Zastrašujuća statistika
Gaza je trenutno najopasnije mjesto na svijetu za djecu, gdje su sukobi i humanitarna kriza ostavili iza sebe zastrašujuće statistike. Gotovo 30 posto od 11.300 ubijene djece u Pojasu Gaze bilo je mlađe od pet godina.
Prema podacima svjetske humenitarne organizacije Save the children, ovaj broj uključuje više od 710 beba koje nisu doživjele ni prvu godinu života. Gaza, osim toga, bilježi najviše stope dječje neuhranjenosti u svijetu.
Do kraja augusta, 3.100 djece mlađe od pet godina je izgubilo živote, a hiljade drugih ostaju ugrožene zbog teške neuhranjenosti. Ove brojke, prema izvještaju Ministarstva zdravstva Gaze, predstavljaju samo dio tragične slike jer se 2.800 tijela još uvijek identifikuje.
Humanitarne organizacije upozoravaju da u Gazu ne stiže 83% potrebne humanitarne pomoći, što dodatno pogoršava ionako tešku situaciju. Djeca su svakodnevno izložena nasilju, lošoj zdravstvenoj skrbi i oskudici hrane, dok se sve veći broj slučajeva akutne neuhranjenosti prijavljuje širom Pojasa Gaze. UN stručnjaci već predviđaju mogućnost izbijanja gladi, sa smrtnim ishodima zbog neuhranjenosti i gladi koji su već zabilježeni.
Zastrašujući podaci o neuhranjenosti
Organizacija Save the Children nedavno je pregledala gotovo 3.000 djece mlađe od pet godina i utvrdila da se 20% njih bori s umjerenom akutnom neuhranjenošću, dok 4% pati od teške neuhranjenosti. Zaposlenici ove organizacije izvještavaju o prizorima djece koja pretražuju smeće u potrazi za hranom.
Najranjivija grupa su djeca mlađa od pet godina te trudnice i dojilje, jer su u toj fazi života njihove potrebe za hranjivim tvarima najizraženije. Dijete s akutnom neuhranjenošću ima 11 puta veću vjerovatnoću da umre od uobičajenih bolesti poput upale pluća. Polovina smrti djece ispod pet godina globalno je povezana s pothranjenošću.
Sukob i zdravstvena kriza prijete budućnosti palestinske djece
Somayya, majka sedmero djece iz Gaze, opisuje užasavajuću realnost života u izbjegličkom kampu u Deir al-Balahu. Njen najmlađi sin, Ali, ima teški oblik osteomalacije, bolesti koja omekšava kosti zbog pothranjenosti. „On ne može ni hodati ni puzati. Nema hrane, nema mesa, mlijeka, jaja… ništa nije dostupno“, kazala je Somayya.
Zdravstvena kriza u Gazi se pogoršava, a funkcionira tek 17 od 36 bolnica. Save the Children upozorava da bi ovaj kolaps zdravstvenog sistema mogao trajno ostaviti fizičke i psihološke posljedice na generaciju palestinske djece.
Hitna potreba za primirjem i humanitarnom pomoći
Jeremy Stoner, regionalni direktor Save the Children za Bliski istok, sjevernu Afriku i istočnu Evropu, izjavio je: „Šteta koja je nanesena djeci u Gazi prijeti da uništi njihovu budućnost. Svakim danom bez primirja postaje sve teže pomoći ovoj djeci da ponovo sastave komadiće svojih uništenih života. Za hiljade njih, već je prekasno.“
Organizacija poziva na hitno, bezuslovno otvaranje humanitarnih koridora kako bi se životno neophodna pomoć dostavila ugroženim porodicama, dok istovremeno nastavljaju pružati zdravstvenu njegu, hranu, čistu vodu i psihosocijalnu podršku za djecu i njihove porodice.
