Jovica i Frenki, bića iz pakla
Jedini, javno emitovani zajednički snimak Miloševića, Stanišića i Simatovića je onaj iz 1997. godine, kada je proslavljan dan Jedinice za specijalne operacije (JSO) u Kuli. Snimak koji je trebalo da bude samo za internu upotrebu emitovan je u Hagu 2003. godine. Ko god ga je pogledao, naježio se. JSO je bila pretorijanska garda zločinačkog režima koja je korišćena za najprljavije poslove, za razne likvidacije, između ostalog i političkih oponenata. Njome je vladao Frenki Simatović, pa su se oni često nazivali i Frenkijevci. Na ovom snimku se vide i druge važne figure Miloševićeve kriminalno-bezbednosne strukture: carinik Mihalj Kertes i ratnohuškački novinar Milorad Vučelić, koji je danas glavni i odgovorni urednik (para)državnog lista “Večernje novosti”. Na snimku se vide i JSO-vci Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović, ljudi koji su ubili prvog demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića. U akciji “Sablja”, koja je usledila nakon atentata na Đinđića, manje-više svi oni su privedeni. Stanišić, Simatović i Vučelić su oslobođeni usled nedostatka dokaza.
Inače, Simatović je poreklom Dubrovčanin i od početka karijere je bio vezan za Jovicu Stanišića, starijeg kolegu. Obojica su se odmah nakon studija zaposlili u SDB – dok je Stanišić bio ekspert za ruske tajne službe, Simatović je do dolaska Miloševića na vlast bio na čelu odelenja koje se bavilo “američkim agenturama u Jugoslaviji”. Sa dolaskom Miloševića on, zajedno sa Stanišićem, naglo napreduje u karijeri, kao čovek od velikog poverenja. I Stanišić i Simatović su imali važnu ulogu u dolasku Miloševića na vlast i međupartijskim sukobima koji su to “uspenje” pratili. Po nalogu Miloševića, Frenki odlazi u Knin krajem 1990. godine, da bi podstakao i kontrolisao tzv. “balvan-revoluciju”, koja je bila uvod u rat u Hrvatskoj. Da ne bi bilo očigledno da je srbijanska služba bila umešana u ove događaje, on ima dokumente na ime Dragana Simendića i predstavlja se kao novinar “Politike ekspres”. Kapetan Dragan uz Simatovićevu pomoć u Kninu osniva zloglasnu paravojnu formaciju Crvene beretke, koja će se kasnije pretvoriti u spomenuti JSO. Simatović je srpskim dobrovoljcima u BiH, tvrde svedoci, delio oružje i službene legitimacije: jednu Državne bezbednosti Srbije (za upotrebu u Srbiji) i drugu MUP-a RS-a Krajine (za upotrebu u Republici Srpskoj i u Krajini). Sa te dve legitimacije niko nije smeo da ih ništa pita. Mogli su ubiti prvog prolaznika i mirno otići u susedni kafić na kapućino.
Stanišić je upravo zbog “uspešnih aktivnosti” u organizovanju i kontrolisanju paravojnih formacija u Hrvatskoj, krajem 1991. godine postao šef Resora državne bezbednosti Srbije. Da se Srbija suočila sa svojom ratnom prošlošću i napravila kritički otklon od nje, verovatno bi o njemu do sada bilo snimljeno nekoliko političkih trilera, lekareovskog tipa. Čuveni novinar Dejan Anastasijević je za njega pisao da je bio “dirigent kontrolisanog haosa” tokom devedesetih. Igrao je, po njemu, ključnu ulogu kako u raspirivanju ratova u bivšoj Jugoslaviji, tako i u njihovom okončanju. “Bio je mozak brutalnog režima Slobodana Miloševića, ali je sve vreme negovao kontakte sa opozicijom; neke ‘opozicione’ stranke i medije je sam osnovao. Slao je kriminalce u krvave pohode u Bosnu i Hrvatsku, a istovremeno trgovao sa neprijateljskim ratnim vođama”, pisao je Anastasijević.
Sve u svemu, ova presuda je stigla u prave ruke. Ali, na žalost, sa ogromnim zakašnjenjem. (Nedim Sejdinović, Tačno.net)
Šta će biti s Dalidom Burzić?
