Crvene ruže za ubijene žene

Umjetnica je postavila 38 crvenih ruža na središnjem trgu u Zagrebu, u znak sjećanja na 38 ubijenih žena u zadnje tri godine. Dok ih je postavljala ubijena je još jedna, ukupno 19 samo u 2025. Sve su stradale od ruku svojih muških partnera. Onda se iz oveće grupe muškaraca koji jednom mjesečno kleče na gradskim trgovima i mole „za poslušnost žene“, za njenu drugotnost, sve po prastaroj patrijarhalnoj matrici, izdvojio jedan mužjak i pažljivo, da ne preskoči ni jednu, zgazio dugi niz poslaganih ruža. I odaslao poruku da se zna tko je gazda u kući.

Bilo je to još jedno mučno iskustvo, odvratno demonstriranje prezira prema mrtvim i živim ženama, ali nažalost samo nastavak istog, selektivnog njegovanja kulture smrti. Jer civilizacijski odnos prema žrtvama ovdje se nikako ne odnosi na žene, migrante, Srbe, Židove, partizane… nego samo na one pale za „domovinu“, naročito ustaše i kvislinge. Pervertiranje takvog društvenog stanja značajno je uznapredovalo nakon višemjesečnog, legaliziranog ustašovanja na svim razinama društva, a svježi je primjer božićnih jaslica u jednoj crkvi u Šibeniku. Tu je kao u nekom petparačkom izlogu pred oltarom postavljena gomila fašističkih suvenira i zastava, a pod nogama mame, tate i malog Isusa ispisana su imena sela, otoka, gradova u kojima su „stratišta Hrvata“; na panoima se tumači da je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav, da Dalmaciju nije Talijanima prodao šef NDH, Ante Pavelić, prokazuje se bitka na Sutjesci i tvrdi kako su partizani činili zločine „prerušeni u ustaše i domobrane“. Čitav taj ogavni crkveni performans nosi naziv „Osamdeseta obljetnica vapaja iz utrobe jama 1945.-2025.“, a iz jaslica se šalje važna poruka kako „Hrvatskoj nema napretka dok se potomcima ubojica hrvatskih sinova i kćeri ne zabrani svako javno djelovanje“, zaziva se lustracija, traži isprika Srpske pravoslavne crkve i progon stranih radnika. Eto, sve u duhu kršćanstva i naravno bez ikakve reakcije službene Crkve, o razularenoj svjetovnoj vlasti da i ne govorimo.

No fašizam uvijek počiva na perverziji i selektivnosti, pa se onaj kršćanski „vapaj iz utrobe jama“ sasvim drukčije tretira malo iznad Šibenika, u jednom selu, u općini Skradin. Tu živi 40 ljudi, starije dobi, no skradinska je vlast ipak zaključila da je toj starčadi neophodno dječje igralište, sve s toboganima i klackalicama, glavni se gazda Skradina, naravno član vladajuće partije, dao u potragu za pogodnim mjestom i nikako da ga pronađe među pustim njivama i napuštenim dvorištima. Ali onda gle… ugledao je parkić na lokaciji s puno hlada gdje će novo igralište „pridonijeti osjećaju zajedništva u cijelom mjestu“.

I doista, „osjećaj zajedništva“ postignut je izgradnjom igrališta baš na mjestu antifašističkog spomenika, srušenog 1990., ali i kosturnice s posmrtnim ostacima 21 partizanskog borca. Morbidni projekt zamjene kosturnice s jednom ljuljačkom i toboganom plaćen je 21 tisuću eura, svaki je mrtvi partizan tako procijenjen na tisuću eura, a „blagotvorni hlad“ stvaraju stabla čempresa, posađena 1955., kada je spomen kosturnica izgrađena.

No gdje su premještene kosti boraca Sjevernodalmatinskog partizanskog odreda i 19. udarne divizije? Tko je izveo iskapanje njihovih posmrtnih ostataka? Odgovor je dao ponosni graditelj dječjeg igrališta, skradinski gradonačelnik, lakonski i samorazumljivo kazavši: „Ekshumacije nije ni bilo!“ Drugim riječima, posmrtni ostaci 21 čovjeka naprosto su preorani bagerom, baš kao i spomenik s njihovim imenima. Tako to rade fašisti koji bi čak i u ovakvoj državi trebali biti kažnjeni, shodno Zakonu o održavanju groblja žrtava Drugog svjetskog rata. I bio bi, ne treba sumnjati, da je kojim slučajem preorao kosti vojnika NDH.

