Piše:
Mogućnost da me cionistička država pritvori nikada nije bila isključena. Kao novinar koji izvještava iz Palestine, smatrao sam to vjerovatnim i predvidivim, pa sam se godinama trudio osigurati da, kada se to dogodi, budem spreman. Iznad svega, želio sam izložiti riziku što manje Palestinaca.
Iz Palestine izvještavam gotovo deset godina. Kada sam prvi put otišao tamo, 2017. godine, strah da mi neće biti dopušten ulazak naveo me da iz telefona izbrišem sve palestinske kontakte, sa svojih profila na društvenim mrežama uklonim sve moguće veze s Palestinom, a iz bilježnica sve zabilješke. Bilo je to gubljenje vremena. Kada sam sletio na aerodrom, kada sam prolazio sigurnosnu kontrolu pri povratku i na svakom kontrolnom punktu na Zapadnoj obali, postavili bi mi najviše nekoliko pitanja. U godinama koje su uslijedile objavljivao sam novinarske izvještaje i autorske tekstove, njegovao prijateljstva i davao intervjue medijima. Više nije bilo moguće, čak ni da sam to želio, sakriti svoju solidarnost s otporom palestinskog naroda cionističkom kolonijalnom projektu. Svako je to mogao otkriti jednostavnim upisivanjem mog imena u internetski pretraživač. Uprkos tome, svaki put kada bih putovao, nastavljao sam ulaziti i izlaziti bez mnogo pitanja.
Međutim, tokom posljednjih nekoliko godina sve je eskaliralo, ne samo u Gazi, gdje se genocid intenzivirao, nego i na Zapadnoj obali: napadi doseljenika, širenje naselja, militarizacija kolonije, kontrolni punktovi na ulazima u sela, ubistva, administrativna pritvaranja, mučenje u zatvorima. Intenzivirana je i strategija deportacije usmjerena protiv međunarodnih posjetilaca na toj teritoriji. Posebno tokom posljednje tri godine, desetine i desetine volontera i novinara iz drugih zemalja pritvorila je cionistička vojska i deportirala iz Palestine. Prošle sedmice došao je red na mene.
Jutro je počelo rano, u četvrtak, 8. oktobra. Zajedno s još četvero Portugalaca, krenuo sam iz Ramallaha u 6 sati ujutro prema selu Rantis, pokušavajući izbjeći brojne kontrolne punktove koji se proizvoljno postavljaju kako bi se zatvarale ceste širom Zapadne obale. Trebalo nam je gotovo dva sata da pređemo 40 kilometara, a usput smo prošli kroz dva vojna kontrolna punkta. Kada smo stigli na dogovoreno mjesto, grupa od 23 osobe, uglavnom Palestinaca, uz nekoliko anticionističkih Izraelaca (ili govornika hebrejskog, kako se neki od njih predstavljaju, svjesno odbacujući izraelski identitet), uputila se prema maslinjaku s oko 700 stabala maslina, prema riječima jednog od članova porodice koja ih je zasadila. Maslinjak se nalazio toliko blizu jednog od naselja da porodica od 2023. godine nije mogla brati svoje masline. Kad god bi pokušali, napali bi ih vojnici ili doseljenici.
Ovog puta stvari su bile drugačije. Tokom cijelog jutra ubrali smo mnogo kilograma maslina s desetina stabala. Iako smo svakih nekoliko minuta osjećali potrebu pogledati prema vrhu brda kako bismo se uvjerili da nam se ne približavaju doseljenici ili vojnici, više od četiri sata nije bilo nikakvih znakova opasnosti. Već je i to bilo iznenađujuće. Od otprilike deset dana koje sam prošle godine proveo u berbi maslina, samo jednog dana našu grupu nisu napali doseljenici ili vojnici. Prema podacima Ujedinjenih nacija, između 1. oktobra i 10. novembra prošle godine zabilježeno je više od 160 napada doseljenika u gotovo 100 gradova i sela. Povrijeđeno je više od 150 Palestinaca.
Sve se promijenilo u 12:35. Zapisao sam u bilježnicu: „Dron nam sada lebdi iznad glava. Ljudi na trenutak zastaju i gledaju prema gore, ali se brzo vraćaju branju maslina.“ Iskustvo iz berbe maslina 2025. godine naučilo me šta će se sljedeće dogoditi: otprilike pola sata kasnije, vojno vozilo stiglo je blizu mjesta na kojem smo brali masline. Nešto kasnije prišla su nam trojica vojnika s fantomkama ili maramama preko lica i obavijestila nas da ne smijemo biti tu. Palestinski vlasnik maslinjaka odbio je otići – bio je to njegov maslinjak. Vojnici su se povukli i stajali na većoj udaljenosti, držeći telefone kao da čekaju naređenja nadređenih. U 14:03 zapisao sam posljednju bilješku: „Stiže još jedno vojno vozilo.“
Ono što se zatim dogodilo odigralo se u trenutku. Šestorica naoružanih vojnika, prekrivenih lica, prišla su grupi na zastrašujući način, prisiljavajući sve da odu. Niko nije pružao nikakav otpor. Svi su odlučili napustiti maslinjak i krenuti prema centru sela. Čekalo nas je dugo pješačenje, možda oko dva kilometra zemljanim putem. Vojnici su nas pratili u svojim vojnim vozilima sve dok nisu odlučili izaći i potrčati prema jednom od naših portugalskih saputnika, Fredu. On je telefonom dokumentirao postupke cionističkih vojnika, kao što su to činili gotovo svi ostali (dio snimaka koje je napravio prethodnih sedmica može se pogledati na Instagram stranici Estórias da Palestina). Freda su odmah izdvojili iz grupe i pritvorili, bez ikakvog službenog objašnjenja.
