Visoka peć u Zenici ugašena je 23. aprila 2026. godine, čime je okončana industrijska proizvodnja čelika koja je u jednom od ključnih industrijskih pogona u Bosni i Hercegovini trajala više od 130 godina. Željezara je decenijama bila temelj industrijskog razvoja Zenice i šire regije.

Nova Željezara Zenica, prema podacima koje je ova kompanija javno objavljivala, direktno zapošljava oko 1.900 radnika. Još oko 12.000 ljudi je, prema istim tvrdnjama, indirektno povezano s njenim radom kroz domaće kompanije, dobavljače i prateće usluge.

U državi čija je industrijska baza odavno na koljenima, u kojoj se proizvodni pogoni gase tiše nego što se otvaraju političke kampanje, te gdje je ekonomska politika često svedena na gašenje požara i povremene najave “strateških projekata”, ovaj događaj ponovo je pokazao kako funkcioniše domaća “briga” za stratešku industriju.

KONSOLIDACIJA KAD JE PEĆ VEĆ UGAŠENA

Gašenje peći nije došlo iznenada niti preko noći. Nakon što je kompanija H&P Zvornik, iz grupacije Pavgord, krajem oktobra 2025. preuzela nekadašnji ArcelorMittal Zenica, fabrika je nastavila rad pod nazivom Nova Željezara Zenica, uz najave novih vlasnika o “novoj eri proizvodnje”, modernizaciji i investicijama.

Nije bilo mnogo onih, ni iz vlasti ni iz medija, koji su već tada problematizirali širu pozadinu preuzimanja i moguće rizike novog vlasničkog aranžmana.

Jedan od rijetkih bio je Žurnal, koji je još u junu 2025. pisao o Gordanu Pavloviću, Pavgordu i preuzimanju zeničke Željezare, otvarajući pitanja o poslovnoj pozadini novog vlasnika, ranijim preuzimanjima firmi, političkim vezama i činjenici da Pavgord ulaskom u Željezaru postaje poslovni partner Vlade Federacije BiH.

Samo nekoliko sedmica nakon preuzimanja pojavila se informacija da je podnesen zahtjev za pokretanje stečaja. Tek tada se u javnom prostoru ozbiljnije počinje problematizirati kako je kompanija od ambicioznih planova došla do prijetnje stečajem za samo mjesec dana.

Ako se nakon akvizicije koja je predstavljena kao razvojna šansa tako brzo pojavljuje stečaj, onda je to morao biti alarm za Vladu FBiH, koja ima manjinski udio u kompaniji. I ne zato što je Vlada FBiH kao manjinski vlasnik sama mogla upravljati Željezarom, nego zato što stečaj u kompaniji s blizu 1.900 radnika, stotinama dobavljača i vezama prema javnim preduzećima nije mogao biti tretiran samo kao interna stvar novih vlasnika.

Uostalom, kriza se nije razvijala u vakuumu. Gašenje lukavačke Koksare, primjerice, već je pokazalo koliko jedan veliki pogon može pogoditi željeznički transport i povezane kompanije.

U mjesecima koji su uslijedili, upozorenja su postajala sve konkretnija. Suvlasnik i direktor Nove Željezare Ahmed Hamzić krajem 2025. godine govorio je o stečaju, ali i o očekivanjima od Vlade FBiH u pogledu zaštite domaće proizvodnje i sistemske podrške industriji.

Podrška nije dobijena od Vijeća ministara BiH, koje u martu nije usvojilo odluku o uvođenju privremenih zaštitnih mjera na uvoz čelika i čeličnih proizvoda, na šta su apelovali iz domaće metalske industrije.

Dakle, nije postojao samo jedan signal koji je Vlada FBiH, predvođena premijerom Nerminom Nikšićem, mogla previdjeti. Ipak, Vlada FBiH se u najvidljivijem obliku pojavljuje tek 21. aprila, kada objavljuje da “preuzima inicijativu” i da umjesto stečaja pokreće “konsolidaciju” i “restrukturiranje” Nove Željezare Zenica.

