Ko se plaši Jugoslavije?
Nije to lako – živiš u jednoj državi, a uvjeravaju te, i to autoriteti vlasti i Crkve, da zapravo živiš u drugoj. Zato su Hrvati sluđeni, pa boga mu, državu su dobili ima već 35 godina, a sad mic po mic ispada da je Jugoslavija živa, zdrava i naravno opasna.
Pa kako to? Pa lako, da. Tu je nedoumicu temeljito gurala rigidna desnica na vlasti i njeni sateliti u akademijama, crkvama, školama… a podjela na patriotsku većinu i opasnu „jugoslavensku“ manjinu postala je svakodnevica, vidljiva i u gnjusnim grafitima – najnoviji upućen „komunjari“, novinaru i piscu Jurici Pavičiću, ispisan je na zgradi u kojoj živi u Splitu. Cilj je dabome zastrašivanje, stvaranje nelagode, proizvodnja krivaca za sve loše u državi, uglavnom ozbiljan je jaz učinjen između nas i njih, na čemu uspješno parazitira kreator te umjetno stvorene podjele, šef hrvatske vlade, koji na tim izmaštanim neprijateljima može lakše održavati svoju autokratsku vlast.
I kad smo već mislili da su detektirani svi Jugoslaveni i komunisti koji bi da ruše demokratski poredak, mahom među novinarima, piscima i kulturnim radnicima, odjednom se pokazalo da među takve, koje valjda treba pred zid, spada i stranka Možemo!. Koja je na vlasti u Zagrebu, a čine ju bivši aktivisti i zeleni, sadašnji liberali, vrlo oprezni u ideološkim pitanjima, ali koji su u jednom trenutku ipak shvatili svu revizionističku pošast, snažni revival ustaštva, pa odlučili makar malo „očistiti“ glavni grad, barem ulice s imenima simpatizera nekadašnje ustaške države, a kojih je čitava Hrvatska puna. Omanja nakana da preimenuju samo četiri ulice na periferiji Zagreba koje nose imena raznih NDH protuha, nije međutim prošla lišo, užasno se naljutila i desničarska vlast i Crkva, pogotovo ona u Bosni otkuda je stigla politička depeša pretencioznog penzionera, kardinala Vinka Puljića, koji je istreniranim njuhom lako prepoznao da je Možemo! stranka „rigidno lijeva i projugoslavenska“.
Njega je, naime, potpuno izbezumila odluka da se preimenuje ulica stanovitog Ivana Šarića, nadbiskupa u Sarajevu do 1945. koji je nakon pada NDH preko Zagreba pobjegao u Španjolsku, lijepo tamo živio do smrti, 1960., da bi mu tijelo 1997., zaslugom baš Puljićevom, bilo preneseno u Sarajevo. A bježao je kukavelj, uz druge ustaške vođe, nakon propasti opakog režima što ga je podržavao, pisao ode šefu te naci tvorevine Anti Paveliću, zagovarao nasilno pokrštavanje Srba i u tekstovima demonizirao Židove. U to ime zaslužio je i 90-tih dobio ulicu u Zagrebu koju mu sada, piše kardinal Puljić, žele oduzeti na „totalitarnim i ideološki obojenim osnovama“. On, kaže, reagira kao Šarićev nasljednik u zemlji koju je ovaj „toliko ljubio“, a sada ga „rigidno lijeva i projugoslavenska stranka stavlja među nepodobne i ‘ustaše’, i to samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu“, a potom nas upućuje i na „kontekst vremena koji objašnjava Šarićevo pisanje o vođama država u kojima je živio“.
A kontekst je dakako činilo ustaško zločinačko mahnitanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što nadbiskupa Šarića ne smeta, štoviše, piše on stupidni pjesmuljak – posvetu – Anti Paveliću, vođi te grozomorne države, pod naslovom „Kada Sunce Sija“, pa kaže: „Jer i Bog je tebi dao o čovječe jaki da vršiš djela za svoju Hrvatsku, a protiv Židova koji sve blago imadoše, koji htjedoše prodati naše duše, bijedni izdajice… Dr. Ante Paveliću! To ime je drago! U njemu Hrvatska vječno blago“.
