Priča je uobičajena i svakodnevna sve do jednog morbidnog detalja: Igor Milošević je krao, silovao, tukao zatvorenike, a otkad je pušten iz zatvora živi kao beskućnik po beogradskim ulicama. A onda je Informer, zloglasni tabloid blizak Aleksandru Vučiću, objavio intervju s rečenom spodobom, potvrdivši zbog čega je jedan od najomraženijih medija na prostoru bivše Jugoslavije, i frka je mogla početi.

Prestupnik  je opisao svoje radne metode, kako žene reagiraju i kako ga njihov mehanizam straha pokreće na (anti)akciju. Reakcije su žestoke, stotine Beograđanki i Beograđana je protestiralo protiv Informera i odluke da javnosti ponude ovakav sadržaj. Zgrada opskurnog tabloida gađana je jajima, jedna je ogorčena Beograđanka nasrnula na glavnog urednika Dragana J. Vučićevića koji je redakcijski potez branio argumentom da su takvi intervjui uobičajeni u svijetu. Uobičajeni ne znači i poželjni, niti njihova uobičajenost  daje bilo kakvu snagu Vučićevićevoj argumentaciji. “Strah kod tih žena i moja sloboda i uzbuđenje da mogu da radim šta hoću sa njima, zato sam to radio. Kajanje dolazi kasnije… Tada, dok napadam, nema kajanja, već samo hoću da ispunim svoje želje i da vidim njihovu nemoć. Ako me pita: ‘Šta želiš?’, ja izgubim želju, ali ako vidim strah, idem do kraja. Bilo je slučajeva da uđem u radnju, pokažem nož i tražim pare, a radnica mi zalijepi šamar i ja kažem: ‘Izvini’ i izađem”, priča Milošević. Skoro pa propaganda silovanja, ekskluzivna i besplatna reklama, uputstvo svakom postojećem i potencijalnom nasilniku kako postupati i kakvo ponašanje izbjegavati.

Ratni zločinci, pedofili, silovatelji, ulični razbijači i nasilnici, sve su to profili koji nisu zaslužili prostor u medijima. Dati im priliku da govore o sebi i nastranim motivacijama znači istovremeno humanizirati njihov pogled na život i nedjela zbog kojih su s one strane zakona. U nas je svojevremeno bila aktuelna rasprava povodom intervjua koje je ratni zločinac Momčilo Krajišnik davao sarajevskim medijima. Objektivno govoreći, bio je to pogrešan potez, sve što je Krajišnik imao poručiti Sarajevu rekao je na ekstremno ružan i suštinski pogibeljan način između 1992. i 1996. godine. I još je sve to višestruko potvrđeno pred međunarodnom instancom jedinom kvalificiranom da intervjuira takve likove. Zato je uznemirena beogradska javnost s punim pravom protestirala protiv Informera, iako je ovo zakašnjela reakcija, pošto je silovanje kao interakcija muškarca i žena – kako primjećuje Boro Kontić – na izvjestan način već steklo legitimitet u javnom prostoru onda kada je Ivan Ivanović ispričao vic o silovanim Bošnjakinjama. Malo ljudi koji su ove jeseni pobjesnili i izašli na ulice tada je reagiralo. Ali bolje ikad nego nikad, ovo što rade građani Beograda protestujući protiv Informer pogleda na svijet u svakom slučaju valja podržati.