Cjelokupna društvena stvarnost prožeta je različitim medijima i medijskim tehnologijama. Može se reći da se, praktično, društveni život u velikoj mjeri preselio iz „stvarne stvarnosti“ u online „virtuelnu stvarnost“. U tom smislu, poznati španski teoretičar medija Manuel Kastels objašnjava da se, zapravo, danas prije može diskutovati o „stvarnoj virtuelnosti“, a ne o „virtuelnoj stvarnosti“, čime se naglašava da je digitalna stvarnost okruženje u kojem se odigrava cjelokupna društvena stvarnost.
Jedna od glavnih aktivnosti u digitalnoj stvarnosti je objavljivanje fotografija na društvenim mrežama. Građani „globalnog sela“ objavljuju svoje i fotografije s prijateljima i rodbinom, kako bi sačuvali uspomene na druženja, putovanja, značajne događaje kao što su rođendani, proslave i sl. Osim toga, na društvenim mrežama prisutna je poplava različitih selfie fotografija koje, između ostalog, služe za samopromociju u nadi da će jednog dana oni koji ih objavljuju postati poznati Instagram influenseri.
Međutim, osim tradicionalnih fotografija i popularnih selfieja, screenshot se takođe pojavljuje kao vrlo zanimljiv fenomen. Screenshot nije ništa drugo nego fotografija sadržaja koji se nalazi na monitoru telefona, računara, tableta i sl. IPhone je prva kompanija koja je integrisala opciju screenshot u svoje pametne telefone još 2007. godine. Prije ere pametnih telefona, tokom devedesetih godina XX vijeka komanda „print screen“ je na računarima ušla u svakodnevnu upotrebu. Print screen je, zapravo, preteča screenshota onako kako ga ljudi danas koriste.
Bilo kako bilo, screenshotovi polako ali sigurno preuzimaju glavnu ulogu u kontekstu svakodnevne komunikacije. Može se primijetiti da u galerijama i arhivama pametnih telefona screenshotovi zauzimaju veći prostor od bilo kojih drugih sadržaja. Veliki broj screenshotova koji su pohranjeni u telefonima govori u prilog tezi da se privatni, ali i društveni život sve više seli u online prostor. Do prije desetak godina glavna zanimacija je bilo fotografisanje fizičke stvarnosti. Međutim, kako se svakodnevica savremenog čovjeka sve više veže za digitalni prostor, screenshotovi se pojavljuju kao fotografije nove „digitalne“ stvarnosti u kojoj ljudi borave. Prema tome, može se reći da je screenshot nastao s ciljem da se kao informacija, uspomena, zanimljivost ili dokaz sačuva neki detalj ili trenutak koji se dešava u digitalnoj stvarnosti.
Screenshot u društvenoj upotrebi
Screenshot je jednostavan za korištenje, brzo se širi i gotovo da je samorazumljiv. Prije svega, screenshot se vrlo jednostavno kreira. Sve tehnološke kompanije integrisale su ovu opciju u svoje pametne telefone tako da je jednim klikom omogućeno stvaranja screenshota, čime se na neki način podstiče češća upotreba ovakvih sadržaja u svakodnevnoj komunikaciji. Osim toga, može se reći da je screenshot popularniji način dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama nego objavljivanje i dijeljenje linkova. Tako je, recimo, 2014. godine američki preduzetnik Cris Dixon objavio na svom Twitter nalogu link koji vodi na tekst o tome kako je „Nikola Tesla predvidio razvoj iPhona”, što je izazvalo relativno malu pažnju jer je sadržaj doživio svega 109 retvitovanja. Nakon toga je umjesto linka objavio screenshot jednog dijela ovog teksta, što je bilo čak 4.200 (do danas i više od 5.900 puta) puta retvitovano.
Naprosto, čini se da ljudi više vole konkretan, opipljiv sadržaj koji je neposredno dostupan, sada i ovdje (što je screenshot u svojoj suštini), nego linkove koji posreduju do sadržaja, koji nerijetko nisu ispravni i pružaju tek neku vrstu odloženog zadovoljstva kada je u pitanju konzumiranje sadržaja.
Screenshot je lako razumljiv i nerijetko može zamijeniti čitavu misao i/ili ideju. Ljudi kao vizuelna bića, generalno, lakše i brže razumiju stvarnost koju vide od one koju moraju zamišljati. Posebno je zanimljivo što je, praktično, cjelokupna digitalna stvarnost podložna „screenshotovanju“, odnosno, sve može postati screenshot: brojevi telefona, isječci različitih objava i komentara na društvenim mrežama i online portalima, mailovi, sms ili viber/whatssup poruke, zanimljivi detalji iz nekog popularnog filma, serije, reklame, muzičkog spota i sl. Naprosto, screenshot je stvorio uslove da sve što se dešava u online prostoru ostane zabilježeno, pohranjeno i dostupno za dalju reprodukciju. Sama ideja da se cjelokupna (digitalna) stvarnost može na neki način dokumentovati i arhivirati je u isto vrijeme fantastična i zastrašujuća. Pozitivna strana je što velika količina informacija (p)ostaje dostupna svima, ali s druge strane, cijena tog „slobodnog pristupa informacijama“ je opasnost od većeg nadzora svih društvenih i/ili privatnih aktivnosti.
