Đeneral na zidu

Četiri mjeseca se na zidu jedne od centralnih vračarskih ulica, a znamo da je Vračar staro jezgro starih Beograđana, šepuri mural posvećen ratnom zločincu, Ratku Mladiću, sa sve natpisom „Ђенерале нек је твојој мајци хвала“. Tačno tako.

Na ćiriličnom pismu, bez interpunktivnih znakova, a “đeneral” otpozdravlja, vojnički odrešito i prkosno. Ne haje za nepismenost. To je njegovo topovsko meso. To ne pita, to ide gdje mu se kaže. Meso u meso. Baš kao što je naređivao tokom opsade Sarajeva: “Tucite samo u meso!”

Mural je nacrtan, simbolično, nakon još jedne godišnjice genocida u Srebrenici, a nekih mjesec dana nakon što je Ratko Mladić pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja tokom rata u BiH 1992-1995. I nije smio postojati. Tačka.

Ali nije smjelo biti ni genocida, ni rata, pa opet…

Iskoristiću ovdje priliku da vas pobliže upoznam sa situacijom vezanom za mural. Mnogi se pitaju zašto je bila potrebna najava i bilo kakva organizacija za skidanje murala ratnom zločincu. Bila je potrebna jer mural ima slojevitu zaštitu, pa što god da mu se desi, a dešavalo se, docrtavala se krv na ruke, lako se spere vodom. Tehnički, za pravljenje ovog murala trebalo je barem dva dana. Ako ne i više. Što tad policije nije bilo? Polako. Biće je dovoljno do kraja ovog teksta.

Inicijativa mladih za ljudska prava je na sebe preuzela ulogu organizacije uklanjanja murala, i to u dogovoru sa stanarima zgrade na kojoj je mural nacrtan. Treba reći da na njihovu želju da se ukoni mural nije htjela, smjela, željela ispuniti nijedna komunalna služba, a tvrde u Inicijativi da su i privatnici odbijali time da se bave. Kad su našli nekoga ko bi imao smjelosti da se time “pozabavi” – policija je zabranila skup i uklanjanje murala.

Taj dan Vračar, taj stari beogradski kraj, vrvio je od policije, u uniformi i opremi za razbijanje nereda, a posebno onih u civilu.

I sad još jedna sličica. Nakon što su Aida Ćorović i Jelena Jaćimović privedene, a nakon što su mural gađale jajima, autoru ovih redova prišla je grupa onih u civilu sa kojima se autor naguravao u momentima dok su pokušavali da primjene silu na dvije žene. (Dejan Kožul, Inforadar)

Nekažnjena muralizacija

Muralizacija ratnih zločinaca predstavlja relativizaciju ratnih zločina. Takva prezentacija u javnom prostoru bez osuđujuće reakcije nadležnih institucija ne doprinosi razvoju društva u smjeru poštivanja vladavine prava i načela u Ustavu, ističe pravnica Branka Vierda

Iscrtavanje murala s likom pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Mihajla Hrastova ili osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji je potom inicijativom Vijeća gradske četvrti Novi Zagreb zapad prebojan, postavlja pitanje kažnjavanja takvih radnji. U Bosni i Hercegovini je izmjenama Krivičnog zakona zabranjeno negiranje genocida i drugih ratnih zločina te veličanje ratnih zločinaca, Skupština Crne Gore ljetos je također izglasala Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. U Srbiji je policija privela dvije aktivistkinje nakon bacanja jaja na mural posvećen Ratku Mladiću, osuđenom zbog zločina u Srebrenici. A Hrvatska? U njoj predsjednik države Zoran Milanović izjavljuje da “ima neki respekt prema činu samoubojstva Slobodana Praljka”.

Pravnica Branka Vierda, koordinatorica programa u Inicijativi mladih za ljudska prava, podsjeća da je Kaznenim zakonom RH propisano kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju. U glavi Kaznena djela protiv javnog reda, stavak 4., propisuje se kažnjavanje onih koji javno odobravaju, poriču ili znatno umanjuju kazneno djelo, između ostalog i ratnog zločina. Međutim, stavak je formuliran tako da je praktički gotovo neprimjenjiv.

