Nisam migrant, ja sam insan!

Mnogi mediji se utrkuju u posebno naglašenoj upotrebi naziva migrant, kojom se dodatno depersonalizira osoba i stvara nekakva homogena masa bez imena, prezimena i prošlosti. „Migranti se potukli“, „Migranti opljačkali“, “Migranti silovali”, „Tuča migranata“ i slični medijski naslovi, često neprovjerenih izvora, dodatno oduzimaju ljudska svojstva i dostojanstvo ovih ljudi. Oni migranti koji dođu pred kamere sa neskrivenom emocijom nam poručuju da su morali otići iz svoje zemlje, da je bijeg normalna ljudska akcija, da ih ne zanima život kao sjedenje u izbjegličkim kampovima, čekanje da se nešto dogodi, a ništa se ne događa. Poručuju nam: “nisam migrant – ja sam insan”. (Dino Mustafić, Tačno.net)

Srpski nacionalizam na Amfilofijev pogon

Stoga, kada govorimo o ljudima koji su glasali za srpski nacionalizam na Amfilohijev pogon, njihovi motivi su vrlo jasni i uvijek isti. Što nas opet dovodi do onog dijela građana o kojima je u tekstu riječ, a koji ne dijele ništa zajedničko s ovima, ali ih ipak žele dovesti na vlast. Posve je, naravno, razumljivo da je nepodnošljivo imati jednu partiju i jednog čovjeka na vlasti trideset godina, jednako kao što je posve sigurno da je ta vlast nakon toliko vremena ogrezla u svim vrstama korupcije i da je de facto privatizirala državu. Da postoji neki široki front ljudi tog profila koji žele modernu, ali pošteniju vlast i koji je, npr. dobio značajan broj glasova, ali mu za skidanje korumpirane vlasti treba i nekoliko mandata amfilohijevaca, koji bi u toj novoj vlasti činili manjinu, pakt s njima bi se još i mogao razumjeti, jer drukčije ne ide. No, u situaciji u kojoj je ishod posve suprotan, da amfilohijevci trebaju nekoliko mandata pristojnih ljudi koji bi im omogućili vlast u kojoj će iznova vratiti na poziciju moći kompletan narativ iz devedesetih, odluka da im to omoguće je samoubilačka i momentalno će se odraziti na atmosferu u društvu i odnos prema manjinama, čak i kad bismo bili dovoljno idealistični da povjerujemo kako će takva vlast nastaviti u istom vanjskopolitičkom smjeru. (Dragan Markovina, Oslobođenje)

Kada ne bi bilo novinara, ne bi bilo ni pandemije

Mudra izreka kruži internetom: “Kad ne bi bilo novinara, ne bi bilo ni korone”. Ne znam ko ju je prvi napisao, ne vjerujem da su u pitanju uobičajeni facebook sumnjivci – Andrić, Selimović ili Bukowski. Radi se o anonimnom mudracu, koji se do sada nije pohvalio autorstvom. Nema potrebe da se stidi, ima tu istine. Jer, kako možeš znati da nešto postoji ako ne znaš da to nešto zaista postoji? Ako me razumijete…

Da novinari nisu proširili vijest o postojanju koronavirusa mi ne bismo ni znali za njega.

Sve bi bilo jednostavno: komšiju zaboli grlo, dobije temperaturu, prestane disati i gotovo. Ponesemo kilu kafe, šećer u kocki i odemo na žalost. Šta mu je bilo? Ah, bilo mu suđeno, božje davanje, smrt je ko kragna za vratom, tako mu zapisano – bile  bi neke od mogućih ekspertiza okupljenog komšiluka. Sve bez ikakve pompe, mirno i dostojanstveno, kako se stoljećima živjelo na ovim prostorima. Niko nas ne bi upozoravao na rigorozne, sasvim nehumane pandemijske mjere poput nošenja maski u zatvorenim prostorima i pranja ruku. Doduše, to ne radimo ni sada, nismo toliko naivni, ali ne bi nam niko dosađivao sa upozorenjima. Da nema novinara, obilazili bismo komšiluk, družili se na žalostima, umakali kocku u kafu i raspravljali o filozofskim problemima koji nemaju veze sa društvenom stvarnosti ili dnevnom politikom. Pa, nismo novinari, jel? (Selvedin Avdić, Žurnal)

Sjećate li se reforme državne uprave?

