JUNAK NAŠEG DOBA: Borko Josifovski dočekao pravdu

IZDVAJAMO

Ubrzo po odlasku ekipe Hitne pomoći, u stanu preminulog pacijenta pojavili bi se uposlenici uvek istih privatnih pogrebnika, nudeći porodici pokojnika svoje usluge. Adresu porodice preminulog pogrebnici su dobijali od lekara Hitne pomoći, a potonji su zauzvrat dobijali novčanu nagradu od pogrebnika. Prema rečima Josifovskog, ta suma je iznosila 300 evra po preminulom, a u celu operaciju bilo je umešano 40 lekara.

JUNAK NAŠEG DOBA: Borko Josifovski dočekao pravdu

Ugledni beogradski ljekar, bivši direktor Hitne pomoći, prošao je životnu golgotu pokušavajući dokazati korupciju povezanu sa smrtnim ishodima. Na kraju će, izgleda, dočekati pravdu

 

Piše: Tomislav Marković

Zakon o zaštiti uzbunjivača počeo je da funkcioniše. Viši sud u Beogradu doneo je prvu presudu u korist uzbunjivača, kardiologa Borka Josifovskog, nakon trinaest godina njegove borbe protiv sistema. Sud je utvrdio da je pet državnih institucija izvršilo štetne radnje prema Josifovskom i stavile ga u “nepovoljniji položaj” zbog uzbunjivanja. U pitanju su Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Agencija za borbu protiv korupcije, Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu i Više javno tužilaštvo u Beogradu.

Josifovski je kao direktor Hitne pomoći u Beogradu 2005. godine primetio da se između lekara i privatnih pogrebnika odvija čudna saradnja, odnosno – kako sam kaže – “suočio se sa trgovinom smrću između lekara i pogrebnika”. Josifovski je utvrdio da pojedini dispečeri pozive umirućih pacijenata usmeravaju uvek na određene lekare, bez obzira koliko su lekari udaljeni od mesta gde treba intervenisati. To je rezultiralo kasnijim dolaskom lekara kod pacijenata, koji su konstatovali smrtne slučajeve mnogo češće od drugih lekara. Što je najmorbidnije u celom slučaju – ti lekari nisu ni pokušavali da izvrše reanimaciju pacijenata, puštajući ih da umru.

Ubrzo po odlasku ekipe Hitne pomoći, u stanu preminulog pacijenta pojavili bi se uposlenici uvek istih privatnih pogrebnika, nudeći porodici pokojnika svoje usluge. Adresu porodice preminulog pogrebnici su dobijali od lekara Hitne pomoći, a potonji su zauzvrat dobijali novčanu nagradu od pogrebnika. Prema rečima Josifovskog, ta suma je iznosila 300 evra po preminulom, a u celu operaciju bilo je umešano 40 lekara.

Josifovski je o svojim saznanjima odmah obavestio nadležne institucije, pre svega ministra zdravlja Tomicu Milosavljevića. Pošto reakcija nije bilo, on je svoje uvide podelio s javnošću na konferenciji za štampu u septembru 2005.  Kao nagradu za upozorenje na kriminalne radnje, Josifovski je prvo smenjen s mesta direktora, da bi potom ostao bez posla, a usledile su i pretnje smrću. Dve specijalizacije, subspecijalizacija, doktorat medicinskih nauka, dugogodišnji lekarski staž, status uglednog kardiologa – ništa od toga nije bilo od pomoći Josifovskom narednih godina. Za njega posla u državnim medicinskim institucijama nije bilo, jer je dirnuo u osinje gnezdo.

Na kraju je ipak dočekao pravdu ili bar uvod u nju. Kad presuda postane pravosnažna, institucije su dužne da je o svom trošku objave u Politici. To je sve što je Josifovski tražio, nije mu bilo do materijalne odštete ili neke druge satisfakcije. Sada je obaveza države da utvrdi istinu o zloupotrebama u Hitnoj pomoći, ali možda se na nju ne treba previše oslanjati. Josifovski planira nastavak borbe dok sve učesnike u aferi ne izvede pred lice pravde. Kao što sam kaže: “Borba protiv korupcije je pitanje časti i morala. U osnovi te borbe je sučeljavanje dobra i zla. Ta polarizovanost je genuina.”

About The Author