U istom saopćenju Vlada navodi da su obaveze kompanije prema javnim preduzećima, uključujući Elektroprivredu BiH, Energoinvest i Željeznice FBiH, nastavile rasti “bez jasno definiranih planova vlasnika u pogledu opstanka kompanije”. Istovremeno priznaje da bi eventualno gašenje imalo ozbiljne posljedice po ekonomiju i veliki broj zaposlenih, te da je u protekla dva mjeseca “kontinuirano pratila aktivnosti novih vlasnika”.

Drugim riječima, Vlada FBiH je znala da Željezara nije obična firma, da su posljedice njenog gašenja šire od odnosa novih vlasnika i radnika, da obaveze prema javnim preduzećima rastu i da plan vlasnika nije jasan. Ako je sve to znala, onda je osnovno pitanje zašto se javna, politička i institucionalna reakcija dogodila tek kada se proizvodnja već gasila?

Kao operativnog nosioca mogućeg procesa konsolidacije Vlada FBiH prepoznala je Energoinvest, a toj kompaniji dala ovlaštenje da zastupa interese Federacije u procesu sticanja stopostotnog udjela u Željezari.

Međutim, i taj potez otvara više pitanja nego što daje odgovora. Iz Nove Željezare saopćili su da ih je ponuda Energoinvesta za kupovinu stopostotnog udjela iznenadila, što već pokazuje koliko je cijeli proces neizvjestan. Čak i ako do preuzimanja dođe, ostaju otvorena mnoga pitanja – šta tačno znači sticanje stopostotnog udjela, ko će ga platiti, po kojoj cijeni, šta se dešava s dugovima, radnicima i dobavljačima, kakva je sudbina stečajnog postupka, ko snosi odgovornost za činjenicu da se sve ovo pokušava rješavati tek nakon gašenja peći…

RADNICI KAO BROJ, KRIZA KAO DNEVNA VIJEST

Ovaj slučaj pokazao je i granice bh. medijskog refleksa prema velikim ekonomskim i društvenim krizama. Dok se proizvodnja gasila, online mediji su uglavnom bilježili događaje – od saopćenja i reakcija Uprave Nove Željezare i Vlade FBiH, preko prenošenja tehničkih detalja obustave pogona, najave sastanaka i protesta, a u pojedinim slučajevima i izjave sindikata i radnika.

Informacija, dakle, nije nedostajalo. Nedostajalo je upornosti da se od tih informacija napravi snažniji javni pritisak.

Pritom je bila vidljiva razlika između redakcija koje su pokušavale objasniti procese i onih koje su uglavnom pratile dnevni ritam izjava. Žurnal je već spomenut kao medij koji je i prije formalnog preuzimanja Željezare problematizirao širu pozadinu novog vlasničkog aranžmana, a kasnije je nastavio u sličnom tonu, ističući da se pokazuje kako dugoročna proizvodnja čelika možda nije stvarni cilj novih vlasnika.

Capital je imao drugačiju, ali važnu ulogu. Iako njegov pristup nije uvijek bio izrazito kritički, donosio je važne poslovne informacije o akviziciji, cijeni, imovinskim odnosima, stečaju i povezanim procesima. Upravo su takve informacije mogle i morale otvoriti ozbiljnija pitanja: šta je zapravo kupljeno, pod kojim uslovima, s kojim obavezama i kakva je poslovna logika preuzimanja tako velikog industrijskog sistema.

Klix je imao vidljiviji kontinuitet među najčitanijim portalima, uz nekoliko tekstova koji su izlazili iz okvira pukog prenošenja izjava. Još nakon prodaje otvorio je pitanje šta se krije iza preuzimanja ArcelorMittala, uz naglasak da su radnici ostali bez informacija i da sindikati strahuju od mogućeg monopola. Kasnije je objavio i tekst koji je precizno sažeo apsurd situacije: od ambicioznih planova do prijetnje stečajem u samo mjesec dana. No, taj kontinuitet nije prerastao u stalni pritisak. Bilo je važnih tekstova, ali ne i dovoljno upornog insistiranja na odgovornosti vlasti, vlasnika i institucija.