Gaza je postala mjesto gdje su dječiji životi prekinuti prije nego su imali priliku započeti, a globalna zajednica mora poduzeti hitne mjere kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje humanitarne katastrofe koja prijeti cijeloj generaciji palestinske djece. (Klix)
Ruski pisci i intelektualci: Rusija boluje od fašističke kuge
Od 24. do 29. septembra u Tivtu je održan IX Forum slobodne kulture u Evropi “SlovoNovo”. Reč je o festivalu ruskih intelektualaca u dijaspori koji okuplja najrelevantnije ruske kulturne delatnike današnjice. Dovoljno je navesti neke učesnike prethodnih foruma. Vladimir Sorokin, Ljudmila Ulicka, Mihail Šiškin, Boris Akunjin, Viktor Jerofejev, Dmitrij Bikov, Lev Rubinštejn, Timur Kibirov, Boris Grebeščnikov, Ivan Viripajev, Vera Polozkova, Viktor Šenderovič, Gari Kasparov, Pussy Riot…
Na ovogodišnjem forumu učestvovalo je na desetine pisaca, vizuelnih umetnika, muzičara, pozorišnih i filmskih reditelja, glumaca, intelektualaca, filozofa, literata, novinara… Programi su svakog dana trajali po dvanaestak sati, smenjivale su se tribine, izložbe, okrugli stolovi, pozorišne predstave, projekcije filmova, promocije knjiga, performansi, čitanja poezije, predavanja, rasprave, komemoracije nedavno preminulih pesnika, koncerti, scenska čitanja dramskih tekstova… Koliko je meni poznato, na našim prostorima nikada nije bilo ovako monumentalnog predstavljanja savremena ruske kulture, čak ni u vreme masovne emigracije posle Oktobarske revolucije, kad su Rusi preplavili ondašnju Jugoslaviju.
O Forumu “SlovoNovo” – ni slova
Pa ipak, ovdašnja javnost kao da ne mari mnogo za savremenu rusku kulturu predstavljenu na Forumu “SlovoNovo”. Ranijih godina se u crnogorskim medijima ponešto i moglo pročitati, ali zato srpska medijska scena ostaje gluva i slepa za programe i gostujuće autore, iako su mnogi od njih prevođeni u Srbiji i dobro poznati čitalačkoj publici. U Srbiji, kao što znamo, rade i dva ruska medija, Sputnik i RT – Balkan, ali ni oni ne objavljuju ni slova o velikom festivalu ruske kulture. Dobro, dotični mediji su samo uslovno rečeno ruski, zapravo se radi o prokremaljskim ispostavama, o propagandnim alatima diktatorskog režima Vladimira Putina.
Srpska javnost je izrazito rusofilski opredeljena, tako se javno deklarišu nebrojeni građani ove zemlje, a ogromna većina medija veliča Rusiju i sve rusko. Ne samo politiku, već i “veliku rusku kulturu”, ko o čemu rusofili o Tolstoju i Dostojevskom. I nigde čovek ne može da pročita ništa o Forumu “SlovoNovo”, niti o tome šta poslednjih godina rade ruski pisci koji su inače omiljeni u Srbiji. Nije teško pogoditi šta je razlog medijskom prećutkivanju savremene ruske kulture – gotovo svi ruski stvaraoci su zakleti neprijatelji tiranskog režima Vladimira Putina.
Dovoljno je pročitati šta o sebi kažu autori Foruma, pa da sve postane kristalno jasno: “Na Forumu SlovoNovo, koji je postao privlačno mesto za predstavnike slobodne kulture, razgovaramo i o praktičnim pitanjima: možemo li uticati da u Ukrajinu zavlada mir i da Rusija postane slobodna, kako Forum svojim radom može da podrži ljude u konfliktnim područjima, šta možemo učiniti da podržimo ljude u umetnosti, obrazovanju i medijima”.
Novi talas ruske emigracije
Nakon ruske agresije na Ukrajinu, iz Rusije je krenuo novi masovni talas emigracije, a među emigrantima su se našli i brojni umetnici, pisci i intelektualci. Neki su Rusiju napustili i ranijih godina, bežeći od Putinove diktature i nepodnošljive društvene atmosfere koja odiše ropskom pokornošću hazjajinu. I svi su pobegli na ozloglašeni Zapad. Tamo žive silni pisci i umetnici: Vladimir Sorokin, Mihail Šiškin, Viktor Jerofejev, Mihail Epštejn, Sergej Lebedev, Boris Akunjin, Viktor Šenderovič, Maksim Osipov, Dmitrij Gluhovski…
Rusiju su napustili primabalerina Boljšoj teatra Olga Smirnova, spisateljica Ljudmila Ulicka, pevačica Ala Pugačova sa mužem komičarom Maksimom Galkinom, reditelji Timur Bekmakbetov i Kantemir Balagov, scenarista i glumac Semjon Slepakov, filmski kritičar Anton Dolin, glumica Čulpan Hamatova, pevač Valerij Leontjev, pesnikinja Vera Polozkova, književna kritičarka Galina Juzefovič, vajar Nikita Seleznjov, rediteljka i scenaristkinja Kira Kovalenko, vizuelni umetnik Dagnini, pop-ikona Zemfira i njena partnerka, glumica Renata Litvinova, grafička umetnica Viktorija Lomasko i mnogi, mnogi drugi, spisak je dug kao svetlosna godina.