Uglavnom, dok su partizani džabe krečili i umirali za iluziju slobode, o onima drugima, suradnicima okupatora, državni činovnici itekako vode računa, pogotovo otkad je sektor groblja i nadgrobnih spomenika došao u ruke koalicijskog, desničarskog partnera HDZ-a. To su oni koji potiču zabrane kulturnih događanja i ustaško divljanje, hvale se uklanjanjem njima spornih spomen obilježja na srpskim grobovima, a Ministarstvo branitelja posebno brine samo o određenim jamama koje „vape za pravdom“. Tako su nedavno tek malo dalje od sela u kojemu su u prah samljevene kosti antifašista, to ministarstvo i Crkva svečano pokopali posmrtne ostatke 17 osoba ekshumiranih u okolici Knina, a riječ je naravno o pripadnicima ustaških formacija. Na komemoraciji se okupila masa naroda, svećenika, branitelja, uz općinskog načelnika, župana, izaslanika Vlade…

Uspješno se, eto, njeguje tobožnja kultura sjećanja; s jedne strane, one rijetke preostale grobnice s kostima boraca NOB-a „ubijaju“ se bagerima, s druge se poginuli ustaše, uz državne i vjerske ceremonije, često i vojne počasti, pokapaju u mramorne grobnice. Ukrašene svježim ružama koje nitko neće gaziti.

A ovo je tek djeličak slike države, ozbiljno zagađene patrijarhatom i revizionizmom, sa samoljubivim vladarom koji svaku primjedbu caristički bahato omalovažava frazom: „Ma, sve je dobro!“ (Heni Erceg, Mladina)

Zdrava pamet vs. veštačka inteligencija

U isto vreme, administracija pod Trumpom kaže da će Grenland biti američki, jer je to u interesu Sjedinjenih Država, radi sve što može (za sad, na sreću, bez uspeha) da spreči objavu dokumenata iz dosijea Epstein, ako ne baš svih, onda barem onih o vezama između Epsteina i Trumpa, te zabranjuje ulazak u zemlju aktivistima iz Evrope, i to pod izgovorom odbrane slobode govora. Kakve veze sa slobodom ima pretenzija na tuđu teritoriju, i o kakvoj je slobodi govora reč kada se brani objavljivanje dokumenata da bi se sakrilo ružno, moralno izobličeno Trumpovo lice – nema razloga da o tome razmišljamo. Trump je hodajući paradoks i uvreda zdravoj pameti.

Zabrana ulaska nas sama po sebi više zanima, jer se tu ispod površine krije mnogo više od rasprave o slobodi govora. Ali, krenimo od slobode govora. Dakle, pet osoba iz Evrope sada ima zabranu ulaska u Sjedinjene Države. Svih pet bavilo se, bilo kao funkcioneri u telima EU bilo na čelu građanskih organizacija, govorom mržnje i lažnim informacijama na mrežama. Preciznije, sprečavanjem i sankcionisanjem govora mržnje i dezinformacija, te ublažavanjem njihovih posledica. Iako unutar Evrope, njihove aktivnosti ticale su se i za metu imale i platforme u Sjedinjenim Državama. Odgovor američke administracije, a pod izgovorom odbrane slobode govora, bila je zabrana ulaska za aktiviste.

Odavde sledi nekoliko važnih izvoda. Prvi – američka administracija s Trumpom na čelu svesno širi mržnju i laži, to je deo njene unutrašnje i spoljne politike. I za sebe traži da bude izuzeta od sankcija, bez obzira na pogubne posledice takve politike.

Drugi – američka administracija veruje da sloboda govora jeste apsolutna sloboda. Kao što možda veruje i da većina ima pravo da uradi šta god odluči, bez obzira na moral, ustav i zakone. I jedno i drugo je pogrešno. Sloboda govora mora ostati u granicama koje garantuju istu takvu slobodu i za sve druge.