Cancel kultura i screenshot
Jedno od glavnih nepisanih pravila digitalne ere je da je potrebno biti oprezan u online prostoru, s obzirom na to da svaka (ne)promišljena aktivnost u bilo kom trenutku može biti (zlo)upotrijebljena. Što je više online aktivnosti to je i veća mogućnost za „grešku“, koja se u digitalnom svijetu ne zaboravlja, jer digitalni trag teško blijedi i nakon više godina. Dodatni problem je što „digitalni nestašluci“ ne moraju izaći na vidjelo odmah, nego kada se za to stvore određeni uslovi.
(Ne)promišljene objave mogu izazvati različite (negativne) reakcije online zajednice, koje po pravilu kreću s online sramoćenjem, a na kraju može rezultovati i takozvanim otkazivanjem. Kultura otkazivanja je relativno nov fenomen i ogleda se u tome što dolazi do brisanja, zabranjivanja ili marginalizovanja sadržaja i/ili ličnosti koje se iz određenih razloga smatraju neprikladnim ili neprihvatljivim. S obzirom na to da je kultura otkazivanja već uzela maha, prisutan je svojevrsni strah od sramoćenja na internetu, pogotovo kod javnih ličnosti, koji može da predstavlja kočnicu prilikom odlučivanja da li će se nešto objaviti na mreži.
Takođe u kontekstu poslovne i/ili političke komunikacije screenshot je postao već ustaljeni metod arhiviranja poslovnih (ilegalnih) planova, dogovora, ogovaranja i sl. Ova vrsta arhiviranja je, svakako, bila na različite načine zastupljena u predinternetskoj eri, ali nikada kao danas se ne može tako efikasno zloupotrijebiti, odnosno, ne može u realnom vremenu putem velikog broja kanala doći do ogromnog broja ljudi. Dovoljno je samo objaviti određenu (često neprovjerenu) privatnu kompromitirajuću prepisku na nekoj od platformi i nečija (politička/poslovna) karijera je već ugrožena. Prema tome, screenshot je postao i opasno političko oružje. Političari, ali i ostale javne ličnosti moraju biti oprezni, s obzirom na to da se sve njihove objave na društvenim mrežama prate s velikom pažnjom, pa čak i njihove objave ili objave drugih ljudi iz vremena kada nisu bili političari i/ili druge javne ličnosti. U ovakvoj situaciji uzdržavanje od iznošenja stavova u (političkoj) online areni je logičan slijed, uzimajući u obzir strah od javnog linča ukoliko se ispostavi da se određeni stavovi kose s mišljenjem grupe. U tom kontekstu legitimno je postaviti pitanje da li narastajući talas kulture otkazivanja kao i pritisak političke korektnosti zapravo doprinosi većoj (auto)cenzuri? Prema riječima vlasnika Facebooka Marka Zuckerberga, ne treba da čudi to što je pretjerana izloženost na društvenim mrežama, naprosto, usmjerila ljude da se grupišu unutar manjih intimnijih internet zajednica u kojima sadržaji koji se razmjenjuju nisu toliko javni.
Nadzor i screenshot
Strah od praćenja, bilježenja i arhiviranja privatnih digitalnih aktivnosti kao što su interne razmjene poruka/fotografija s kolegama, partnerima, rodbinom i sl. danas u suštini predstavlja jedan od načina socijalne kontrole. Preciznije, ovako se uspostavlja svojevrsna društvena hijerarhija, pogotovo među tinejdžerima, pri čemu oni koji imaju pristup i kontrolu nad različitim bazama ovakvih sadržaja jesu oni koji diktiraju pravila igre u digitalnom prostoru. Ovo je pogotovo izraženo u kontekstu arhiviranja Snapchat videoobjava ili popularnih story objava na Instagramu ili Facebooku, koje imaju ograničeni rok trajanja jer ih platforme u skladu sa svojim pravilima automatski uklanjaju 24 sata nakon objavljivanja. Screenshotom se, zapravo, ovakvi sadržaji čuvaju od zaborava i pojavljuju kao dokaz da se nešto desilo, ili da je neko nešto izjavio, uradio i sl. Potencijalni problem je što se online druženje pretvara u digitalnu forenziku s ciljem pronalaska dokaza kojim se razotkrivaju nečiji „grijesi” ili „zasluge” iz prošlosti. Ta vrsta, uslovno rečeno, pretjerane opreznosti čini se da sterilizuje međuljudske odnose, kreirajući jednu vrstu nepovjerenja i paranoje. S druge strane, postoje brojni primjeri zloupotrebe screenshotova internih konverzacija koje se dešavaju na mreži. Zbog toga su u Instagramu odlučili da šalju obavještenja korisnicima u trenutku kada neko napravi screenshot poruke koju su poslali drugim korisnicima, kako bi se na određeni način obeshrabrili oni koji žele da arhiviraju interne konverzacije.
Konačno, screenshot, kao što se može uočiti, nije samo jednostavniji način bilježenja digitalne stvarnosti koji uglavnom ima zabavni karakter, već screenshot ima svoj društvenu i političku ulogu. Prije svega, screensht predstavlja jednu od poluga narastajuće kulture otkazivanja, ali u isto vrijeme je jedan od segmenata globalnog svevidećeg digitalnog panoptikona koji je u vlasništvu lordova Silikonske doline. Jasno je da vlasnici digitalnih platformi nadziru sve stanovnike globalnog sela, ali ono što je takođe bitno je da i sami korisnici kontrolišu i nadziru jedni druge na mikro nivou. Ova vrsta panoptičke kontrole, slično kao kod onih koji prate reality programe, može da stvara osjećaj moći, voajerizma, egzibicionizma i narcizma.
