Mnogo se govori o potrebi zaštite životinja pa i cijelog ekosustava, ali biljke još uvijek ne uzimamo za ozbiljno. One nemaju lice iz čijeg izraza bismo mogli iščitati nezadovoljstvo, ne govore, jedva da se kreću, ne osjećaju bol i ne mogu misliti. Pa iako znamo da su živa bića u borbi za opstankom, ne doživljavamo ih tako. Naš je odnos prema njima primarno predmetan i instrumentalan, lišen osjećaja odgovornosti.
One su resursi na koje obraćamo pažnju tek kad ih trebamo. No, biljke bez ljudi mogu živjeti, čak, bez ljudi bi im bilo mnogo bolje nego s nama. Nama, pak, bez njih nema života. Stvaraju kisik koji udišemo, jedemo ih, od njih izrađujemo svoju odjeću i knjige, slikarska platna, instrumente i vino, zahvaljujući njima uživamo u ljepoti svijeta. Kamo sreće da smo pažljivi i obazrivi iz zahvalnosti za sve što nam daju, no tu vrstu sentimenta još uvijek nismo uspjeli razviti. On nam često nedostaje i kad je riječ o našem odnosu prema životinjama i ljudima, stoga nije realno očekivati ga u odnosu na biljke.
Pa ipak, kad nas već ne motiviraju svijest i savjest, bilo bi smisleno da nas na brigu za očuvanje biljnog svijeta potakne vlastiti goli i sebični interes, instinkt za preživljavanjem. No izgleda da nas ne potiče, razaramo biljni svijet kao da o njemu ne ovisi život sadašnjih, ali i budućih ljudi. Izostanak ove brige jasno pokazuje koliko je neopravdano ljude smatrati racionalnim bićima. Čovjek je tek hodajuća bukva sa sposobnošću da izrecitira stihove omiljenog turbofolk hita. Ili bar njegovog refrena. Ili ga barem odmumlja.
Uništene šume
Znanstvenici procjenjuju da je već uništeno oko 40 posto šuma koje su izvorno prekrivale Zemlju (prema nekim procjenama i do 80 posto). Time je dovedeno u pitanje očuvanje velikih ekosustava i bioraznolikosti. Šume skladište ugljik i stvaraju kisik pa njihovo pretjerano krčenje pridonosi stvaranju efekta staklenika i globalnom zatopljenju. Osim toga, one čuvaju tlo od erozije i desertifikacije. Problem širenja pustinja već je prisutan na trećini ukupne površine našeg planeta, najviše u Africi, Aziji i Australiji, čime je ugrožen život više od milijardu ljudi. Prema podacima UN-a, svake godine oko šest milijuna hektara obradivog tla postane pustinja, a smanjuju se i zalihe svježe vode. U Europi, pak, oko 60 posto šuma umire zbog kiselih kiša izazvanih industrijskim zagađenjem i izgaranjem fosilnih goriva.
Svijest o ovim problemima ponukala je skupinu američkih pravnika još sedamdesetih godina prošlog stoljeća da se angažiraju oko pronalaženja načina kojim bi mogli učinkovito pomoći očuvanju biljnog svijeta. U tekstu “Trebaju li stabla imati pravni status” iz 1972., američki pravnik Christopher D. Stone zastupa tezu kako stabla (jednako kao djeca ili, primjerice, odrasle osobe s mentalnim poteškoćama) ne mogu osvijestiti pa ni zastupati svoje interese, kao što ih ne mogu niti artikulirati na sudu podnošenjem tužbe protiv pojedinaca i kompanija koje, radi financijskog interesa, nemilosrdno i neodgovorno uništavaju šume. Budući da stabla to ne mogu učiniti sama, naša je dužnost učiniti to u njihovo ime. Slično kao što postoji pravobranitelj za djecu, na isti način bi trebalo ustanoviti pravno tijelo koje bi zastupalo interese šume.
Odvjetnik stabala
Možda bi zvučalo pomalo čudno kad bi netko, predstavljajući nam se, rekao kako je po zanimanju odvjetnik koji zastupa šumu ili stabla, no navikli bismo se. Mnoge su nam stvari nekad bile smiješne pa više nisu, od bolesnih ljudi koje smo izlagali u cirkusima kao “cirkuske nakaze” te naplaćivali posjetiteljima da ih gledaju i izruguju im se, do premlaćivanja robova ili supruge i djece u odgojno-preventivne svrhe.
Stabla su najsloženija bića biljnog svijeta, ujedno su najviša i najdugovječnija živa bića. Sekvoja Hyperion pronađena u Nacionalnom parku Redwood u Kaliforniji 2006. godine, visoka je nevjerojatnih 115 metara i stara više od sedamsto godina. Ta bi visina otprilike odgovarala neboderu od 30 katova. U Meksiku, u gradu Santa Maria del Tule, pronađen je čempres koji se smatra najširim poznatim stablom s promjerom debla od čak 14 metara i opsegom od nevjerojatna 42 metra. To znači da bi 25 do 26 ljudi prosječne visine trebalo raširiti i spojiti ruke da bi ga obuhvatilo. Najmasivnije stablo na svijetu je kalifornijska sekvoja nazvana General Sherman. Teži dvije hiljade tona, visoka je 83 metra, a promjer debla joj je 11 metara. Stara je oko dvije i pol hiljade godina, ali nije najstarija. Najstarije stablo za koje znamo je smreka, koja se nalazi u Švedskoj i živi već devet i pol hiljada godina.
Ovi podaci, osim što su zanimljivi, jasno pokazuju čovjeku njegovo mjesto u svijetu. Uzalud nam sva naša navodna pamet kad nismo u stanju uživati u ljepoti i sačuvati ju za budućnost. Dok mi razaramo, šume pokušavaju spasiti što se spasiti da. Upijaju štetne stakleničke plinove ublažavajući posljedice klimatskih promjena, skladište ugljik, održavaju svježinu zraka, čuvaju tlo i podzemne vode, štite od vjetra te pružaju dom i hranu najvećem broju živih bića. Ne bi li to u nama trebalo pobuditi divljenje, poniznost i zahvalnost?