U to vrijeme već punom parom funkcionira konclogor Jasenovac i logori po Bosni, no taj božji pastir u Katoličkom tjedniku što ga je osnovao i uređivao objavljuje i tekstove u čast nacista i barbe Hitlera, na primjer: “Do sada je Bog govorio preko papinskih enciklika… A oni su bili gluhi. Sada je Bog odlučio koristiti druge metode. Pripremit će misije! Svjetske misije! Neće ih održavati svećenici, nego vojni zapovjednici predvođeni Hitlerom. Propovjedi će se slušati uz pomoć topova, mitraljeza, tenkova i bombardera.“
To bi ga, eto, bio „kontekst vremena“ – sramnog doba povijesti što ga je s ustašama stvarao sarajevski nadbiskup, da bi potom poput pantagane pobjegao, takozvanom pacovskom rutom, preko Vatikana u Španjolsku. A onda mu je Hrvatska podarila ulicu kao i tolikim drugim ustaškim zlotvorima, da bi mu je sada oduzela vlast u Zagrebu. Što je pak strašno ražestilo njegova bivšeg nasljednika na crkvenom tronu u BiH – koji kontekst zlog vremena prekraja u domu umirovljenika, imenovanom baš po Ivanu Šariću – ali i njegove kolege, biskupe u Hrvatskoj, koji podržavaju svaku njegovu riječ.
Jer „krimen mu je očito bio što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna želi mu presuditi ponovo. Drugi su okrvavili ruke krvlju svoga hrvatskog naroda i još uvijek nose ulice po glavnom gradu Hrvata“, ljutito piše Šarićev istomišljenik, referirajući se na one rijetke ulice s imenima partizanskih heroja, preostale nakon hadezeove sveobuhvatne čistke povijesti. No, dobro je da smo čak i iz Bosne saznali kakva komunjarska banda vodi glavni grad Hrvata. (Heni Erceg, Mladina)
Rusija proždire samu sebe
Rusija kroz svoje ratno vrijeme svjedoči neviđenom valu političkih uhićenja. To uključuje progon političkog klana nekada moćnog bivšeg ministra obrane Sergeja Šojgua, pritvaranje desetaka regionalnih dužnosnika, uključujući i zamjenike guvernera, samoubojstvo saveznog ministra koji se suočavao sa zatvorom te uhićenja visokorangiranih sudaca. Taj niz prati i masivni projekt oduzimanja imovine, što izaziva jezu kod onih s kontaktima na visokim razinama vlasti, koji su nekoć vjerovali da su zaštićeni.
Drugim riječima, ruski sustav se preoblikuje pod utjecajem rata, a akcije uhićenja i oduzimanja imovine ne pokazuju znakove jenjavanja. Upravo suprotno – dok je ruski čelnik Vladimir Putin zaokupljen bojnim poljem u Ukrajini, režimu su potrebni resursi za nastavak vođenja rata i simboličnog iskazivanja pravde, kako piše u svojoj analizi poznata ruska politologinja Tatjana Stanovaja, viša suradnica u Carnegie centru za Rusiju i Euroaziju i osnivačica tvrtke za političku analizu suvremene ruske politike R.Politik.
U nekim krugovima u Rusiji, kako navodi Stanovaja, uobičajeno je porast broja takvih uhićenja pripisivati osobnim ambicijama pojedinih sigurnosnih časnika, što je donekle i istina jer, kako ističe, posao je sigurnosnog dužnosnika slati ljude iza rešetaka, a njegov uspjeh se ocjenjuje prema broju uhićenja i količini zaplijenjene imovine.
No, promjene u ruskom sustavu formalnih – i neformalnih – ograničenja sigurnosnog aparata jednako su važne. Čak i najautoritativnije države – koje nemaju neovisne medije, političku oporbu i neovisno pravosuđe – imaju ‘poluformalne‘ mehanizme za ograničavanje represije. Dugo je glavno ograničenje sigurnosnih agencija bilo prisjećanje na represiju iz sovjetskog doba među elitom i uvjerenje da bi davanje prevelike moći sigurnosnim snagama moglo učiniti sustav opasno neuravnoteženim. Čak i u posljednjim godinama predratnog putinizma, bliski saveznici ruskog vođe dobro su razumjeli da je dodatno osnaživanje sigurnosnih snaga nešto što bi im se moglo obiti o glavu, prenosi neovisni ruski The Moscow Times u članku pod naslovom “Ruski sustav proždire samoga sebe”.