Mislim da se tako zvalo, ‘reforma državne uprave’, ako sam dobro zapamtio točan naziv. Riječ je bila o temeljitoj reorganizaciji golemog birokratskog pogona, koju je tadašnji premijer Andrej Plenković obećavao pred one davne parlamentarne izbore u srpnju.

Reforma državne uprave. Zvučalo je u pizdu materinu. Organizacijski preustroj, redukcija lokalne samouprave, spajanje općina, ukidanje suvišnih agencija i besmislenih birokratskih službi, otkazi i oštri rezovi. ‘Oštri rezovi’. Meni i sad dođe milo među nogama kad se sjetim kako smo se ježili zamišljajući oštro izrezanu i reformiranu Hrvatsku, bez šaltera, žutih i zelenih formulara, potvrda, dozvola, pečata, županijskih pročelnika, općinskih referenata i onog ureda broj 5/II na drugom katu iz kojega se ide u ured 8/III na trećem, strašni ured 8/III iz kojega se nitko nikad živ vratio nije.

Vrijeme za majku svih bitaka, govorili su analitičari, bilo je idealno. Svijet je bio usred pandemije koronavirusa, bilo je jasno da će hrvatska ekonomija do jeseni prdnuti u čabar i da će se u rezove morati ići svakako, a zbog gotovo ratne psihoze narod – gotovo cijeli zaposlen u županijskim upravama za neki kurac – ionako se neće opasnije buniti. Onda su, poput mane s nebesa, usred pandemije i opće karantene Zagreb pogodili razorni potres i nezapamćene poplave. Ako je u grčkoj mitologiji postojao bog reforme, on ih je poslao – nije imao tko drugi. Da je Andrej Plenković tada donio odluku o ukidanju same države, a kamoli državne uprave, nitko ni riječ rekao ne bi. Protiv reforme i oštrih rezova pobunilo bi se točno onoliko ljudi koliko ih se protiv oštrih rezova pobunilo kad je premijer Winston Churchill ono 1940. Britaniji obećao ‘krv, znoj i suze’. (Boris Dežulović, Novosti)

Ja hoću samo u Bayern

“Dok je on bio igrač HSV-a 1997. godine, mi smo bili na odmoru u Crikvenici i jednom prilikom kada smo šetali, rekao mi je: ‘Znaš šta, tata, ja bih mogao potpisati ugovor s Bayernom.’ ‘Kakav, bolan, Bayern?’, ja mu kažem. ‘Vidiš li ti da si postao standardan igrač HSV-a, gdje ćeš u Bayern?? On mi je potom kazao: ‘Znaš, ima jedna stvar, svaki igrač u Njemačkoj Bundesligi ima cilj da zaigra za Bayern.’ Tada je Hasan već razgovarao s Bayernom i kada se vratio [u Njemačku], potpisao je ugovor. Oduvijek je gledao da ide naprijed i nije se zadovoljio da bude glavni igrač HSV-a. Bio je tada jedan od trojice najperspektivnijih igrača Njemačke do 20 godina. Hasanov život je nogomet” (Ahmed Salihamidžić)

Odlaganje otpada

Nakon katastrofalnog požara na deponiji u Konjicu u saopštenju objavljenom 2. septembra Federalno ministarstvo okoliša i turizma pozvalo je “kantone, općine i nadležne inspekcije da pojačaju nadzor nad zakonitošću rada svih deponija na području Federacije BiH.”

U saopštenju Ministarstva se navodi i da “ključni akteri u sektoru upravljanja čvrstim otpadom u Federaciji BiH su kantoni i općine koje, uglavnom, osnivaju svoja javna komunalna preduzeća za upravljanje općinskim i regionalnim deponijama komunalnog otpada, te organiziraju rad preduzeća, prikupljanje i odlaganje otpada, kao i sigurnost deponija.”

Međutim, opštine, kada i pokušaju da organizuju prikupljanje otpada, kao što se to desillo u Konjicu, nemaju propise kojima bi se rukovodile.

Ministarstvo je u svom saopštenju propustilo da navede da zahvaljujući isključivo neradu ovog Ministarstva Federacija BiH i dalje nema niz ključnih provedbenih propisa kojim bi se regulisao rad deponija, poput pravilnika o odlagalištima otpada ili pravilnika o otpadnim gumama. Rok za njhovu izradu i izradu još osam izuzetno važnih provedbenih propisa u oblasti upravljanja otpadom, postavljen Federalnim planom upravljanja otpadom, istekao je još 2013. godine. (Eko akcija)