Treći – tobožnje američko insistiranje na slobodi govora, ili na neograničenom pravu većine da radi šta hoće, nema veze ni sa slobodom ni sa pravima većine. To je isključivo i jedino insistiranje na pravu jačeg. Jeste, zato smo pomenuli pretenzije na teritoriju Grenlanda. Pošto smo jači, možemo šta god nam padne na pamet.

Četvrti – ako je suditi po komentaru državnog sekretara Sjedinjenih Država Marca Rubija, da Evropa nad platformama u Americi sprovodi ekstrateritorijalnu cenzuru, pa se tako pored slobode govora, zabranom ulaska brani i suverenitet SAD-a, onda je sekretar ili ovejani lažljivac ili veliki ignorant. Teritorijalna razgraničenja (između država) i razmena na mrežama ne mogu stajati u istoj rečenici.

Peti – na glupi komentar Rubija, pametno je odgovorio – šta god čitalac da misli o njemu, a verovatno, kao i ja, ne misli ništa dobro – predsednik Francuske Macron: EU se ne bavi platformama u Sjedinjenim Državama, nju zanima da zaštiti sopstveni javni (medijski i politički) prostor, to jest da u tom prostoru ostane suverena.

To imamo na površini – rat između EU i SAD. Pritisak Rusije i Sjedinjenih Država na evropske države kao da ima blagotvoran učinak: EU se vraća svojim izvornim vrednostima i principima. Jedno vreme, EU se upustila u takmičenje sa SAD i Rusijom u prisvajanju prava jačeg. Tu je bitku morala da izgubi. Umesto nje, istina u iznudici, sada vodi bitku za (univerzalne) vrednosti i principe. Tu bi bitku mogla dobiti, i u njoj bi mogla da računa i na saveznike, pored toga što bi tek u njoj mogla maksimalno da iskoristi svoje simbolične i materijalne resurse. Dakle, slike na površini su važne, a borba koja se tu vodi je zbog toga – uzbudljiva.

Ispod površine, pak, vodi se jedna – reklo bi se, još važnija – borba. Upravo oko smisla slobode i demokratije. I sloboda i demokratija su, pored ostalog, i relacioni pojmovi. To znači da nema apsolutne slobode i demokratije. Granica moje slobode je tvoja sloboda. Granice mojih prava su tvoja prava. Recimo to tako, najjednostavnije. Sloboda i demokratija u jednoj političkoj zajednici imaju smisla ako ih praktikuju ravnopravni članovi te zajednice. Ravnopravnost ovde ne podrazumeva samo formalnu jednakost – ekstremno siromaštvo nije demokratsko, da to tako kažemo. Ili: da bi bili ravnopravni u zajedničkom odlučivanju, svi članovi zajednice treba da budu egzistencijalno zbrinuti. Pored toga što im moraju biti dostupne i sve relevantne informacije. Tek onda ima smisla govoriti o slobodi i demokratiji.

Jeste, sve su to banalni uvidi i opšta mesta. Ali, iako je tako, administracija Sjedinjenih Država donosi zabrane ulaska u zemlju pod izgovorom odbrane slobode govora, a zapravo odbrane mržnje i laži. Tako to izgleda kada se vrednosti formalizuju i liše sadržaja.

Mnogi su o tome već govorili, Yanis Varoufakis na primer, da ono što se događa na platformama i obrasci rada veštačke inteligencije ruše demokratiju i ugrožavaju slobodu, a čitave zajednice skreću ka kvazifeudalnim porecima i odnosima moći. Besmisleno je kriviti mašine i programe za to. Krivi su programeri. Oni rade izvan svake demokratske kontrole, a izlaze u susret sebičnim interesima svojih poslodavaca. Sama po sebi, veštačka inteligencija nije i ne može ni biti problem. Ona je u stanju da radi samo ono za šta je programirana i isključivo na osnovu podataka koji su u nju uneti. Ništa više i ništa manje od toga.

Ali, mi ne znamo ko je programira i ko bira podatke koji joj se stavljaju na raspolaganje. Da bi bilo jasno o čemu govorimo, zamislimo da deca idu u školu u kojoj uče po programima koje je za njih neko osmislio. Mi vidimo šta uče, vidimo i posledice, ali nemamo pravo da na to utičemo, čak i ako mislimo da će rezultati takvog obrazovanja biti pogubni. Kada zatražimo imena kreatora programa, njihove planove i ciljeve s takvim obrazovanjem, te da se ti programi promene, odgovori nam se – vi hoćete da budete cenzori, i mi ćemo od vas zaštiti slobodu govora i mišljenja (naših programera).

