Ubija nas životna monotonija. Vuku se dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom u stalno ponavljajućoj razočaravajućoj rutini, ispraznoj, besmislenoj. Ali sve vrijeme u nama postoji i pobuna, neprihvaćanje da bi ovo mlako i nezadovoljavajuće životarenje moglo biti trajna kategorija, kontinuiran osjećaj da nešto propuštamo dok iscrpljeni monotonijom čekamo da počne “pravi” život. Otud čežnja za uzbuđenjem jer tek tada, u trenutcima snažnog i intenzivnog, osjećamo da smo živi.
Zato ne čudi da mnogim ljudima najveći stupanj užitka pobuđuju baš ona uzbuđenja što, na granici životne opasnosti, provokativno izazivaju smrt. Opasnost je moćan stimulans, ona potiče nadbubrežnu žlijezdu na lučenje adrenalina pa najviše cijenimo život dok se borimo za njegovo održanje. Vojnicima koji su sudjelovali u ratu se, po njegovom okončanju, mirnodopsko stanje često čini kao usporeni film. Malo toga može pobuditi onu razinu uzbuđenja koju su osjećali na ratištu, znajući da bi u bilo kojem trenutku mogli poginuti. Pa ma koliko je takvo uzbuđenje bilo užasno i zastrašujuće tjeskobno, ono je istovremeno bilo vrlo intenzivno. U usporedbi s njim, uobičajen se život čini kao blijedi, mlaki i ne naročito uspješan pokušaj.
Ekstremni sportovi
Kad nismo uvučeni u rat silom životnih neprilika pa ne doživljavamo takvu razinu uzbuđenja kakvu izaziva strah za goli život, skloni smo ga, začudo, izazivati sami. Kako drugačije objasniti sklonost ekstremnim sportovima ili adrenalinskim aktivnostima poput bungee jumpinga, alpinizma, ronjenja na dah, skakanja padobranom s visine od 4 hiljade metara i slično? Što natjera čovjeka da potpuno svojevoljno riskira život iskušavajući snagu i izdržljivost svog srca, skačući naglavce u provaliju dubine 50-ak metara, vezan tek elastičnom trakom, nakon što je potpisao informirani pristanak kojim potvrđuje kako shvaća da se upušta u potencijalno smrtonosnu opasnost i da organizatoru odriče odgovornost u slučaju nesreće?
Koliko god se ovo činilo radikalnim, ima i neobičnijih ljudskih sklonosti. U Japanu svakodnevno jedu fugu, ribu napuhaču, čija krv sadrži otrov tetrodotoksin 1200 puta otrovniji od cijanida. Ovaj otrov izaziva paralizu mišića te bolnu i sporu smrt gušenjem. Do kobnog ishoda neće doći ako je riba pravilno očišćena. Problem je u tome što je ovaj otrov nevidljiv, nema ni miris niti okus. U cijelom je Japanu tek nekolicina kuhara posebno educirana za pripremu ovih riba, a njihova je obuka trajala tri do čak deset godina. Ali nema čovjeka koji bi mogao pouzdano jamčiti svoju apsolutnu preciznost pa unatoč majstorstvu, koncentraciji i trudu, nikad ne možemo biti posve sigurni da je riba očišćena kako treba. Protuotrov ne postoji, a otrov je toliko jak da se čak i otrovni ostatci (prije svega jetra) nakon čišćenja ribe, moraju posebno zbrinuti kao opasan otpad da ne bi kontaminirali okoliš. Do prije pedesetak godina, u Japanu je godišnje umiralo nešto više od stotinu ljudi zbog konzumacije ove ribe. U međuvremenu su propisi koji se odnose na njeno nabavljanje i konzumaciju značajno pooštreni pa su danas smrtni slučajevi puno rjeđi, uglavnom je riječ o ljudima koji su ju pokušavali pripremiti sami kod kuće. Zanimljivo je da je japanskom caru konzumacija fugu ribe najstrože zabranjena. No, čak i kad ju priprema vrhunski kuhar, ostaje pitanje, zašto bi itko uopće želio konzumirati potencijalno smrtonosnu poslasticu? Tim prije što ovaj ruski rulet uopće nije jeftin, kilogram fugua košta oko 200 eura, a jedan obrok u restoranu oko 170 eura. Nije riječ o posebno ugodnom okusu jer okus mesa ove ribe nije bitno drugačiji od okusa bilo koje druge ribe. Riječ je o kušanju uzbuđenja smrti. Posebno je zanimljivo da najveći majstori pripremanja fugua namjerno ne odstrane sav otrov iz ribe. Ostave ga u količini koja nije smrtonosna, ali uspije izazvati strepnju pred dodirom smrti. Ta, naime, mala količina otrova, izazove utrnuće usana, trnce duž kralježnice te lagani osjećaj gušenja pri čemu konzument, dogod traju simptomi, ne može biti siguran hoće li preživjeti.
Priprema za smrt
Mislimo li mi, zapravo, da bismo ovakvim izazivanjima mogli pobijediti smrt? Pripremiti se na nju? Vjerojatno. Davno su Platon i Aristotel govorili upravo o toj pripremi. Dok je Platon smatrao da filozofija i nema drugu svrhu doli da se uz njenu pomoć izvježbamo u umiranju, Aristotel je držao da izazivanjem osjećaja straha možemo postići katarzu. Ukoliko nam uspije, tijekom gledanja tragedije, potpuno se poistovjetiti s tragičnim junakom, njegovu ćemo smrt doživjeti kao vlastitu. Tako ćemo savladati strah budući da smo već iskusili tragediju čovjekovog umiranja.
Svaki je čovjek Sizif u svom pokušaju da prevari smrt i besmisleno životarenje. Pa iako su svi pokušaji već unaprijed osuđeni na neuspjeh, što bi uopće moglo biti vrjednije truda?
