“ISTOČNO PITANJE”: Erdoganova Turska, autokratska i zavađena sa cijelim svijetom, ne može pomoći BiH, ali joj zato može itekako odmoći!

Da nije bilo verbalnih čarki i fizičkog naguravanja između njegovog osionog osiguranja i državnih graničara na Sarajevskom Aerodromu, nedavni doček i boravak predsjednika Turske Recepa Tayipa Erdogana u Sarajevu, mogao bi se mirne duše ocijeniti kao “diskretan, skroman i u krugu familije!”

“ISTOČNO PITANJE”: Erdoganova Turska, autokratska i zavađena sa cijelim svijetom, ne može pomoći BiH, ali joj zato može itekako odmoći!
Foto: Slobodna Bosna

Piše: SENAD AVDIĆ

Tokom dvodnevnog boravka turski predsjednik se sastao sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, skoknuo na Jahorinu na sastanak lidera zemalja regiona (minus Kosovo i Hrvatska) ispratio posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana na dženazu u Potočare i to bi, uglavnom, bilo sve.

Došao je tiho i otiš*o u agendu!

Ako se  Erdoganov zadnji dolazak u BiH uporedi sa nekim njegovim ranijim regionalnim  hodočašćima, ne samo u Sarajevo, nego i u Zagreb, Beograd, Novi Pazar, Prizren…, lako se može uočiti nesrazmjer, suzdržana skromnost umjesto protokolarne pompeznosti i  pretencioznosti.

DOĐI, NAJDRAŽI

Boravak turskog predsjednika u Sarajevu prema interesu javnosti, medijskoj recepciji i snazi upućenih poruka bio je daleko ispod “rezultata” i značaja dvodnevnog gostovanja Orhana Pamuka, drugog najpoznatijeg Turčina u svijetu, književnog Nobelovca. Nakon Pamukovih spektakularno posjećenih tribina, bepoštednih medijskih intervjua, na koncu i premijere predstave “Snijeg” uprizorene po njegovom istoimenom  romanu, dolazak Erdogana u razmaku od 15-ak dana doimao se kao proslava drugog dana Nove godine, dosadna, rutinska i, u osnovi- izlišna razbribriga. Ohrabren nedavnim rezultatima lokalnih izbora u Turskoj koji su uzdrmali nedodirljivost Erdoganovog režima, Pamuk koji se godinama (lijepi strah!) suzdržavao od ozbiljnijih konfrontacija sa autokratskim liderom, iz Sarajeva je odaslao najoštrije kritike  prirode njegovog režima i opasnosti po budućnost turske države i društva.

A, samo godinu ranije sve je u odnosima Sarajeva i Ankare  izgledalo neuporedivo drugačije, idiličnije, harmoničnije.

Bilo je to vrijeme potpune ekspanzije i dominacije, političke, duhovne i sigurnosne, Turske nad bošnjačkom politikom u BiH, odnosno onim njenim, (najvažnijim)dijelom kojeg reflektira Stranka demokratske akcije. Početkom 2018. Gradsko vijeće Sarajeva odbilo je dodijeliti počasnu plaketu turskom Nobelovcu , nakon što je gradonačelniku Abdulahu Skakineko iz vrha stranke dohaberio da je Mustafa Pamuk (ili, ipak, bješe Orhan?) nepodoban i opasan iz turskog ugla gledanja. Umjesto Pamuka, vrlo brzo smo dobili od Turske negledljivu, uvredljivo skandaloznu, primitivnu propagandističku televizijsku seriju “Alija” u produkciji i o trošku Erdoganova režima kojom je  nedvosmisleno poručeno šta on misli o bošnjačkoj braći u BiH i njihovim liderima: da su prvoklasni debili i korumpirani licemjeri.

Recep Tayyip Erdoğan, nakon što je odbijen svugdje u Evropi, svoj predizborni miting (jedini izvan Turske) održao je u Sarajevu u maju prošle godine. “Zašto dopuštate da se Erdogan iz Sarajeva svađa sa Evropskom Unijom“?, pitala je Bakira Izetbegovića njemačka kancelarka Angela Merkel tokom susreta sa članovima Predsjedništva BiH u Berlinu desetak dana pred miting turskog predsjednika. Izebegović se  pravdao tvrdnjom da on i njegova stranka nemaju ništa sa tim, jer predizborni skup turskog predsjednika organizira stanovita  nevladina organizacija, što je formalno bilo tačno.

Formalno je međutim istina i to da je riječ o proturskoj organizaciji koja nije pod kontrolom bosanske, ali jeste turske Vlade. Vrhunac demonstracije Erdoganove “mehke” (sve)moći” nad bošnjačkim liderima, tvrdilo se u lokalnim i međunarodnim kuloarima u Sarajevu, bio je njegov pritisak na Izetbegovića da odustane od kandidiranja supruge Sebije za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, što je smatrano blasfemičnim čak i u kontekstu turske političke kulture i boljih obiteljskih običaja.