Porediti obrazovanje, škole, s onim što se događa na mrežama, samo se na prvi pogled može učiniti neprikladnim. Ljudi koji o mrežama znaju mnogo više od mene, identifikuju ključnu promenu u ekonomiji u digitalnmom svetu i opisuju je kao prelazak sa trgovine pažnjom na formiranje namera. Sasvim kratko i grubo: ako su mreže donedavno trgovale našim vremenom tako što su identifikovale šta nas zanima i u skladu s tim kreirale „ponudu“, odnedavno kao uslugu nude formiranje naših namera u skladu sa potrebama „investitora“. Drugim rečima, obrasci veštačke inteligencije prave se tako da nas oblikuju, a ne da izađu u susret našim željama. Dakle, sve isto što radi i škola: ne ispunjava želje, nego ih oblikuje. Samo što školu, čak i ovde, koliko-toliko još možemo da kontrolišemo. Nad mrežama nemamo nikakvu kontrolu, pored ostalog i zbog ekstrateritorijalnosti.

Osobe na udaru američke administracije zapravo su pioniri u uvođenju kontrole nad nečim što je tako presudno važno kao obrazovanje i socijalizovanje članova jedne zajednice.

Evo, neka čitalac sam kaže, ako su nam lažne informacije dostupne kao jednako vredne kao i istinite informacije, i ako umesto znanja i sposobnosti da razlučimo laž od istine, dopustimo da veštačka inteligencija, a zapravo programeri odlučuju o tome šta treba da nas zanima i kako treba da se ponašamo – koliki će biti dometi naše slobode i kapaciteti naše demokratije? Naravno, nećemo biti prvi koji se o tome pitaju. Čitalac već zna, popularna kultura već neko vreme nudi upečatljive slike i priče kada elaborira moguće odgovore.

Jednu od najboljih priča na tu temu, što se mene tiče, ponudio je Rick Remender, a nacrtao ju je Sean Murphy u stripu „Duh Tokija“ iz 2016 (prevod stripa kod nas je objavila Golconda u dva toma 2022. i 2024). Njihova priča insistira na jednom važnom elementu, ceo sistem upravljanja, formalno demokratski (strip je rani komentar i pokušaj objašnjenja kako se Americi dogodio Trump, u vreme dok je još trajala kampanja pre prve Trumpove pobede na izborima), stoji pored ostalog i na pristanku žitelja izmišljene zemlje (po analogiji je vidimo kao Sjedinjene Države). Stvar je međutim u tome što pristanak nije dat uz punu svest o tekućim prilikama i mogućim posledicama. Pristanak daju osobe omamljene sadržajima platformi za kreiranje alternativne stvarnosti. Jer, prava stvarnost toliko je loša, da ljudi biraju da pobegnu od nje u virtuelne svetove, odakle onda glasaju i daju pristanak – na laž i beznađe.

Jeste, reč je o radikalnoj distopiji, ali ako su u pravu stručnjaci za „trgovinu“ na platformama, to bi mogla biti budućnost ka kojoj hrlimo, to jest budućnost koju su za nas zamislili Trump (kad smo već kod toga, zajedno s njim i njegov politički brat Putin) i njegova administracija. I kada uvode zabrane ulaska, oni to otvoreno priznaju, iako tobože ističu slobodu govora.

Gde smo mi u svemu tome? Po običaju, na obodu. S manje resursa, očajno slab i bedan, tekući režim bi ipak sve isto što i Trump. Ali, hajde ti sad ovde nađi novac za podizanje veštačke inteligencije i kreiranje programa za rad na domaćoj teritoriji. Pa pošto ga nema, ovaj režim koristi svoje medije, kao što se drugde koriste mreže i veštačka inteligencija. Dok se drugde laž izmešta na sigurnu udaljenost od zakona, jer su zakoni za mreže u velikom zaostatku spram razvoja tih mreža, kod nas se ona smešta u srce sistema uprkos zakonima. Jeste, brutalna sila frustriranog siledžije. Što naš problem nikako ne čini manjim. Naprotiv, i kad ga rešimo, a rešićemo ga, tek nas čeka onaj globalni problem kojim se uveliko bave, na ovaj ili onaj način, ljudi u nešto srećnijim zemljama od naše.

