U julu 1995. godine jedna fotografija pojavila se na naslovnicama novina širom svijeta. Na fotografiji je bila žena u bijeloj suknji i crvenom kardiganu obješena o drvo u šumi pored Srebrenice na istoku Bosne i Hercegovine. Natpis je glasio: “Obješena žena”.

Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, ali ova je zapravo potvrdila sve o ratu u Bosni i Hercegovini koji se dogodio devedesetih godina, piše The Guardian.

Govorila je o izdaji Srebrenice, gdje se dogodio najgori genocid u Evropi od Drugog svjetskog rata. Simbolizirala je “etničko čišćenje” koje se odvijalo širom BiH, očaj i beznađe Bošnjaka koji su bili njegove žrtve.

To je također bila optužnica za opću ravnodušnost šireg svijeta prema mračnoj stvarnosti onoga što se događalo na pragu zapadne Evrope i zbog njihovog neuspjeha da spriječe masovna ubistva.

Ta anonimna žena bila je jedna od žrtva u sukobu iza kojeg je ostalo 100.000 mrtvih, 20.000 do 50.000 silovanih žena i djevojaka i oko 2,7 miliona ljudi raseljenih. Ali što se tiče fotografije, činilo se nepodnošljivom da bismo trebali znati njezino ime i njezinu priču.

Bivši komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić „bosanski kasapin koji je stajao iza masakra u Srebrenici, ove sedmice osuđen je na doživotnu kaznu zatvora za počinjeni genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Kim Willsher se tada sjetila „Obješene žene”. Trebalo je mnogo mjeseci da otkrije ko je ona, ali su to učinili. Zvala se Ferida Osmanović. Imala je 31 godinu. Njezin suprug Selman (37) bio je jedan od oko 8.000 muškaraca i dječaka koje su iz Srebrenice odveli i zaklali pripadnici Vojske Republike Srpske.

U aprilu 1996. godine, fotograf Lynn Hilton i Kim Willsher otputovali su u selo nadomak Tuzle u sjeveroistočnoj BiH. Tamo su pronašli Feridinu i Selmanovu djecu Damira (13) i Fatimu (10) koja su boravila kod nane i druge rodbine. Bio je to jedan od najtužnijih intervjua koje je ikada uradila.

Fatima im je rekla: „Znamo da se naša majka objesila. Otišli smo do njezinog groba, ali nije imao ime, već samo ‘Obješena’ na drvenom uzglavlju. Tu smo flomasterom napisali njezino ime”.

Damir se prisjetio nekoliko sati prije nego što je njegova majka nestala: „Bila nam je druga noć u kampu i majka nas je smjestila u krevet. Rekla je da nas voli, zaželjela nam laku noć i legla pored nas. Kad sam se probudio u ponoć, nje nije bilo”.

Tog 16. jula, Ferida je, obuzeta tugom zbog gubitka muža, otišla do obližnjeg drveta i splela svoj crni platneni pojas i smeđi šal u omču. Sljedećeg dana u 7.30 sati njezino tijelo pronašla je grupa djece. Fotografiju je snimio freelance hrvatski fotograf Darko Bandić koji je tek mnogo kasnije saznao ko je ona.

Kao i mnogi drugi Bošnjaci, Osmanovići su bili obična porodica, koja je polagala nade u mirnu budućnost. Generacije Osmanovića obrađivale su zemlju u blizini Srebrenice, blizu granice sa Srbijom. Selman, bravar, i farmerova kći Ferida, vjenčali su se 1980. godine.

Kada se rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine proširio iz susjedne Hrvatske, a snage bosanskih Srba počele tjerati Bošnjake iz njihovih domova, Selman i Ferida pobjegli su s djecom u Srebrenicu. Tamo su mislili da su na sigurnom. Pogriješili su.

Ono što se dogodilo u Srebrenici dobro je dokumentirano i bit će to jedan od najsramnijih neuspjeha međunarodne zajednice u historiji. Grad je proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija koji je bio napučen izbjeglicama i u kojem je naređeno da se preda oružje međunarodnim mirovnjacima.