Kao rezultat toga, ruske sigurnosne agencije su dugi niz godina pratile golem broj ljudi i sastavljale debele dosjee, ali su uhićenja provodile vrlo selektivno i obično su proizlazila iz velikih saveznih ili regionalnih sukoba i afera ili kao dio slučajeva izdaje. No, relativna rijetkost uhićenja ukazivala je na to da se većina dužnosnika osjećala sigurno. Čak i u kriznoj situaciji, postojanje tzv. telefonske pravde (kolokvijalni izraz za označavanje nejednakosti pred zakonom, op.a.) značilo je da su oni koji su se našli na meti mogli računati na intervenciju svojih šefova, političkih pokrovitelja ili poslovnih partnera.
Sada je, međutim, kako ističe autorica, odsutnost političkih ograda postala norma. Uz novonastalu ranjivost, ruski birokrati moraju se nositi i s posljedicama rata. Iako nije došlo do smanjenja korupcije – možda je čak i porasla kao rezultat ratnih troškova – sukobi i dalje postoje, a država očajnički žudi mobilizirati sve svoje resurse kako bi preživjela aktualno razdoblje geopolitičkih napetosti.
Sve to, kako se navodi, znači da tradicionalni oblici političke zaštite više nisu pouzdani, a bliskost s utjecajnom osobom više nije jamstvo izbjegavanja uhićenja. Zapravo, teškašima ruskih elita sada je često lakše oprati ruke od toksične povezanosti s nekim tko je niže u ‘hranidbenom lancu‘, a tko je nekoć uživao njihovo pokroviteljstvo, nego se suprotstaviti sigurnosnim agencijama.
Nije iznenađujuće, kako ističe Stanovaja, da je sve to popraćeno masovnom nacionalizacijom privatne imovine. Taj proces općenito pokreću sigurnosni službenici koji pokušavaju impresionirati svoje šefove, a ugroženo je golemo vlasništvo i sredstva. Posebno su tužitelji privučeni imovinom u vlasništvu onih koji žive u inozemstvu ili onih koji kritiziraju režim ili rat u Ukrajini. Ponekad su na meti loše vođene tvrtke. A kada tužitelji počnu istraživati određenu imovinu, uvijek mogu pronaći i razlog za eksproprijaciju.
Čak su se i relativno visoko rangirani regionalni dužnosnici našli na nišanu, poput bivšeg zamjenika guvernera Sverdlovske oblasti, Olega Čemezova. Često se takve zapljene legaliziraju kroz optužbe za korupciju i nitko u Moskvi neće riskirati da se inkriminira zauzimajući se za regionalnog birokrata upletenog u optužbe za korupciju. Kao rezultat toga, kazneni progon regionalnih dužnosnika postao je gotovo svakodnevna pojava.
Iako se krađa dok bjesne borbe smatra velikim prekršajem, mnogi su uključeni u pronevjere. Istovremeno, čak i manji sukob ili neka indiskretna riječ može dovesti do toga da sigurnosni službenici pokrenu kazneni postupak. Zatvaranje dužnosnika i visokih časnika iz vrha ministarstva obrane prošle godine, uključujući zamjenike ministara, pokazalo je da nitko nije siguran.
Također, navodi autorica, treba istaknuti slučajeve u kojima su dužnosnici uhićeni zbog svoje razmetljivosti. Sve, od pokazivanja luksuznog načina života do odbijanja “dijeljenja” dobara ili na drugi način ignoriranja ratne stvarnosti, može izazvati agresivnu reakciju sigurnosnih službi.
Aleksandar Zapesocki, bivši rektor Sveučilišta humanističkih i društvenih znanosti u Sankt Peterburgu, koji je nedavno otpušten, a zatim i pritvoren, bio je na zlu glasu zbog svog raskošnog načina života i glasina o povezanosti sa sumnjivim poslovnim aranžmanima. Bivši ministar obrane Timur Ivanov, koji se također trenutačno nalazi iza rešetaka, bio je poznat po svom luksuznom načinu života. Nema sumnje da je takva razmetljivost pomogla sigurnosnim snagama da slože uvjerljiv dosje koji je stigao do stola ruskog čelnika.
