome

Iako su u toku pandemije otpustili više od 2.500 radnika Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije izdašno je nagradilo ove firme. Para je bilo i za stranačke kolege. Skoro pola milona dodijeljeno firmama sa samo jednim zaposlenim. Novca nije bilo za firme kojima je bio ograničen ili zabranjen rad

Uredbom Vlade FBiH o interventnim mjerama za podršku ugroženim sektorima gospodarstva FBiH u okolnostima pandemije COVID-19, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije prošle godine podijelilo je oko 30 miliona maraka.

Finansijska pomoć podijeljena je u svrhu očuvanja radnih mjesta i poboljšanja likvidnosti u izvozno orjentiranim granama industrije. Iako su kriteriji za dodjelu sredstava bili da korisnici financijske pomoći ne mogu smanjivati broj zaposlenih, firme koje su dobile pomoć u tom periodu otpustile su više od dvije i po hiljade radnika!

“Prema raspoloživim podacima Porezne uprave FBiH, broj zaposlenih u granama industrije koje su obuhvaćene Uredbom na 30. 9. 2020. godine, koji je uzet kao referentna točka za očuvanje radnih mjesta, smanjen je za ukupno 2.547 djelatnika u odnosu na 30. 9. 2019. godine, ili po granama industrije: proizvodnja tekstila, odjeće, kože i obuće: 1.386 djelatnika („Prevent“ d.o.o. Travnik: 240, „Prevent Leather“ d.o.o. Visoko: 160, „Progetti Bosnia“ d.o.o. Tuzla: 141), metalna, elektro i automobilska industrija: 617 djelatnika („RM-LH“ d.o.o. Zenica: 114, „Bimie“ d.o.o. Tešanj: 113), drvna, papirna i grafička industrija: 376 djelatnika („Standard Furniture Company“: 156), kemijska i farmaceutska industrija i industrija gume i plastike: 161 djelatnik, i industrija građevinskog materijala i nemetala: 7 djelatnika”, ove podatke utvrdili su revizori Ureda za reviziju institucija FBiH.

Firma Prevent iz Travnika u 2019. godini imala je prihod veći od 7,8 miliona KM i dobit od 171 hiljadu KM. Bez obzira na ove činjenice u toku pandemije otpustili su 240 radnika. Kao nagradu od Ministarstva dobili su 147.271,02 KM. Isto je uradila i firma Prevent Leather iz  Visokog. Otpustili su 160 radnika a od Ministarstva su dobili 123.207,96 KM.

Firma Progetti Bosnia d.o.o. Tuzla u 2019. godini imala je prihode 5,4 miliona maraka i dobit veću od 300 hiljada maraka. Bez obzira na to, u toku pandemije otpustili su 141 radnika i zauzvrat od Ministarstva dobili 57.325,64 KM.

Firma RM-LH iz Zenice, bez obzira na prihode od 5,6 miliona maraka i dobit od 94 hiljade maraka iz 2019. godine, u toku pandemije otpustila je 114 radnika. Pandemija nije puno uticala na poslovanje ove firme pa je tako jedna od rijetkih koja je ne samo pozitivno poslovala već i za skoro šest puta povećala dobit u 2020. godini. Tako je ova firma prošle godine imala skoro isti prihod kao i 2019. godine – 5,6 miliona dok je dobit u 2020. godini iznosila 675 hiljada KM. Njen vlasnik je Mirsad Čizmo, potpredsjednik zeničke SDA. Ministru Šemsudinu Dediću ove činjenice nisu smetale pa je stranačkom kolegi dodijelio 116.115,47 KM. (Azra Omerović, Žurnal)

Povratak u Evropu najvećih sportskih izbjeglica: Kraj Veležovog 33-godišnjeg mračnog doba

Rat ili ratovi s početka devedesetih od Mostara su napravili razorenu pozornicu posvađanu samu sa sobom. Stari most je završio na dnu Neretve, a koji mjesec ranije Mostarci su na stadion pod Bijelim brijegom, to mitsko mjesto zlatnog doba, odvođeni pod oružanom stražom. Od one utakmice s Heartsom u Kupu UEFA do privremenog koncetracijskog logora na otvorenom, Bijeli brijeg je prošao kratak i tragičan put od samo pet i po godina.