Kod velikog dijela online medija – od Oslobođenja, preko Faktora, pa do Radija Sarajevo i drugih portala – izvještavanje je dominantno ostajalo u informativnom okviru. Pratio se tok događaja: najava obustave, zaustavljanje pogona, reakcije uprave, izjave sindikata, saopćenja Vlade, planovi s Energoinvestom. Takvi tekstovi imaju informativnu vrijednost, ali često ostaju na nivou dnevnog izvještaja. Javnost dobija odgovor na pitanje šta se dogodilo tog dana, ali ne uvijek i dovoljno jasno objašnjenje zašto se dogodilo i ko je odgovoran.

Najslabija tačka većine izvještavanja bila je radnička perspektiva. Radnici su se često pojavljivali kao broj: 1.900 direktno zaposlenih, 12 hiljada indirektno povezanih radnih mjesta, stotine dobavljača i porodice koje zavise od fabrike. Ali brojevi nisu isto što i ljudske sudbine i ljudski životi. Malo je bilo tekstova koji su zaista ulazili u pogone, razgovarali s ljudima, pokazivali njihove godine rada, strahove, porodice, planove koji se ruše i osjećaj da im pred očima nestaje životna sigurnost građena decenijama.

Posebno je ostalo nedovoljno objašnjeno šta konkretno znači najavljeni nastavak rada u “smanjenom obimu”. Ako se integralna proizvodnja gasi, a fabrika formalno ne zatvara, javnost ima pravo znati šta to znači za radnike – koliko ih ostaje, koliko ih odlazi na odmor, koliko ih može očekivati otpremninu, koji pogoni nastavljaju rad, kakav je status ugovora i šta se dešava ako stečajni postupak bude nastavljen.

U dostupnom medijskom praćenju ta pitanja nisu bila dovoljno razrađena, a tek su se povremeno pojavljivale grube procjene da bi u pojedinim pogonima Željezare moglo ostati 400 do 500 radnika. Pominjalo se i da će dio radnika biti zbrinut, da novac za otpremnine postoji ili da se čeka ishod postupaka, ali nije bilo dovoljno jasnog odgovora na osnovno pitanje – koliko ljudi konkretno ostaje bez posla i kakva im je stvarna perspektiva?

Ipak, vrijedi izdvojiti N1, koji je, primarno kroz televizijske priloge prenesene i na portalu, donio terenske priče s radnicima i atmosferu očaja nakon gašenja. Federalna.ba je nakon obustave izvijestila o radnicima koji odlaze na odmor i proizvodnji koja je zaustavljena, dok je Avaz dao doprinos prenošenjem izjava radnika i atmosfere s terena. Međutim, to su više bili rijetki primjeri ozbiljnijeg pristupa nego kontinuirano praćenje ljudskih posljedica industrijskog sloma. Radnici su morali biti više od ilustracije za dramatičan naslov.

Gašenje proizvodnje u nekada najvećoj željezari na ovim prostorima nekoliko dana kotiralo je kao jedna od važnijih tema u bh. medijima. Ali fokus se ubrzo počeo sužavati. Vijesti iz Zenice polako su se povlačile s naslovnica, ustupajući prostor novim dnevno-političkim vijestima. Nastavci su se uglavnom vezali za Energoinvest, otpremnine, mogućnost preuzimanja, stečajni postupak, proteste i nova saopćenja. Time se, umjesto insistiranja na odgovornosti, priča počela prebacivati u administrativni nastavak krize.

Dakle, nije nedostajalo različitih informacija o Novoj Željezari. Nedostajalo je sistematičnosti i pritiska. Generalno, mediji nisu dovoljno dugo ponavljali ista pitanja, nisu dovoljno jasno mapirali odgovornost i nisu dovoljno pažnje posvetili ljudskim posljedicama gašenja proizvodnje. Još važnije, nisu dovoljno snažno insistirali da se javnosti objasni kako je moguće da se strateška industrija počne spašavati tek kada se proizvodnja obustavi.

Bez tog pritiska, i najveće krize u BiH brzo postanu ono što vlastima najviše odgovara – vijesti od jučer.