Ovaj novi način rada ima svoj vlastiti zamah. Osoba imenovana na višu dužnost unutar sigurnosnih agencija nastojat će oduzeti barem onoliko imovine i zatvoriti onoliko ljudi koliko je to učinio njezin prethodnik, ako ne i više. Putinova nedavna odluka da imenuje glavnog tužitelja Igora Krasnova predsjednikom Vrhovnog suda Rusije nije signalizirala nikakvu promjenu. Čak i ako Ured glavnog tužitelja možda sada nije toliko proaktivan kao što je bio pod Krasnovim, ovlasti za pokretanje kaznenog postupka imaju i Istražni odbor i Federalna sigurnosna služba (FSB) – i neće biti popuštanja u njihovim naporima.
Čini se da će se ruski sustav nastaviti mobilizirati kako bi osigurao svoj opstanak u razdoblju krize. Uostalom, potrebe rata u Ukrajini opravdavaju gotovo svaki skandal, zaključuje (Tatjana Stanovaja, The Moscow Times, Jutarnji list)
Bjelogrlića zaštiti kod UNESCO-a
Dragana Bjelogrlića bi trebalo zaštititi kod UNESCO-a kao srpsko kulturno blago! Čovjek posljednjih godina niže hit za hitom, pa je nemoguće ne zapitati se kako se ne umori. Iz uloge u ulogu je sve bolji, što je s obzirom na njegov dugi glumački vijek (od Sirogojna naovamo) jako teško postići.
Bjelogrlić i u drugoj sezoni “Tajkuna” (prva je emitirana prije pet godina, ali se snimanje nastavka odužilo zbog političkih razloga) glumi Vladana Simonovića, tajkuna koji ima senzacionalnu vilu na osami, na obali rijeke, a bogatstvo kani uvećati ortaklukom s Kostom Balabanom (Dejan Aćimović) i Dušanom Tadinom (Marko Grabež). Simonović, kojemu je golem novac zbog sankcija zamrznut u Moskvi, kani u Srbiji otvoriti najveću farmu bitcoina u Europi, no stvari se zakompliciraju zbog nekoliko neobjašnjivih smrti.
Stiže li tajkuna mračna prošlost (“nemoj, bre, još jedno nevino biće da strada zbog mene”) ili je riječ o nečemu drugom? Autor druge sezone “Tajkuna”, Đorđe Milosavljević (trenutačno možda najjači scenarist u regiji i režiser tarantinovskih krimića kao što su “Točkovi” i “Mehanizam”) oblikovao je napetu priču, a Ivan Stefanović i Jelena Gavrilović režirali su je bez greške.
Kraj desete epizode u kojoj Simonović savjetuje kćeri da ostane u Švicarskoj jer je to sređena zemlja, a ona mu odgovara da će se vratiti da ga zaštiti, mafijaškim metodama kojima je već pribjegla da bi spriječila bankrot obiteljske firme, možda je najbolji završetak neke ovdašnje serije uopće. Kad shvati da je malena naslijedila mafijaški kod, sledi se od užasa… Čini se da Bjelogrlićev svemir (“Senke nad Balkanom” i “Toma”) postaje nešto što se može “brendirati”, kao, na primjer, skandinavski krimići.
Teško je reći što u seriji zaslužuje veću pohvalu – glumci (ovo je Bjelogrliću možda uloga života), scenaristi, režiseri ili producenti. Odjavna numera je izvrsna. Kako bilo, ako ste dokoni, jednom kad krenete s prvom epizodom, odgledat ćete svih deset u cugu. Unatoč složenoj priči i velikom broju govornih uloga, radnja se lako prati, što je majstorija sui generis.
Raymond Chandler se, recimo, toliko zapetljao u radnju vlastitog romana “Veliki san” da nije znao tko je ubio jednog od likova, vozača po imenu Owen Taylor. Kad je Howard Hawks za potrebe ekranizacije pokušao razjasniti motive i identitet ubojice, obratio se Chandleru, a on mu je priznao da ni sam ne zna tko je ubio Taylora jer taj detalj nije razjasnio ni u romanu. “Tajkun” nije taj slučaj. Preporuka za “bindžanje”. (Boris Rašeta, Novosti)