Oni koji su tvrdili kako je Erdogan prislio Izetbegovića da umjesto vlastite supruge kandidira Šefika Džaferovića, pozivaju se na dva argumenta: prvi, da lider SDA nikada ne bi samostalno, ni u manje važnim stvarima, bez pritiska sa strane smio odbiti suprugin zahtjev i osporiti joj ambiciju i, drugi, da niko osim turskog predsjednika (zamoljenog od nekih zapadnih diplomatskih partnera zgranutih najavljenim bošnjačkim modelom nasljedne demokratije) tu vrstu pritiska nije mogao uspješno realizirati.

U ovu godinu i Bosna i Hercegovina i Turska ušle su sa manje više istim vlastima, ali i sa novim problemima. Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine za deset mjeseci mandata zajednički su posjetili  sjedište Evropske Unije u Briselu i nedugo nakon toga i Tursku. Turski predsjednik Erdogan velikodušno je ponudio članovima Predsjedništva BiH svoju pomoć u premošćivanju političkih nesporazuma koje oni samostalno nisu u stanju otkloniti: formiranje vlasti na temelju izbornih rezultata, priključenje Evropskoj Uniji i NATO Savezu, plodotvorniju i intenzivniju regionalnu suradnju. Cijela ta (dobronamjerna i velikodušna) ponuda Turske sadržavala je i značajnu dozu cinizma i ironije: Erdogan je ponudio Bosni i Hercegovini pomoć u pitanjima u kojima je, dobrim dijelom njegovom zaslugom, duboko i dugoročno zaglavljena i Turska!

NATO MOTRI DUŠMAN(K)E

Kada je riječ o priključenju BiH NATO Savezu, neki sudionici razgovora članova Predsjedništva BiH sa turskim predsjednikom počekom maja u Istanbulu otkrili su da je Erdogan nastojeći odobrovoljiti Milorada Dodika za taj proces, predložio da se broj pripadnika Oružanih snaga BiH prepolovi i svede na nešto manje od 3 hiljade pripadnika. Dodik je taj prijedlog glatko odbio. Erdoganova medijacija u ovom procesu je dobronamjerna, ali rekosmo, uveliko bespredmetna, jer su problemi koje Turska ima sa svojim članstvom i statusom unutar zapadne vojne alijanse, za razliku od naših koji su lokalni i nebitni,  globalno uznemirujući  i teško premostivi. Nakon kupovine i isporuke moćnog odbrambenog ruskog raketnog sistema zemlja zrak S-400 (od čijeg zračnog napada strepi Turska, članica NATO-a?!) ozbiljno je dovedena u pitanje njena lojalnost ovom vojnom savezu.

Turska nije NATO saveznik od povjerenja već neko vrijeme, ali nemamo mehanizam  kojim bismo je izbacili“, kazao je nedavno Eric Edelman,  bivši ambasador SAD-a u Turskoj. On je dodao i da “jedino demokratska Turska može biti snažan saveznik NATO-a i Amerike”. Dakle, kada vam u euroatlanskim integracijama pomaže država za koju Jack Keane, savjetnik Donalda Trumpa i nekadašnji šef Generalšaba vojske SAD-a, kaže da je “kupovinom S-400 lupila šamar u lice politici NATO-a prema nabavci ruskog naoružanja”, to bi bilo isto kao da savjete i pomoć oko migrantske krize tražite od Viktora Orbana !

Sve što važi za tursku pomoć u deblokiranju NATO puta BiH, može se odnositi na eventualnu ulogu Ankare u procesu približavanja naše zemlje  Evropskoj uniji. Turska svoj odnos s Briselom i put u Evropsku uniju vrlo često na obostrano zadovoljstvo i razumijevanje otežava, prolongira i blokira više od pola stoljeća. Brisel je nedavno nametnuo Turskoj ozbiljne sankcije zbog istraživačkih operacija, bušenja zaliha plina u teritorijalnim vodama (Sjevernog, turskog) Kipra. Teže incidente na relaciji EU i Turske još samo sprječavaju prijetnje Ankare da će otvoriti vrata milionima izbjeglica od kojih se, kako je poručio Erdogan, Evropa ne bi mogla odbraniti.

Treći “paket” pomoći kojeg je Erdogan ponudio bosanskohercegoačkim liderima, je smjela  kombinacija teatra apsurda i burleske: pomoć u implementiranju izbornih rezultata oktobarskih izbora u BiH.

Turski je predsjednik nudio u vrijeme kada je autokratski, bahato poništavao rezultate izbora u vastitoj zemlji, njenom najvećem i, kako je kazao, najvažnije gradu- Istanbulu.

