Dan poslije

Izraelci vole ratove, posebno kada počinju. Još nije bilo rata a da (ceo) Izrael u početku nije navijao za njega. Još nije bilo rata, osim onog iz 1973, da se (ceo) Izrael u početku nije oduševljavao neverovatnim vojnim i obaveštajnim sposobnostima naše vojske. I još nije bilo rata koji se nije završio u suzama. Menahem Begin je euforično ušao u Libanski rat, a iz njega izašao sa kliničkom depresijom. I on je samo jedan primer. Velika je šansa da se to dogodi i sa ratom protiv Irana. Početna euforija je tu, spremna je himna „Pobeda nad Iranom“, ali na kraju nam se piše crno.

Krila pilota našeg ratnog vazduhoplovstva, umrljana krvlju hiljada dece i desetine hiljada nevinih ljudi, postala su čista nakon nekoliko letova ka Iranu. Kakvi heroji, takav opšti hvalospev ratnoj avijaciji nismo čuli još od čuda Šestodnevnog rata. Kako su samo usmerili raketu kroz terasu, a zatim tako da izađe kroz prozor. Čak je i Benjamin Netanjahu preko noći povratio legitimitet i ponovo je naš Vinston Čerčil, barem za mnoge od nas. Televizije i društvene mreže su eksplodirale od samohvalisanja. „Kada želimo, mi znamo kako da pogodimo metu“, pohvalila se Liat Ron na portalu „Walla“. „Trinaesti juni, još jedna istorijska prilika. Ne smemo je propustiti. Svaka čast izraelskoj vojsci i neka živi država Izrael“, napisao je Amit Segal, čovek koji se smatra najuticajnijim novinarem u zemlji.

Prvi dani rata su uvek naši najlepši, najopojniji i najbolji dani. Ah, kako smo uništili tri vazduhoplovne jedinice 1967, a tek kako smo ubili 89 saobraćajnih policajaca prvog dana operacije Oferet Jecuka protiv Hamasa 2008. Uvek isti hibris, stalno veličanje herojstva vojske i Mosada. Prekjuče je bilo nekih koji su nakon 100 borbenih naleta promenili i režim u Iranu. Ovaj polet uvek prati i osećaj pravednosti. Nismo imali izbora 1967, ni 1982, pravednijih ratova od tih nije bilo. Prekjuče opet nije bilo izbora. Filmski uzlet na početku, tragedija na kraju.

Osećaj zadovoljstva je splasnuo već u subotu uveče, posle tri sirene koje su milione Izraelaca naterale u skloništa, nakon čega su usledili razaranje i smrt. To nije moglo da nadomesti devet ubijenih iranskih nuklearnih fizičara, a uteha nije bio ni ubijeni komandant Revolucionarne garde (za koga se već našla zamena). Izrael je požurio u rat koji se mogao izbeći da Netanjahu nije 2018. naterao Donalda Trampa da se povuče iz nuklearnog sporazuma Baraka Obame, sporazuma koji bi Tramp danas rado potpisao.

Izrael uvek ima suženje svesti posle prvih uspeha i nikada ne razmišlja o danu posle. Posle nekoliko meseci noćnih silazaka u skloništa, sa razorenom privredom i još više moralom, počećemo da se pitamo da li je cena previsoka i da li zaista nismo imali drugog izbora. Ali ovakva pitanja sada nisu čak ni legitimna.

Koliko strpljenja ima Iran, a koliko Izrael? Dokle Tel Aviv može da izdrži pod senkom pretnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo videli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj meri od hirovitog predsednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada pre. (Gideon Levy, Haaretz; za Peščanik prevela s hebrejskog Alma Ferhat)

Financiranje genocida

“Hrvatska je s pravom osudila Rusiju i podržala Ukrajinu, pružajući joj pomoć, ali nema političke volje da se kroz sankcije osudi Izrael zbog svakodnevnog razaranja i sistematskog ubijanja stanovništva u Gazi”, kazala je Rada Borić

Izrael provodi ono što se naziva genocidom – navela je eksplicitno 10. juna saborska zastupnica stranke Možemo! Rada Borić. “Hrvatska je s pravom osudila Rusiju i podržala Ukrajinu, pružajući joj pomoć, ali nema političke volje da se kroz sankcije osudi Izrael zbog svakodnevnog razaranja i sistematskog ubijanja stanovništva u Gazi”, kazala je.