Evo mediji su već počeli pisati da je napustila BiH. Naravno, ja sam te informacije imao puno ranije, o tome ne želim špekulisati da li je ona napustila BiH ili nije. Da li to ima ikakve veze s ovim aktuelnim razvojem događaja – to ne znam. Ali u svakom slučaju, ona će biti procesuirana. Količina dokaza je ogromna – radi se o o desetini hiljada stranica, i u jednom i u drugom predmetu. Ovde govorimo o predmetu Memić i tadašnjoj glavnoj kantonalnoj tužiteljici. Istragu vodi, njome rukovodi i nadzor nad istragom vrši tužilac. Ako policajci ne izuzumu neku krvavu majicu ili gaće koje pripadaju žrtvi, onda je to problem s kojim se suočava tužilac i na vrijeme reaguje. A to se nije desilo ni u predmetu Memić ni u predmetu Dragičević. Ili, ako nema telefona koji je pripadao Davidu, onda je jasno čija je to odgovornost. Ili, ako istraga nije pokrenuta na vrijeme – a nije, jasno je da je to odgovornost tužioca Lepira i tužiteljice Dalide Burzić. Jer u tužilaštvima nema demokratije, njih se pita. Oni sve odobravaju, bez njih se ne može poduzeti ni jedna radnja, pogotovo podići optužnica niti donijeti naredba o sprovođenju istrage. Tako da, u svakom slučaju, Dalida Burzić mora biti procesuirana. Vidjećemo da li ćemo od nje saznati ime nalogodavca, jer znate, ovo nisu svakidašnje situacije. Ova dva slučaja se nikad nisu desila u istoriji BiH, ni u istoriji bivše države. U svakom normalnijem sistemu davno bi došlo do hapšenja tužilaca. Jer to su ipak ljudi koji bi trebali biti na strani zakona. Mi imamo u njih povjerenje, a oni vrše negativnu selekciju dokaza, tako da od jednog ubistva prave saobraćajku, a od drugog zadesno utapanje. To su ljudi koji su okrenuli sistem naopako. Oni to ne bi uradili zbog sebe. Dakle, iznad svega toga stoje veliki interesi. Da ne bih ja išao pred sud i plaćao nekom štetu za klevetu, ja sam rekao da gospoda u Sarajevu i Banjaluci znaju ko je ubio Dženana i Davida, ali još uvijek vjeruju da mi to nećemo nikada saznati. A ja vjerujem da hoćemo.(Ifet Feraget, Inforadar)
Ljeto patrijarha
Fino je živio u centru Zagrebu, družio se s poznatim facama, predstavljao kao roker, skoro pa ljevičar, bio sudionik festivala alternativne kulture u Šibeniku, propagirao važnost dijaloga između Srba i Hrvata, član je Savjeta Srpskog narodnog vijeća koje je izdavač tjednika Novosti, koji pak pažljivo bilježi svako njegovo ukazanje. Da, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, reklo bi se, ostavio je traga u društvenom životu hrvatske metropole, jer je nalazio vremena i za kružoke s važnim zagrebačkim likovima, novinarima, političarima, pa su se na tim redovitim sijelima drvila velevažna pitanja odnosa crkve i države, a o pravoslavnom Božiću zajednički kidala ona pečena pogača. Svakako idilično vrijeme za Porfirija koji je u veljači avansirao za poglavara Srpske pravoslavne crkve.
Teško su se od novoga patrijarha rastali zagrebački mu drugovi, natjecali se u pohvalama, svi uvjereni kako će upravo on, kozmopolita, zauzdati vjetar nacionalističke, ratnohuškačke pravoslavne crkve. Pa time i unaprijediti loše odnose između katoličke i pravoslavne crkve, a posebno između pravoslavlja Srbije i Crne Gore. Tim više jer je po odlasku na novu funkciju patrijarha utvrdio da mu je Hrvatska zauvijek druga domovina, a potom obećao kako se njegovo „patrijarško služenje neće kretati stazama parcijalnih interesa, niti sadržavati parcijalno bavljenje politikom.“
Ali kakva bi to bila crkvena nomenklatura a da odmah ne prigrli vladajuću politiku, pa je na žalost onih zagrebačkih intelektualaca s Porfirijevih kružoka ovaj netom nakon izglasavanja Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, u Skupštini Crne Gore, pokazao svu raskoš humanizma crkve kojoj je na čelu kazavši, sve na tragu velikosrpske politike Beograda: „Oni koji su na krilima i snazi mitropolita Amfilohija došli da grade mostove i zbliže ljude, iznevjerili su njegovo povjerenje, blagodat božju i stavili se u službu sila ovoga svijeta koje postoje samo na polarizacijama“. U „sile svijeta“ uračunava naravno Haški sud, a dragi mu Amfilohije jest ratni huškač, zlotvor i do smrti zagovornik ideje da je Crna Gora tek dio „srpskih zemalja“, osporavatelj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa već samo pozivanje na njega i to u kontekstu negiranja genocida u Srebrenici govori da SPC ostaje čvrsto ukopana u svoju ideologiju tla i krvi.
A Porfirijeva izjava da je „postavljen da čuva i obnavlja žrtvu i mučeničko stradanje Crkve Božje“ jasno daje do znanja da će slijediti put vječne srpske martirologije, bez osvrtanja na kobni politički utjecaj svoje crkve u ratu 90-tih, onemogućujući tako i proces kolektivne katarze. (Heni Erceg, Mladina)
Kao da se nije dogodila
Kada ste režirali “Srebrenicu. Kad mi ubijeni ustanemo” doživljavali ste brojna odbijanja za prikazivanje te predstave u raznim kazališnim kućama, kao i uvrede i prijetnje. Kako se kao angažirani intelektualac i umjetnik nosite s tim ne baš lakim poteškoćama i neugodnostima?
Nijedan pozorišni kritičar u Srbiji u svom prošlogodišnjem izveštaju nije naveo ovu predstavu ni kao puki događaj, kao da se nije dogodila, iako je izazvala najviše reakcija u poslednjih trideset godina. Nijedna pozorišna institucija nije reagovala na monstruozne pretnje koje su mi upućene, što anonimno, što s jasnim potpisom. Kultura u Srbiji organizovana je dakle oko ćutanja o temeljnim stvarima srpskog društva. Ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati. Neretko imam utisak da se u Srbiji krećem među mrtvim dušama. (Zlatko Paković, intervju u Novostima)