Domaći kremljofilski mediji pokušavaju da sakriju od javnosti činjenicu da iz Rusije beži svako ko može, a pogotovo intelektualni, naučni i umetnički slojevi društva, kao i to da je gotovo sve što vredi u ruskoj kulturi usmereno protiv kremaljskog režima i zločinačke agresije na Ukrajinu. U zapadnoj javnosti, kao i na malobrojnim ruskim nezavisnim medijima koji takođe deluju u egzilu, redovno se oglašavaju ruski pisci, novinari, intelektualci, filozofi, reditelji, univerzitetski profesori, oštro kritikujući rusku državu i režim, ali to retko stiže do naše publike.
Fašistička država
Mnogi ruski pisci nemaju dlake na jeziku, odavno su skinuli rukavice, pa stvari nazivaju pravim imenom: Putinova Rusija je za njih fašistička država. Tako tvrde, na primer, Aleksandar Genis i Mihail Šiškin. Genis je o tome govorio i pre februara 2022, objašnjavao je u jednom intervjuu zašto više ne odlazi u Rusiju: “Prestao sam da odlazim u Rusiju. Zato što mislim da je posle pripajanja Krima Rusija pod Putinom postala nalik nacističkoj državi. Posle 2014. godine i sukoba oko Krima prestao sam da odlazim u Rusiju, jer je 80 posto ruskog naroda podržalo Putina. A mislim da se on ne razlikuje mnogo od Staljina i svih ostalih. To više nije moja zemlja”.
U redovnoj kolumni za rusku verziju Slobodne Evrope, Genis je nedavno povodom fudbalskog šampionata u Nemačkoj na kojem Rusija nije učestvovala napisao da je “novu fašističku kugu Evropljanima donela Rusija”, te da se jedna zemlja izlečila od fašističke kuge, a druga je od nje obolela, iako je svojevremeno pomogla da se pobedi nemački fašizam. U poslednjih četvrt veka u Srbiji je objavljeno 12 Genisovih knjiga koje su uglavnom rasprodate, on je izuzetno popularan pisac kod naše publike, ali uprkos tome niko ne nalazi za shodno da nas obavesti šta Genis misli o današnjem ruskom svetu, kojim se temama bavi, o čemu razmišlja. Interesovanje publike postoji, ali nema medijskog prostora da čitalačka znatiželja bude utažena.
Preispitivanje tradicije
Na ovogodišnjem Forumu “SlovoNovo” Mihail Šiškin je predstavio svoju novu knjigu “Moji. Esej o ruskoj književnosti”. Kako sam autor kaže, u knjizi je pokušao da odgovori na mnoga mučna, aktuelna pitanja kao što su: Šta se podrazumeva pod ruskom kulturom? Čemu ruski jezik? Zašto ruska književnost? Šta je to uopšte? Kako se masakr u Buči mogao desiti ako su ovi ološi proučavali u školi Turgenjeva i Tolstoja?
Šiškin u svojim esejima pokušava da čita rusku književnu tradiciju iz perspektive sadašnje katastrofe i užasa koji ruski režim čini po Ukrajini. Najnovija erupcija zla neminovno zahteva prevrednovanje ruskih klasika, o čemu Šiškin veli: “Moramo da shvatimo šta smo nasledili, šta da ostavimo u arhivu prošlosti, a šta da ponesemo sa sobom u budućnost. Moramo da se oslobodimo cipela ‘patriotizma’ koje režim obuva svojim kmetovima. ‘Patriotizam je ropstvo’, pisao je Tolstoj. Moramo da se oslobodimo ovog ropstva, od ‘duga caru i otadžbini’, i ponesemo sa sobom iz naše književnosti samo ono što nas približava svetskoj kulturi: sposobnost kritičkog mišljenja, razumevanje vrednosti individualne slobode, svest o ljudskom dostojanstvu”.
Demontiranje mitova o ruskoj superiornosti
Sličnim pitanjima bave se i mnogi drugi pisci i intelektualci u ruskoj dijaspori. Neophodno je sagledati rusku kulturu, njene tradicije i obrasce, u svetlu najnovije apokalipse koju ruski režim širi svuda oko sebe, usput uništavajući i sopstveno društvo, doduše uz saglasnost većeg dela stanovništva. U Berlinu je objavljen zbornik radova 16 ruskih intelektualaca (filozofa, istoričara, sociologa i kulturologa) pod naslovom “Pred licem katastrofe”. Zbornik je priredio Nikolaj Plotnjikov, filozof i istoričar filozofije, specijalista za nemačku i rusku filozofiju XIX i XX veka.