Kada se tako gleda, naša pobuna iz 2024. i 2025. postaje još veća i važnija. U prvoj ravni, to jeste otpor tekućem režimu i zahtev da se on sruši. A pristanak na dato stanje povlači se upravo u ime slobode i demokratije. Ali, sloboda i demokratija su u igri, na stolu, u opasnosti… kako god hoćete, i u drugoj, globalnoj ravni. Već sam to bio rekao, verujem da važnost naše borbe prelazi granice naše zemlje. Treba se nadati da ćemo uskoro, zbog toga, dobiti i odlučnije saveznike, recimo u probuđenoj Evropskoj uniji. Ima nekog zadovoljstva misliti o sebi kao o globalnoj avangardi. Ali, ponekad se zaista dogodi da tako i bude. Nama se to 2024. i 2025, sva je prilika, dogodilo. (Dejan Ilić, Peščanik)

Katarina Peović: Bez obrane ideja pravednosti, ponovno ćemo zakoračiti u tamnu epizodu povijesti

Katarina Peović političarka je, sveučilišna profesorica, aktivistkinja i rockerica. Predaje na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Koordinatorica je Radničke fronte, stranke čija je saborska zastupnica bila u parlamentarnom mandatu 2020–2024. Na predsjedničkim izborima 2020. kandidirala se za predsjednicu Republike. Nakon što na proteklim parlamentarnim izborima nije uspjela izboriti saborski mandat, posvetila se pisanju, radu na sveučilištu, aktivizmu i rock’n’rollu, pa je, među ostalim, dan uoči nedavnih prosvjeda “Ujedinjeni protiv fašizma” u Hrvatskoj, zajedno s istarskim rockerom Alenom Vitasovićem i Zoranom Brajevićem, dobitnikom dvaju porina, na YouTubeu objavila pjesmu “Ljubav i revolucija”. No taj umjetnički angažman ne treba smatrati temeljnom preokupacijom Katarine Peović: ona, prije svega, nastoji biti borkinja protiv nepravdi kapitalizma.

Razgovarao: Boris Pavelić

U srijedu, 3. prosinca, objavljeno je da je policija u Rijeci podnijela optužni prijedlog protiv čovjeka koji je na prosvjedu u nedjelju, 30. studenoga, nosio zastavu s crvenom zvijezdom. Pokazalo se da je riječ o staroj partizanskoj zastavi. Na Facebooku ste iskazali podršku optuženome. Kako komentirate taj optužni prijedlog, ali i javne odjeke skupova protiv fašizma, u kojima i vlast potiče percepciju da je bila riječ o antihrvatskim skupovima?

Dala sam podršku drugu i prijatelju Bošku koji je nosio zastavu koju su nosili borci NOB-a. Dakle, nosio je zastavu koja je simbol antifašizma. Policija je protiv njega podignula optužni prijedlog za uznemiravanje javnog reda i mira, s obrazloženjem da je isticanjem simbola zvijezde “uznemirio slučajne prolaznike”. Nema nikakve osnove u hrvatskim zakonima za ovakvo postupanje. No time se pokušava izjednačiti nacizam i komunizam. Oni pak sudionici antifašističkih skupova koji u javnom prostoru reteriraju, ograđuju se od antifašističke zastave, rade veću štetu nego itko. Oni koji misle da je potrebno paziti na “percepciju javnosti” te koji kalkuliraju što i kako reći, čine to najčešće samo zbog vlastitog probitka. Na taj način normaliziraju “drugu stranu”. Zato Plenković, mudro, “moli” da se ne koristi izraz “fašist”. Ako smo spriječeni da nešto nazovemo fašizmom, onda je sve moguće, postoji sto nijansi sive i sve su prihvatljive. Iza tih manipulacija krije se nasilje nad migrantima, domaćim radnicima, stranim radnicima, srpskom nacionalnom manjinom… Igramo se dijaloga s antihumanističkim, fašističkim stavovima. A lekciju o tome kako takav “dijalog” i normalizacija nenormalnog završi već smo u povijesti dobili. “Nikad više” je ponovo tu. Upravo na primjeru policijskog postupanja zbog isticanja crvene zvijezde možete vidjeti kako se antifašizam ne može odvojiti od komunističke ideje, crvene zvijezde i svih simbola koji s njim idu. Bez obrane komunizma, kao ideje pravednosti, jednakosti i solidarnosti, nećemo obraniti niti antifašizam. Obrana komunizma ne znači opravdavanje staljinističkih zločina. Pod križem su se radili razni zločini, to ne znači da je čitava religija za te zločine odgovorna. Bez obrane ideja pravednosti ponovno ćemo zakoračiti u tamnu epizodu povijesti. To se, nažalost, čini se, upravo događa. Politički mainstream koketira s fašizmom, ponovo. Što se tiče optužbe vladajućih da su skupovi bili “antihrvatski”… Oni koji su se nakrali, uništili domovinu, iselili svu mladost, optužuju antifašiste da su protiv Hrvatske. To dovoljno govori o svemu.