Velež se na svoj stadion pod Bijelim brijegom kao domaćin nikad više nije vratio i to je priča milion puta već ispričana. Izbjegličke godine u podijeljenom gradu provodio je na sjevernoj periferiji, tamo gdje su svoj dom i našle hiljade drugih izbjeglice iz svih dijelova Bosne, a posebno Hercegovine.

U novom kontekstu Velež se nije dobro snašao, Rođeni su jednostavno bili priča iz nekog drugog sistema, vremena kad su bili omiljeni i dobrodošli na svim stadionima. Tranzicija s bratstva i jedinstva iz velike zemlje na sistem konstitutivnih naroda u ratom poharanoj BiH bila je bolna i Velež je stajala prosječnosti u lošoj ligi. Kulminacija su bila dva ispadanja u niži rang te sezone čistilišta, pravog purgatorija kroz bespuća Prve lige Federacije BiH i unutrašnjih sukoba zelenih i crvenih.

U maniri najvećih šampiona koji su se znali dizati iz nokauta, okrvavljeni s poda teturajući, nastavljajući borbu za goli život i pobjedu, mostarski klub nastojao je pronaći neki novi modus vivendi, način kako živjeti po novim pravilima, u drugoj ulozi i novom habitatu. I kao da je uspio…

Bilo bi posve patetično i prozaično Veležov uspon iz drugog ranga bh. fudbala do trećeg mjesta u Premijer ligi i izlaska u Evropu nazvati pobjedom dobra protiv zla, svjetlosti nad tamom ili nešto slično, prije je to uspjeh života i dokaz šta sve živ stvor, a veliki i kultni klubovi su baš takvi, može da preživi, ostane na nogama i pobjedi.

U Mostaru kažu da se i UEFA potrudila da dočeka Velež u velikom stilu, napravivši samo za Rođene posve novo takmičenje – Evropsku konferencijsku ligu. Šalu na stranu, kad za mjesec i po Feđa Dudić kao jedan trener Veleža prvi put nakon 33 godine izdiktira 11 igrača za prvi evropski okršaj, veliki mostarski klub će konačno moći iza sebe da zatvori tužno i turobno poglavlje svoje historije i otvori jedno novo doba.

Možda se Velež nikad neće vratiti iz geografskog izbjeglištva na svoj stari stadion, ali izbjeglice kad su vrijedne i marljive naprave ugodan i novi dom, skuće se gdje im je po mjeri i nastave živjeti po onoj “gdje je dom, tu je i domovina”.

Ali iz statusnog izbjeglištva, onog životnog, se pobjedom na malom stadionu u Doboju pored Kaknja, Velež se konačno vratio na svoje – u Evropu. (Rijad Durkić, Klix)

Katarina Peović: Ljubav između Glavaša i Milanovića traje već neko vrijeme

– Ostaje pitanje do kada i u kojoj mjeri su ga njegove pristaše spremne opravdavati. Ljubav između Glavaša i Milanovića traje već neko vrijeme, ne čudi da Milanović sada uzvraća Glavašu za njegovu podršku na predsjedničkim izborima – podsjetila je Peović za Novosti te dodala kako su mnogi koji su podržali njenu osudu Miroslava Škore, koji je najavio da bi pomilovao osuđenog zločinca Tomislava Merčepa, ipak glasali za Milanovića kao “manje zlo”.