Zastupnički klub Možemo! pridružio se i zahtjevima aktivista iz pokreta Nepokorena Palestina koji od Vlade traže sigurnost za 12 mirovnih aktivista s prisilno zaustavljenog humanitarnog broda, ističući da je odvođenje civila aktivista i sprečavanje ulaska humanitarne pomoći u Gazu još jedan u nizu zločina izraelskog režima.

Istog dana zabilježen je još jedan protest protiv poteza Države Izrael i hrvatske podrške toj politici. Dok su članovi hrvatskog državnog vrha govorili u povodu obilježavanja Dana hrvatske diplomacije, ispred zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova grupa građana je protestirala tražeći da prekinu sve veze s Izraelom.

U izjavi za medije jedna od učesnica za Hinu je pojasnila da se protive tome da se “naši porezni novci koriste u svrhe genocida”. “Tražimo od države i državnih dužnosnika da prekinu sve veze s Izraelom, od onih vojnih, ali isto tako gospodarskih, akademskih, kulturnih.

U nedjelju, 15. juna, popodne u Zagrebu imamo i Marš za Palestinu koji kreće s Europskog trga. Danas je Dan hrvatske diplomacije, a kao što vidimo, hrvatska diplomacija je genocid i okupacija”, izjavila je.

Na tribini “Gaza – tragedija koja ne prestaje” u Privredniku moglo se čuti da su nakon 7. oktobra 2023. izraelske vojne snage likvidirale preko 54.000 ljudi, od toga preko 44 posto djece, kao i da je Hrvatska poslala Izraelu 1,56 miliona dolara vrijedno oružje i dijelove, a EU vojnu pomoć vrijednu osam milijardi eura. (Nenad Jovanović, Novosti)

POSLANICA LANE BOBIĆ: Prosvjedujmo za Palestinu!

Lokalni izbori su iza nas. Izlaznost jasno pokazuje zasićenje biračkog tijela nakon superizborne godine, razočaranost građana/ki političkim mogućnostima i produženi vikend. Nakon uzleta neovisnih kandidata i malih stranaka koje kroz zadnja dva izborna ciklusa više ili manje mrse račune ustaljenom dvostranačju, stvari se opet stabiliziraju. Neovisni i “mali” zadržavaju se tamo gdje su se koliko toliko iskazali, ostali polako iščezavaju, SDP se sramoti, a Hrvatska se opet plavi. Ovi su izbori bili toliko predvidljivi, dosadni i jasni da za iole suvislu analizu nije potrebno napinjati moždane stanice. Ono što mi zadaje poteškoće tijekom aktivnosti moždanih stanica odsustvo je izvještavanja i reakcija dok pratimo genocid uživo. Medije i društvene mreže pune razvodi bogatih i slavnih i ajngemahtec. I dok je slavna zagrebačka juha bila top tema tijekom loših tv sučeljavanja, ista kao bilo kakav oblik hrane ostaje nedosanjani san ljudima u Palestini koji trpe sustavno izgladnjivanje. U Palestini je na meniju samo krv, a tek vas igra slučaja dijeli od smrti uzrokovane prekomjernim bombardiranjem ili planskim izgladnjivanjem.

