Još prije pola godine Vlada Republike Hrvatske izmirila je dug bolnice u Mostaru od 40 miliona kuna. Sad ti milioni nedostaju splitskom zdravstvu
Piše: Vladimir Matijanić
Jesu li Hrvati sretni zato što je Vlada Andreja Plenkovića prije pola godine dala 40 milijuna budžetskih kuna Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru? Ovisi, naravno, koje Hrvate pitamo. Oni zaslužni za nastanak bolničkog duga zasigurno će imati lijepih riječi o Vladinoj gesti. Među njima je vjerojatno i Ante Kvesić, ravnatelj bolnice, navodno blizak HDZ-u BiH; on se požalio da bolnica ne može naplatiti potraživanja pa se potom, uz posredovanje Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH, sastao s Plenkovićem. I problemi su nakratko riješeni, novac iz Hrvatske je stigao, neki dugovi su valjda plaćeni, trošenje kuna nadgleda ministar zdravstva Milan Kujundžić osobno, a Hrvatska je ostvarila opisano u ustavnoj odrednici koja joj nalaže da se prema Hrvatima širom svijeta odnosi kao brižna majka prema umobolnom djetetu – vječno pokroviteljski.
Vijest staru pola godine spominjemo zato što smo ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji pročitali žalopojku Krešimira Dolića, predstojnika Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju u splitskoj bolnici. Zavodu nedostaje radiologa, šestero ih je naprasno otpremljeno u mirovinu, bolnica traži državnu pomoć, ali uzalud. Posljedice su strašne, čak i onkološki bolesnici teško dolaze na red za pretrage. Liječnika jednostavno nema.
Plemenska logika je jasna: gdje ima Hrvata, Hrvatska treba brinuti se o njima, čuvati njihove institucije, bolnice, knjižnice… Istina, bosanskohercegovački Hrvati teško će preživjeti hrvatsku brigu, o njihovu potencijalnom nestanku čitamo ovih dana dramatično intonirane naslove u dnevnoj štampi, ali to je materijal za neku drugu temu.
Ovdje ćemo samo uzalud pribilježiti praksu posustale države, sve manje ambiciozne i vitalne, da uzima novac iz resora u kojima joj nedostaje svega i šalje ga u inozemstvo. Nećemo joj se ni začuditi, svaka obijest i manipulacija svih svjetskih Vlada računa s krotkošću podanika, koji ne progovaraju ni riječ.
A Hrvati su barem krotak narod. Iako, čini se, uglavnom nisu sretni.
