Postoje slučajevi kada riječi govore više od djela. Kada je Netflix povukao epizodu satirične aktuelne emisije Patriot Act s Hasanom Minhajem u Saudijskoj Arabiji 2019. godine, njegovo je opravdanje izazvalo jednako zaprepaštenje kao i sam čin.

Upitan o uklanjanju emisije, koja je kritizirala prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana i izrugivala se službenom izvještaju o ubistvu novinara Jamala Khashoggija, izvršni direktor Netflixa Reed Hastings rekao je: “Ne pokušavamo natjerati vlast na istinu nego se pokušavamo zabaviti”.

U vrijeme kada ga je Netflixova dominacija pretvorila u najveći streaming filmova, Hastingsov komentar smatrao se dovođenjem u sumnju budućnosti politički angažiranog filma. U intervjuu za FT prošle godine priznao je da “to nije bila najbolja fraza koju sam ikad koristio”.

Netflix je također objavio izjavu u kojoj se kaže da snažno podržava umjetničku slobodu u cijelom svijetu te da su uklonili tu epizodu u Saudijskoj Arabiji tek nakon što su dobili valjani pravni zahtjev da se pridržavaju lokalnog zakona.

Ali često djela govore više od riječi. Netflix je ponovo izložen kritikama, ovoga puta zbog neuspjeha u podršci zapaljivog novog dokumentarca Bryana Fogela „Disident“ koji donosi odvažno ispitivanje ubistva Khashoggija.

Kombinacijom forenzičkog uvida i dirljivih svjedočenja kolega te Khashoggijeve zaručnice Hatice Cengiz, film je koji zaista zaslužuje priznanje i “mora se pogledati”.

Međutim, usprkos snazi ​​i činjenici da je Fogel svojim prethodnim dokumentarnim filmom „Icarus“ (o ruskom sportskom doping programu) Netflixu donio prvog Oscara za dugometražni igrani film, oni su odbili otkupiti film „The Dissident“ kao i nekoliko drugih filmova. U međuvremenu, prošlog novembra, Netflix je potpisao osam filmskih ugovora sa saudijskim studijem.

– Ono što smo vidjeli je da su poslovni interesi tih kompanija imali prednost nad filmovima koji govore o kršenjima ljudskih prava. Ključni su rast pretplatnika i ulaganja. Netflix koji je distribuirao „Icarus“ prije tri godine potpuno je bio drugačija firma od današnjeg Netflixa – kaže Fogel.

Iako platforma za streaming emitira filmove koji se bave geopolitikom, poput „Winter on Fire: Ukraine’s Fight for Freedom“, „E-Team“ i „The Square“, gotovo svi datiraju iz 2017. godine ili su iz ranijih godina. Kako je firma rasla i širila se širom svijeta, smanjena je njezina sklonost snimanju ili distribuiranju filmova koji se bave izazovnim pitanjima.

– Globalizacija sadržaja znači da će sve više i više priče poput „Disidenta“ biti teško globalno distribuirati. Mislim da ima mnogo razloga za zabrinutost ako ste trenutno redatelj filma kao što sam ja – kaže Fogel.

To je osjećaj koji je ponovio i kineski umjetnik, aktivist i dokumentarist Ai Weiwei. Tvorac „Coronationa“ o izbijanju Covida u Wuhanu i „Cockroacha“ o hongkonškim protestima kaže da sada sam objavljuje svoje filmove, u nedostatku podrške glavnih distributera.

– Isprobao sam gotovo sve veće platforme, uključujući međunarodne filmske festivale, Netflix, Amazon i Imax. Uglavnom, svi su me odbili ne dajući jasan razlog – podvukao je.

Za Ai su razlozi jasni. Filmska industrija se toliko oslanja na kineska ulaganja i pristup kineskom tržištu te bilo koja kompanija koja posluje u Kini prihvaća cenzuru tog režima.

Komentari Fogela i Ai u potpunoj su suprotnosti s uvjerenjem da proživljavamo “zlatno doba dokumentarca”. Iako je sve veća popularnost nefikcionalnih djela posljednjih godina neporeciva, prvenstveno su ga pokrenuli filmovi i dokumentarne serije čija je glavna snaga laka potrošnja, a ne dubina istrage.

– Sve je postalo zabava. To je simptom kapitalizma i mentalitet da pobjednik uzima sve te sve prisutna želja za izvlačenjem veće dobiti iz publike na bilo koji potreban način. To je spirala smrti – kategoričan je Ai.

Iako je to stajalište možda predvidjelo nedavne dokumentarne filmove Netflixa i Amazona koji su se bavili problemima poput rase, invaliditeta i interneta, nijedan ne riskira da se pokoleba na međunarodnim tržištima, kao i naslovi o kojima se najviše raspravljalo i koji su se gledali posljednjih nekoliko godina – poput „Tiger King“ (oko 64 miliona pogleda) svi daju prednost zabavi. Možda su dobro napravljeni i gledljivi, ali vjerojatno neće promijeniti svijet.

Uspjeh tih naslova, zajedno s proždrljivim apetitom gledatelja za novim, a opet sličnim sadržajem, znači da se to mora neprestano nadopunjavati, a za redatelje kao što je Gianfranco Rosi, dobitnik Venecijanskog zlatnog lava, takav pristup masovne proizvodnje predstavlja egzistencijalnu prijetnju za vrste filmova koje snima.

Njegov najnoviji film „Notturno“ čaroban je kolaž neizvjesnih i intimnih snimaka stečenih godinama – u ovom slučaju vojnika, izbjeglica, terorista, liječnika i drugih koji su zahvaćeni sukobima na Bliskom istoku. Kao i kod njegovog filma iz 2016. godine „Vatra na moru“ ne postoji voditelj pripovijedanja, nema glava koje govore.

– To je vrsta filma koji nikad ne bi mogli producirati Netflix, Amazon, HBO itd. Oni žele priču brzo, scenarij od 50 stranica pretvoren u film, ali u trenutku kad napišete scenarij, započinjete s lažima. Za mene je film putovanje. Ponekad čekam tri godine da se nešto dogodi – kaže on.

Ističe da je rok jedan od glavnih problema dokumentarca, dodajući da je potrebno vjerovati reditelju, stvarati autore, inače Netflixovi filmovi riskiraju da postanu reklame o marki, a ne o redateljevom glasu.

Mubi će objaviti „Notturno“, a posljednjih mjeseci pojavile su se nove platforme isključivo posvećene dokumentarnom filmu koje nude alternativu. Jedna takva, „True Story“ pokrenuta je u oktobru i obećava onu vrstu lijepih i izazovnih dijelova dokumentarnog filma koje je teže pronaći drugdje.

U decembru je vodeći britanski distributer dokumentarnih filmova Dogwoof napravio uslugu “na zahtjev”. Uz niz biografija i istraga zločina u njemu se nalaze filmovi koji udaraju tačno u metu, poput nedavnog „Wuhan Covid 76 dana“ i prošlogodišnje koruzirajuće izlaganje korupcije u rumunskom zdravstvenom sistemu „Collective“.

Izvršna direktorica Anna Godas objašnjava da je Dogwoofov pristup definiran njegovom slobodom i predanošću distribuciji filmova koji “možda neće donijeti velik komercijalni uspjeh, ali doprinose jačanju firme i davanju dubljeg smisla onome što radimo”.

Iako bi bilo naivno misliti da bi kompanija veličine Netflixa mogla slijediti isti poslovni model, pristup Dogwoofa i drugih služi da pokaže da govor istine i pružanje zabave ugodne mnoštvu ne mora biti binarni izbor.

Izvor: FT