Dan uoči prosvjeda, dvadesetak pripadnika minorne proustaške A-HSP okupilo se pred kućom zastupnice Dalije Orešković i prijetilo joj. Ministar branitelja Tomo Medved to je komentirao tvrdnjom da bi Orešković “trebala smanjiti svoju agresivnu retoriku”, a napala ju je i jedna zastupnica HDZ-a. Kako komentirate stanje u kojemu postaje normalno da vladini ministri podržavaju prijeteće skupove pred kućama žena političarki?

Medved je opasan revizionist i on u biti predstavlja umivenu sliku proustaških “prosvjednika”. U društvu se povećava nasilje. Nikad nisam više prijetnji doživjela, a moje su društvene mreže zatrpane desničarskim botovima. Ljudi se više ne usude ni komentirati. Svi koji komentiraju i sami postaju mete. Ovo ljeto sam i prijavila policiji jednog nasilnika, ali policija ga je samo mogla upozoriti da to ne radi, jer ima BiH državljanstvo.

Jeste li bili zadovoljni skupovima protiv fašizma u nedjelju? Je li vas iznenadio broj sudionika? Kako ste vi shvatili poruke sa skupova?

Dobro je da su organizirani, pokazali smo da nas ima. Uza sve prijetnje, na ulice su izašli deseci tisuća ljudi. Skupovi su dobro organizirani. Savjetovala bih organizatoricama da poruke malo više usmjere na radnička pitanja, no nije to toliko njihova krivnja, koliko u javnom prostoru postoji praznina – veliki sindikati šute, mali nemaju snagu, udruge koje se bave radničkim pravima su slabe, a Radnička fronta nije više u Saboru.

Slažete li se s dojmom da bi došlo još i više ljudi, te da bi se unaprijed onemogućile optužbe za antihrvatstvo, da je u naslovu skupa riječ “fašizam” bila zamijenjena riječju “mržnja”, pa da se skup zvao “Ujedinjeni protiv mržnje”?

Upravo to ne bi bilo dobro, ako izlazimo na ulice, moramo biti precizni oko čega se okupljamo. Mrziti možemo i mržnju. To je jako neodređen, psihologiziran opis razloga pobune. Fašizam ima svoje ciljeve, osim što predstavlja mržnju prema manjinama i slabijima, fašizam služi kapitalizmu. Služi elitama tako da “zavade pa vladaju”. Dok Hrvat ponižava Srbina, a heteroseksualni LGBT manjinca, dotle se oni gore osjećaju sigurno i zaštićeno, nastavljaju zgrtati, a socijalne razlike se iz godine u godinu povećavaju. To možemo dokazati, recimo, koncentracijom štednje, o kojoj jedino RF govori, a u saborskom mandatu smo uspjeli i iskamčiti podatke od HNB-a. Ti podaci govore o manje od 2% najbogatijih koji drže skoro pola ukupnog novca u bankama. Ta nesloga naroda omogućava da poslodavci zlostavljaju domaće radnike prijetnjom otkaza, namećući robovske uvjete rada stranim radnicima i koristeći sve što im je vlada omogućila kako bi dodatno zaradili potpunom deregulacijom rada. Tko u nas ima stalno, dobro plaćeno radno mjesto? Tko radi osam sati? Za dostojanstvenu plaću? Tko štiti prava radnika? Andrija Mikulić i inspektorat rada? U Zagrebu postoji tek 22 inspektora rada. Ta nebriga države je planirana, orkestrirana, dogovorena između vladajućih i domaćih i stranih “poduzetnika”.