Jasno je, dakle, da Turska ne može pomoći Bosni i Hercegovini u ključnim spoljnopolitičkim i unutarnjim, ali joj, po svemu sudeći, može (i namjerava) odmoći u nekim ništa manje bitnim društvenim i političkim procesima. Takav je slučaj sa dugogodišnjim, permanentnim i upornim zahjevima Turske prema Bosni i Hercegovini za izručenje turskih državljana, navodno pripadnika FETO pokreta odmetnutog klerika Fetulaha Gulena koje režim u Ankari tereti za sudjelovanje u pokušaju državnog udara od prije tri godine. Dugo je ovaj problem predsjednik Erdogan pokušavao završiti izvan insititucija BiH, kroz biletaralno-privatnu komunikaciju sa Bakirom Izetbegovićem, koji je za to bio  zadužio Šefika Džaferovića.

Ne zna se da li Turska potražuje od BiH više od osam svojih sumnjivih državljana, koliko ih je bilo na spisku kojeg je Erdogan predao članovima Predsjedništva BiH, poznato je samo da niko od njih ne može biti izručen u redovnoj, zakonskoj proceduri koja neće biti u koliziji sa domaćim, kao i međunarodnim sandardima zaštite ljudskih prava. Moguće je to učiniti samo po scenariju sa Kosova gdje su turski državljani surovo pohapšeni i ilegalno ekstradicirani u domovinu, bez znanja predsjednika kosovske vlade i njegovog kabineta, što je imalo za posljedice unutrašnje političke sukobe i osude tog čina od strane najutjecajnijih zapadnih saveznika Kosova.

NA PUTU PREMA DOLJE

Prošle nedjelje je Odbor za zaštitu ljudskih prava Ujedinjenih naroda obaviješten od međunarodnih advokatskih udruga o zastrašujućim razmjerama represije režima u Turskoj nad pravosudnim djelatnicima. U čistkama koje su uslijedile nakon pokušaja državnog udara bez posla je ostalo hiljade sudija i tužitelja, preko 4 hiljade njih je osuđeno, kroz zatvore je prošlo preko hiljadu i pol advokata, od čega je njih 300 osuđeno na visoke zatvorske kazne, piše u izvještaju.

“Srbija je Tuskoj zanimljiva iz ekonomskih, a Bosna i Hercegovina iz političkih razloga“, napisao je svojevremeno.  ugledni beogradski novinar Boško Jakšić. Erdoganova Turska, trebala bi, koliko god je to moguće, iz istih, ekonomskih razloga, mnogo više nego političkih, biti privlačna Bosni i Hercegovini. Turska je uglavnom zbog konfliktne, prgave, često iracionalne autokratske politike svog lidera Erdogana mjesecima u teškoj unutrašnjoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, s jedne strane, a sa druge, u ozbiljnom konfliktu sa manje-više svim velikim međunarodnim  centrima moći  i susjedima, Amerikom, Evropskom unijom, NATO Savezom, Saudijskom Arabijom, Grčkom, Sirijom…Savez sa Rusijom iz kojeg je iznjedren ugovor o kupovini raketnog sistema S-400, prilično je nepouzdan, o čemu svjedoči ruska podrška sirijskoj vojsci u napadu na Idlib, unatoč sporazumu koji je prošle godine na neki način taj grad dao u nadležnost Turskoj.

Britanski list “The Guardian” je prije nekoliko dana objavio članak naslovljen “Erdogan je na usamljenom putu prema ponoru, hoće li sa sobom povući i Tursku?“. “Posvađan sa Amerikom, Evropom, arapskim susjedima i potencijalno Rusijom,  i sve nepopularniji kod kuće, Erdogan ide usamljenim, destruktivnim putem prema strateškom i političkom ponoru. Postavlja se pitanje: hoće li sa sobom povući i Tursku?

Prošlogodišnji predizborni Erdoganov teferič u “Zetri” Bošnjaci su u Sarajevu predominatno ignorirali, pokazujući posvemašnu ravnodušnost, pa i prezriv otpor prema  načinu  na koji  bošnjački vrh, bez pitanja i bez odgovornosti, zarad ličnih i obiteljskih, parikularnih interesa, gura BiH i Bošnjake pod skute jednog autokratskog lidera problematičnih praksi i dubioznih namjera. Erdoganov nedavni boravak u Sarajevu, slabo motiviran, blijed i neupečatljiv, samo je pokazao da su rezerve i otpor građana u BiH prema njemu o onome što on simbolizira i personalizira produbljene, što je i posljedica njegovog izbornog sloma na vlasitom terenu. Pokušaji da se godišnjica propalog državnog udara u Sarajevu  obilježi nizom “spontanih” manifestacija lojalnosti i ljubavi prema turskom Sultanu, zapravo je bio dobro plaćeni i loše komuniciran privid u organizacije široke mreže različiih organizacija, domaćih i uvoznih, ovisnih o turskim novcima i poslovima.

Da, zaista, van svake razumne sumnje, Recep Tayyip Erdogan, definitivno nije neko uz kojeg biste vezivali svoju sudbinu i budućnost. Čak i ako su one neizvjesne, teške, slaba vidljive, što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima!

Tekst uz dozvolu prenosimo s portala Slobodna Bosna 

About The Author