– Sada se pokazuje, kako to često biva, da je “manje zlo” – veće zlo. Milanović je desniji od bivše desne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nije bilo nikakvog razloga da se Branimiru Glavašu vrate odličja samo zato jer je zbog proceduralnih razloga ukinuta prvostupanjska presuda za okrutne ratne zločine u Osijeku. Čak ako usporedimo Škoru i Milanovića, Škoro se opravdavao da je to rekao zbog Merčepovog “slabog zdravlja”, dok Milanović odgovara da je to zato jer su neke od njegovih žrtava bile i krive! (Katarina Peović, Novosti)

Da je nama Mare iz Easttowna

Iako se naizgled čini da serija koristi, u klasičnoj tradiciji romana, porodične veze da na okupu drži sve niti priče, pokazaće se na kraju da iz tih porodičnih veza – i muških članova u njima – dolazi najveće zlo. Osnovna grupa u priči nije dakle porodica, nego mala ženska zajednica. Naknadni pogled na seriju pokazuje da smo u stvari pratili sudbine članica lokalnog srednjoškolskog košarkaškog tima, koji je jednom davno pobedio u nekom lokalnom ligaškom takmičenju. Taj uspeh je za lokalnu zajednicu bio tako veliki da ga ona pamti i obeležava svake okrugle godišnjice. Devojčice koje su pobedile, iz uspešnog košarkaškog tima iskoračile su u stvarni svet i sve redom doživele poraz. Ostale su još samo jedna drugoj kao podrška i kakva-takva uteha. Od muškaraca u Easttownu mala je korist, ako je uopšte ima – oni prave uglavnom štetu.

Što nikako ne znači da je Ingelsby „muškomrzac“. Jer muškarci u njegovoj priči nisu zli, oni su naprosto slabi. Ako ništa drugo, slabi u poređenju sa ženama pored i oko njih. Te žene u sebi i svojim prijateljicama pronalaze snagu da izdrže na nogama – nazovimo to tako – teške udarce sudbine; pod tim udarcima muškarci redom padaju, i dok padaju, neki od njih izvrše teške, nepodnošljive zločine. I opet, kako je to pokazao u svojoj filmskoj priči „The Way Back“ iz 2020. (reditelj: Gavin O’Connor; glavna uloga: Ben Affleck), Ingelsby ih ne mrzi. On ih razume: „The Way Back“ je priča o posrnulom bivšem uspešnom juniorskom košarkašu Jacku Cunninghamu koji pokušava da iznova osmisli svoj život. Tu takođe imamo motiv ranog roditeljstva i gubitka deteta.

Zanimljiva je Ingelsbyjeva rodno (možda ne)osvešćena antropologija: na udarce sudbine muškarci odgovaraju agresijom, nepoverenjem, mržnjom. Uplašeni od života oni seju strah oko sebe kako bi potisnuli sopstveni strah i osećanje nemoći. Žene pak u njegovim pričama, kada se život sruči na njih, traže ili nude utehu i razumevanje. Jeste, u pitanju je banalni rodni stereotip. Ali, u priči o detektivki, kojoj se upravo kao detektivki daju muške moći i pravo na silu, taj stereotip zadobija nove obrise i – reklo bi se – novi, bezmalo novozavetni smisao.

Zajednička dvema Ingelsbyjevim pričama jeste dakle i uloga crkve u njima. I u jednoj i u drugoj priči, crkva se vidi kao moguća podrška, kao mesto sa koga bi trebalo da stigne olakšanje i kakav-takav izlaz. I u obe priče crkva nije dovoljna. Kao što zlo nije izmestio u onostrano, tako Ingelsby ne vidi ni da dobro može stići isključivo „s neba“. Ali, neke poruke iz „Mare of Easttown“ poslate sa propovedaonice ipak odzvanjaju upečatljivo ako ne i uverljivo. Recimo: nije na nama da sudimo, na nama je da volimo. Grupa iznikla iz devojačkog košarkaškog tima oličenje je takve ljubavi. Muškarci iz priče dotle naprosto ne dobacuju. I ne samo iz Ingelsbyjeve priče. Čitalac bi mogao s dobrim razlozima da se pita kako će se u Srbiji gledati „Mare of Easttown“. Sasvim jednostavno – kako se nedvosmislena priča o ljubavi i razumevanju može videti u zemlji sa poretkom koji nesumnjivo stoji na mržnji? (Dejan Ilić, Peščanik)