Stanje u hrvatskom društvu čini se takvim da vodi izravno u fizičke obračune. Kako to izbjeći?

Tako da ne šutimo, da se ne bojimo, pa i da se izložimo. Stranke lijevog centra i mainstream mediji neprestano popuštaju desnim tendencijama, prostor slobode se sužava. Dat ću vam primjer. Kada su Ante Prkačin i Miro Bulj višestruko pozdravljali s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, a ja od opozicije tražila da svaki put tražimo povredu Poslovnika ili napustimo dvoranu, nitko me nije podržao. Odnosno, dobila sam odgovor da se oni time ne žele baviti. Danas od istih zastupnika i zastupnica čujem upravo taj prijedlog. Politike centra popuštajući nacionalizmu i fašizmu su odgovorne su za negativne pojave u društvu. Naravno da se trebamo svi danas ujediniti, no trebamo tražiti i da se prestane s kalkulacijama i mudrostima koje ne koriste nikome osim probitku pojedine stranke koja želi što više glasova na izborima, pa bira teme.

Imate i aktivističko i političko iskustvo. Kolika je moć političara da šalju poruke, za razliku od aktivista? Osjećate li se zakinutom u mogućnosti da doprete do javnosti kada više ne možete govoriti sa saborske govornice?

Nije mi drago da Radničke fronte više nema u Saboru jer nema tko govoriti u korist radnika. Nominalna ljevica se radnicima i socijalnim pitanjima ne bavi, to im nije tema na kojoj bi dobili glasove. Tako desnica kupi glasove radnika.

Kao političarka, srčano ste branili interese radnika, na terenu, u propalim firmama. Kako tumačite činjenicu da birači to ne nagrađuju, da očito ne vjeruju politici klasne borbe, ma koliko socijalni, odnosno klasni jaz bio sve dublji?

Radnici ne vjeruju ljevici jer se prema radnicima, kada je bila u poziciji moći, maćehinski ponašala. To se mora promijeniti ako želimo pridobiti radničku klasu. Ljevica se mora obraćati radnicima, bez kalkulacije u uspjeh tih politika preko noći. To je dugotrajna borba za radnički glas. Netko ju mora povesti.

Propala je suradnja Radničke fronte s lijevim strankama, Možemo! i SDP-om. Je li RF osuđena na samostalan politički put?

Da je RF ušao u Sabor, HDZ bi dobio barem jedan mandat manje u osmoj izbornoj jedinici. Ne znam kome je koristilo da je RF ostao izvan Sabora. Radnicima sigurno ne. No rad izvan parlamenta je jednako važan.

Želi li RF doći na vlast ili je vaš primarni domet kritička intervencija u politički prostor?

Mi smatramo da su potrebne korjenite promjene sustava koji je temeljno nepravedan. Korupcija nije, kako se to često prikazuje, stvar morala pojedinaca, već je sistemska. Prilike čine lopova, sistem je lopovski. Mi smatramo da nije cilj omogućiti manjini da “dođe na vlast”, da izbori nisu dovoljni, već se svi moramo organizirati i aktivirati.

Dan uoči prosvjeda, s Alenom Vitasovićem objavili ste pjesmu “Ljubav i revolucija”. Kako je prošla?

Pjesma je lansirana prije 5 dana, ovih dana će se početi puštati na radijskim postajama. Na YouTubeu već ima preko 25 tisuća pregleda. Osim glazbene, ima i humanističku poruku, koja je dvostruka — revolucija je ljubav, humanizam, borba za bolje društvo. Revolucija je danas na optuženičkoj klupi jer nam se poručuje da je bolje trpjeti nepravdu nego boriti se za bolje društvo. S druge strane i svaka (privatna) ljubav je (mala) revolucija.

Alen Vitasović je odlučio s Frontom snimiti pjesmu. Na tome smo mu zahvalni jer njegov glas ima ogroman utjecaj na ljude. (Boris Pavelić, Tačno.net)