U predgovoru zbornika koji predstavlja neku vrstu manifesta ruske inteligencije, nadovezujući se na bogatu tradiciju sličnih manifesta koje su pisali socijalisti, liberali, emigranti i disidenti, Plotnjikov piše kako sa kolegama pokušava da sagleda konture katastrofe koja se dogodila. Kako je to uopšte postalo moguće? Kakva je ovo katastrofa? Kako da je nazovemo? Koje reči se mogu naći da izraze njeno značenje?
I daje smernice za razmišljanje: “Da bi se pojmovima ponovo dalo značenje, potrebno ih je podvrgnuti radikalnoj kritici i odbaciti sve one koji jasno otkrivaju njihovu intelektualnu nedoslednost. Neophodno je demontirati sve istorijske, političke i filozofske mitove – ‘tradicionalne vrednosti’, ‘neograničeni suverenitet’, ‘samobitnost, ‘rusku civilizaciju’, ‘imperiju’, ‘veliku Rusiju’ i još desetine velikih i malih mitova o nacionalnoj superiornosti, koji su postali diskurzivno opravdanje ruske vojne agresije i iznedrili onu svest imperijalne oholosti, koja pred našim očima postaje razlog njenog neminovnog poraza”.
Naučićemo te, kučko, da voliš domovinu
Do naše javnosti ne stiže ništa od silnog otpora ruskih intelektualaca Putinu, čak ni kad u prvom komšiluku imamo ruski festival gigantskih razmera, ali je zato srpski režim uspostavio najintenzivniju moguću saradnju sa ruskim režimom, pa sve vrca od kulturne razmene. Mediji ponosno javljaju kako velikani ruske umetnosti gostuju u Srbiji, ne samo režimski, već i ovi nezavisni, bez ikakve kritičke distance. A ti velikani kao što su Nikita Mihalkov ili Nikolaj Burljajev, u međuvremenu su postali sluge zločinačkog režima, plaćenici, dostavljači i progonitelji umetnika koji se protive zlu. Zauzvrat Srbija šalje domaće predstave u Rusiju, a naši nesrećni pozorišni umetnici su srećni što imaju priliku da negde odu, da ih neko izvan našeg brloga pohvali i pošašolji, pa makar to bile i masovne ubice iz Kremlja.
Nebrojeni su napori ruskih pisaca, umetnika, mislilaca, intelektualaca da se suprotstave Putinovom režimu i zločinačkoj ideologiji koja je ponovo zavladala Rusijom. Moglo bi se ovako nabrajati u desetinama tekstova i napraviti čitavu knjigu, a i to bi bio tek šturi pregled onoga što se zbiva na ruskoj kulturnoj sceni. Čak i to bi bilo od nezanemarljive koristi, budući da kod nas nema ni elementarnih informacija o antirežimskom delovanju ruske inteligencije.
Za kraj je dovoljno citirati nekoliko stihova iz pesme Zemfirine pesme “Domovina”. Evo šta peva “ruska Dženis Džoplin”, iz perspektive silovika i kremaljskih ideologa:
“Naučićemo te, kučko, da voliš domovinu
Da ljubiš njene čizme i đonove
Naučićemo te, kučko, da voliš domovinu
Da poštuješ njeno bezumlje i starinu
Naučićemo te, kučko, da voliš domovinu
Da osećaš radost dok letiš u provaliju”.
(Tomislav Marković, Tačno.net)
KECMANOVIĆEV PLAN AKO DODIK BUDE OSUĐEN: Događanja naroda, rušenje okupacione vlasti, mirno razdruživanje uz pomoć Rusije
Suđenje Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, i vršiocu dužnosti direktora Službenog glasnika RS Milošu Lukiću, pred Sudom BiH, zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika, ušlo je u završnu fazu. U ovom procesu uskoro bi, najkasnije do kraja godine, trebalo da bude izrečena presuda.
NAJAVA NOVOG REFERENDUMA
Dodik je optužen da je kao predsjednik RS potpisao ukaze o proglašenju važećim dva zakona, koja je ranije poništio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt. Državno tužilaštvo je tokom čitanja optužnice navelo da su dokazali da Dodik nije primjenjivao odluke visokog predstavnika, iako je bio svjestan da su te odluke obavezujuće.
Kako se suđenje polako primiče kraju, tako se diže vojska Dodikovih apologeta, koji su, osim što istrajavaju na matrici da je riječ o političkom procesu protiv entitetskog predsjednika, kojeg izjednačavaju sa samom Republikom Srpskom, sada prešli na novi, viši nivo političke manipulacije i najavili održavanje referenduma o tome da li pred Sudom BiH treba da se vodi proces protiv Dodika i Lukića i da li treba prihvatiti presudu koju donese sud.