– Teško je zamisliti što bi to u stvarnom svijetu predstavljalo osnovu za progon temeljem ovog stavka. Mislim da zakonodavac mora jasnije i odlučnije definirati kazneno kažnjavanje govora mržnje koji se očituje i kroz muralizaciju ratnih zločinaca. Uz preciznije zakonsko normiranje još važnijim smatram suradnju svih institucija u beskompromisnom odricanju od veličanja, afirmiranja, relativiziranja ili kompenziranja ratnih zločina i ratnih zločinaca – kaže Vierda. (Dragan Grozdanić, Novosti)

Ratko Mladić i Alojzije Stepinac

Zašto se ovde skače na zadnje noge kada se s druge strane Dunava Alojzije Stepinac hoće proglasiti za sveca, dok se prede od zadovoljstva kada se prema liku Ratka Mladića ponaša kao da je svetac? Kako to da kod nas osobe odgovorne za isti zločin – masovno istrebljenje članova jedne etničke grupe – imaju do krajnosti različit tretman? Zar ne bi bilo logično da su i jedna i druga predmeti moralnog gnušanja i prezira? (Jedna mala ograda ovde: Mladić je za genocid u Srebrenici daleko odgovorniji nego Stepinac za masovno istrebljenje u NDH. Artuković, Šakić – to bi na drugoj obali Dunava bile odgovarajuće istorijske paralele za Mladića.)

Jeste, pitanja su naivna, jer dobro znamo šta ovu dvojicu razlikuje: Hrvat Stepinac se drži odgovornim za masovno istrebljenje Srba u Hrvatskoj za vreme 2. svetskog rata; Srbin Mladić je kriv za masovno istrebljenje Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u ratovima devedesetih. Jeste, tako malo je potrebno da se ovde pređe put od đavola do sveca i obratno. Za prvo je dovoljno biti Hrvat i ubijati Srbe. Za potonje je dovoljno biti Srbin i ubijati sve druge. Za razliku od standardnih moralnih principa gde se sudi da li su dela ispravna ili ne, ovde je moralno nebitni kriterijum etničke pripadnosti uzdignut na princip s one strane dobra i zla.-

Kada Srbin hoće da istrebi druge, njemu se ne može suditi, njemu se treba diviti – to je nama doneo domaći proces tranzicione nepravde. Dobro, malo je onih koji bi to javno baš tako rekli. Umesto otvorenog priznanja imamo bedno poricanje. Srpski vojnici nisu masovno ubijali Bošnjake u Srebrenici, kažu. Ako i jesu, ubijenih Bošnjaka nije bilo mnogo, a svakako ih je bilo mnogo manje od 8.000, koliko ih je do sada ekshumirano iz raznih sekundarnih i tercijarnih grobnica širom Bosne, identifikovano i izbrojano. Mladića dakle krive za nešto što se nije dogodilo. Pritisnuti činjenicama, lažovi se povlače na rezervnu liniju – a koliko je Srba ubijeno u Jasenovcu?

Ali, gle čuda, na drugoj obali Dunava neki drugi koji nisu ovi ovdašnji Srbi, ali kao da jesu, kažu isto – Jasenovac se nije dogodio. To jest dogodio se, ali tamo niko nije ubijen, a i ako jeste, ponajmanje su ubijali Srbe. Iz tog specifičnog ugla, Jasenovac se hoće predstaviti kao udobno odmaralište gde je ljubazna administracija NDH-a sklanjala ranjive Srbe od ratnih strahota. Čitalac zna, istoriji je poznata ova gnusna zamena teza: slike i snimke zatočenika logora u Terezinu nacisti su za vreme 2. svetskog rata koristili da pokažu kako nije istina da se Jevreji masovno istrebljuju u koncentracionim logorima. Pa tako imamo sačuvane snimke koncerata ili pozorišnih predstava iz logora u Terezinu. Postoji čak i kuvarica s receptima za kolače iz tog logora. Sada neki nešto slično pokušavaju da urade s logorom u Jasenovcu. (Dejan Ilić, Peščanik)