UN je tada Srebrenicu prepustio krvavoj sudbini. Ko bi mogao zaboraviti sliku Mladića kako mrsi kosu mladiću u enklavi … prije nego što je sve muškarce i dječake odveo u smrt.

Habiba Osmanović, Selmanova majka, rekla je da je odbio pobjeći u šumu, kao što su to neki učinili, bez njegove porodice jer je bio optimist i vjerovao u međunarodnu zajednicu.

– Nemamo oca i sada nemamo majku – rekla nam je Fatima. Svi u sobi su plakali, uključujući Lynn i Willsher.

Kad je Mladić osuđen, Willsher je retweetala ovu priču koja je objavljena u Mail-u 14. aprila 1996. godine prije nego što su novine imale web stranice.

Rusmir Hadžić iz Melbournea je napisao: „Svijet mora znati ko je žrtva, a ko agresor. Nakon toliko godina, tačno 26 godina od završetka agresije, ogroman broj ratnih zločinaca nije procesuiran i neometano živi u BiH i svakodnevno se na ulicama susreće sa svojim žrtvama”.

Willsher je razgovarala s Irenom Korić, koja je imala samo šest godina i živjela je u Sarajevu kad je počeo rat, a koja danas živi u Tokiju. Mladić je također odgovoran za 43-mjesečnu opsade glavnog grada BiH kada je ubijeno više od 11.000 ljudi, uključujući 2.000 djece, granatiranjem, bombardiranjem i snajperima.

– Puno znači znati da ljudi i dalje misle o nama. Bila sam dijete takozvanog miješanog braka između “bosanskog Srbina” i “bosanskog muslimana”: ove sam izraze stavila pod navodnike jer su prije rata bili besmisleni – kazala je Korić.

– Mladić je oslobodio toliko zla, ali na kraju nije uspio i istrunut će u zatvoru. To je vrsta pravde, ali neće vratiti hiljade duša koje su izgubljene. Ljudi ne shvaćaju koliko je to bilo užasno, nikada nisu vidjeli dijete koje je umrlo od snajperskog pogotka u glavu dok je bilo na putu do škole – dodala je.

Ibrahim Sofić, novinar Al Jazeere, kazao je da je teško razumjeti da je Evropa dopustila da se ti zločini i sve to zlo dešavaju u BiH devedesetih. I teško je vjerovati da su Evropa i svijet naučili lekcije iz te tragedije.

– Izgubili smo djetinjstvo, zdravlje, izgubili smo dijelove tijela i porodice, prijatelje … Evropa i svijet su to gledali i oni su zatvorili oči – dodao je.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, sklonio se u Srebrenicu početkom 1990-ih gdje je izbjegao klanje samo zato što je bio zaposlen kao tumač za UN-a. Pozdravio je presudu Mladiću, ali rekao je da ona nije “zatvorila poglavlje” za Bošnjake.

– Nije sam izvršio čišćenje Srebrenice. Kada ćemo imati posla s ljudima koji su dali nalog? Svi znaju ko su, bh. pravosuđe zna ko su. Ti su ljudi masovne ubice i hodaju kao slobodni ljudi. To znači da se Bosanci još uvijek ne osjećaju potpuno sigurno – a ko ih može i kriviti – napisao je Suljagić.

Fatima i Damir preživjeli su rat i vratili se u posjetu Srebrenici. Vjeruje se da oboje još uvijek žive u Bosni i Hercegovini.

– Bilo je toliko drugih užasa u toj zemlji; ova priča nije bila čak ni najgora o kojoj smo Lynn i ja izvještavali, ali bila je jedna od težih i bila je važna. Novinarstvo je, uostalom, i imenovanje bezimenih. Ona nije bila “obješena žena”: zvala se Ferida Osmanović – zaključila je u tekstu za The Guardian Kim Willsher.

Izvor: The Guardian/Kim Willsher