Do prije koje godine bilo je kontroverzno reći da se u Palestini događa genocid. Danas je to understatement. Svjedočimo holokaustu. Prema rječnicima koje sam konzultirala, genocid znači namjerno ubijanje ljudi koji pripadaju određenoj (etničkoj, rasnoj, kulturnoj) skupini, dok holokaust predstavlja potpuno uništenje. Dovoljno je pogledati slike sa zemljom potpuno sravnjene Gaze i zaključiti o čemu se točno radi. Uništena infrastruktura i masovno ubijanje ljudi, što oružjem što nedopuštanjem humanitarne pomoći, odnosno izgladnjivanjem. Uz ubijanje medicinskih radnika I radnica, novinara i novinarki. Unatoč mantri o samoobrani države Izrael, do ovog trenutka svima osim cionistima jasno je da se radi o uništenju. Kakva je to samoobrana koja neprestano napada, bombardira bolnice, škole, ubija djecu i žene, koja gradove ostavlja sravnjene sa zemljom? Kakva mrtva samoobrana izgladnjuje do smrti? Kakve li povijesne ironije! Država koja je nastala kao utočište za žrtve holokausta nakon drugog svjetskog rata, danas provodi holokaust. Država Izrael opetovano i nesankcionirano krši međunarodno pravo, a kritiku svojih zločinačkih poduhvata naziva antisemitizmom. Tvrditi da je antisemit netko tko proziva zločinačke politike države Izrael nije ništa drugo nego emocionalna manipulacija kojom se opravdava vlastita monstruoznost pogonjena mržnjom i odsustvom bazične empatije. Ako opravdavate enormnu patnju djece, koja gladna svakodnevno gledaju raznesena tijela prijatelja I članova obitelji, s vama nešto, na ljudskoj razini, temeljno nije u redu.

Država Izrael i Židovi nisu istoznačnice, a u ovom trenutku centar proizvodnje antisemitizma upravo je država Izrael koju predvodi ratni zločinac. Židovi diljem svijeta prosvjeduju protiv zločinačke politike države Izrael, ne zato što su antisemitic, nego zato što im moždane stanice nisu kadre pravdati zločin ovakvih razmjera ma koliko propagandna mašinerija dobro radila. A radi jako dobro, zbog čega u vašim večernjim vijestima možete saznati i recept za ajngemahtec, ali ne i opseg uništenja koje trpi palestinski narod ili informacije i reakcije zbog otmice aktivista i aktivistkinja freedom flotille. Država Izrael je, naime, opet prekršila međunarodno pravo pa je u međunarodnim vodama presrela i otela aktiviste i aktivistkinje koji su se brodom Madeline uputili u Gazu dostaviti nešto hrane i baby formula. Pa ipak, u 21. stoljeću – bez obzira na propast novinarstva u mainstream medijima – uništenje gledamo live. I sudjelujemo. Šutnjom i nečinjenjem pristajemo. Taj pristanak je točka bez povratka. Taj pristanak je podloga za sutra čovječanstva, a nakon potpunog uništenja neće biti sutra. Zato neka vam izbori budu svaki dan. Birajte se usprotiviti holokaustu, osuditi genocidnu politiku države Izrael i podržati napore da se uništenje zaustavi.

U ovom trenutku događa se momentum kojem se ne možemo ne priključiti jer svaki glas je važan. Možda svjedočimo posljednjim pokušajima zaustavljanja užasa čijih posljedica nitko neće biti pošteđen. Čak i mainstream mediji mijenjaju narativ i počinju priznavati što je na stvari. Ljudi se mobiliziraju, bilo da se radi o slavnim aktivistima s Freedom Flotille ili tisućama ljudi iz preko 50 zemalja koji kroz zemlje Magreba oformljuju karavanu I idu prema graničnom prijelazu Rafah. Ma koliko se bespomoćno osjećali, budimo ako ne solidarnost na djelu, onda glas solidarnosti. Naša Vlada još uvijek stoji uz Izraelski režim glasajući protiv primirja u Gazi, vojnog embarga za Izrael i revizije odnosa EU s Izraelom. U naše ime. Usprotivimo se, pošaljimo dopis na mail adrese Vlade i Ministarstva vanjskih poslova. Potpišimo peticiju kojom se traži suspenzija trgovačkih ugovora između EU i Izraela. Prosvjedujmo! Vidimo se 15. lipnja u 17 sati na Europskom trgu, na Maršu za Palestinu. (Lana Bobić, Lupiga)