„Svi vi predstavljate opasnost za moje… prijatelje. Zato se odmaknite“, rekla je jedna od vojnikinja, koja se kasnije predstavila kao Dana. Imala je 23 godine. Bila je najstarija osoba u cijeloj grupi. Tek nakon desetina pitanja konačno smo dobili razlog pritvaranja: „Ovo je vojno područje“, naposljetku je odgovorila. Zatražili smo dokumentaciju koja bi dokazala da je područje službeno proglašeno vojnom zonom i da je naš boravak tu bio zabranjen. Ništa. Ali teško da je važno hoće li vojnici predočiti dokaze: doći na mjesto na kojem Palestinci beru masline i na licu mjesta proglasiti ga zatvorenom vojnom zonom sasvim je uobičajena praksa na Zapadnoj obali. Vidio sam da se to dogodilo više od desetak puta. To je možda najčešće korištena vojna taktika za ograničavanje pristupa Palestinaca vlastitoj zemlji.
Nastavio sam raditi svoj posao: dokumentirati. Zatim, kada je stiglo još jedno vojno vozilo, vojnici su odlučili pritvoriti i mene. Pokazao sam im svoju novinarsku iskaznicu i objasnio da radim, ali ništa od toga nije bilo važno. Odveli su me do Freda, stavili mi lisice i obojicu nas smjestili u vojno vozilo. Bili smo pritvoreni više od dva dana, premještani između vojne baze, policijske stanice i zatvora koji se koristi za zadržavanje imigranata, prije nego što smo u subotu deportirani u Portugal.
Umjesto da opisujem uvjete našeg pritvora – koji se od samog početka nisu mogli porediti s brutalnošću koju Palestinci trpe u zatvorima – smatram da je sada važno razmisliti o tome zašto smo mi, kao i toliko drugih međunarodnih posjetilaca posljednjih godina, bili pritvoreni.
Moglo bi se pomisliti da je razlog mog pritvaranja jednostavno to što sam zatečen na području za koje je vojska tvrdila da je zatvorena vojna zona, što je bilo prvo obrazloženje koje smo dobili u Rantisu. Moglo bi se pomisliti da je zapravo povezano s mojom navodnom „podrškom terorističkim organizacijama i promoviranjem podrške tim organizacijama“, za šta sam optužen tokom višesatnog ispitivanja koje je vodio istražitelj cionističke države. Ili je možda imalo veze s novinarskim radom kojim sam se bavio i stavovima koje sam objavljivao tokom godina. Tokom ispitivanja pokazali su mi dosje datiran krajem 2025. godine, koji je sadržavao desetine i desetine snimaka ekrana prikupljenih od oktobra 2023. godine. Među njima su bili citati iz članaka koje sam napisao, intervjui koje sam dao, opisi mog rada i mnoštvo, zaista mnoštvo objava s mog privatnog profila na Instagramu.
Ali ništa od toga nije razlog našeg pritvaranja. To su samo narativi koje cionistička država izmišlja kako bi pokušala legitimizirati pritvaranja, zatvaranja i deportacije. Razlog je mnogo jednostavniji: cionistička država pritvorila nas je u pokušaju da spriječi međunarodne posmatrače da svjedoče o projektu etničkog čišćenja koji se provodi na Zapadnoj obali i izvještavaju o njemu, kako bi mogla nastaviti provoditi genocid nad palestinskim narodom daleko od očiju javnosti.
Sasvim je moguće da cionistička kolonija čita i ovaj tekst, kao što je čitala one koje sam ranije objavljivao. Ne bojimo vas se. Naprotiv, ova pritvaranja jasno pokazuju jedno: kolonijalni režim koji okupira Palestinu više od 100 godina itekako se boji ljudi koji putuju u Palestinu kako bi učinili samo jedno – stali uz palestinski narod, brali masline, pratili pastire dok izvode koze i ovce na ispašu, ostajali budni cijelu noć kako bi motrili na doseljenike, držali telefone i kamere kako bi dokumentirali svakodnevne napade i, iznad svega, vraćali se kući da svijetu ispričaju čemu su svjedočili.
Činjenica da cionistička država smatra potrebnim ulagati toliko resursa u ovu strategiju mnogo govori o njenoj slabosti, ali i o važnosti prisustva ljudi na terenu koji imaju privilegiju posjedovanja evropskih pasoša i boju kože koja se uobičajeno naziva bijelom.
Zato postoji samo jedan odgovor: vratiti se, vratiti se i ponovo se vratiti. Neka pritvaranje dvoje ljudi potakne desetine drugih da otputuju na Zapadnu obalu. Kampanja berbe maslina tek je počela.
Izvor: https://mondoweiss.net/2026/10/im-a-journalist-israel-detained-me-for-documenting-the-olive-harvest-in-the-west-bank/
Objavljeno: 18. oktobar 2026.