“Što prije je potrebno raspisati referendum u RS na kojem bi se građani izjasnili da li treba da se vodi proces protiv predsjednika RS Milorada Dodika i v.d. direktora Službenog glasnika Miloša Lukića, kao i postaviti pitanje da li bi prihvatili presudu, jer bi na ovaj način građani poručili kako nosioci vlasti treba da postupaju”, prvi je, putem Radio-televizije RS (RTRS), ideju o ovakvom referendumu plasirao ambasador BiH u Srbiji Aleksandar Vranješ.
Uz uobičajenu tiradu o tome kako se RS suočava sa “brojnim udarima i izazovima”, nekadašnji Dodikov savjetnik je pozvao na nacionalno okupljanje i jedinstvo.
“Moramo da napravimo odbrambeni mehanizam, jer je ovaj koncept usmjeren na rušenje autonomije Republike Srpske”, ocijenio je Vranješ.
Ponovio je da Sud i Tužilaštvo BiH “nisu dejtonska i ustavna kategorija, već su nametnuti odlukom visokog predstavnika i do danas nisu konstitucionalizovani”.
“Nepostojeći sud, na bazi optužnice nepostojećeg tužilaštva i optužnice, sudi predsjedniku Srpske na bazi nepostojećeg krivičnog djela, koje je nametnuo nepostojeći visoki predstavnik”, rekao je Vranješ.
Ako je sve tako, kako tvrdi Vranješ, logično se postavlja pitanje – zašto je Dodik pristao da odlazi na ročišta ako je Sud BiH za njega “nepostojeći”, baš kao što su “fiktivni” Tužilaštvo BiH i institucija visokog predstavnika, kao i krivično djelo za koje mu se sudi?!
Odgovor je daleko od onog koji Vranješ nudi kao istinu – da je Dodik na suđenje pristao da bi “raskrinkao apsudrni proces”, koji po njemu nije utemeljen ni na kakvom pravnom mehanizmu. Zapravo, Dodik, ma koliko tvrdio drugačije, zna da i Tužilaštvo i Sud BiH imaju potreban legitimitet, potvrđen u državnom parlamentu, i da bi, odbijajući da se pojavi na suđenju, rizikovao da bude privođen i hapšen. Na tu “žrtvu” nije bio spreman, već je od početka sudskog procesa sebi dodijelio ulogu “stradalnika”, koji navodno želi da spasi Republiku Srpsku.
Kako god, sudski proces Dodiku i Lukiću će biti ubrzo okončan. Prema nekim procjenama, prvostepena presuda bi mogla da bude izrečena do kraja oktobra. Uz taktiziranje Dodikove odbrane i moguća nova odgađanja ročišta nešto kasnije. Nakon izricanja presude ide njeno pisanje i dostavljanje stranama u postupku. Ako bude osuđujuća, očekivati je žalbu Dodikovog tima odbrane, o kojoj će odlučivati Apelaciono vijeće Suda BiH. Ukoliko bude oslobađajuća, žalbu će podnijeti Tužilaštvo BiH, o ćemu takođe treba da se izjasni Apelaciono vijeće.
MAŠINERIJA JE SPREMNA
Ovakva procedura daje dovoljno vremena Dodiku i njegovim političkim saradnicima da u Narodnoj skupštini RS donesu odluku o sprovođenju referenduma sa pitanjem građanima – da li prihvatate presudu Suda BiH izrečenu predsjedniku RS? Da taj referendum ide na ruku Dodiku i kamarili, ranije se pobrinula vladajuća većina u RS, usvajajući u entitetskom parlamentu izmjene i dopune Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi, kojima je predviđeno da će za uspješnost referenduma biti potrebna većina izašlih glasača, a ne većina ukupnog broja glasača upisanih u birački spisak, kako je to bilo ranije definisano.
U datoj situaciji, SNSD i njegove koalicione partije pokrenuće mašineriju i na referendum izvući što veći broj građana. Dodiku je odličan rezultat SNSD-a na lokalnim izborima bio sredstvo dalje borbe za lični opastanak na političkoj sceni, u situaciji kada očekuje presudu Suda BiH, zbog koje bi, po sili zakona mogao biti udaljen iz političkog i javnog života. Ako do referenduma dođe, koliko god građana na njega izađe, vlast će ga proglasiti uspješnim, jer im to omogućavaju izmjene zakona usvojene ove godine.
Da je radikalizacija stanja u BiH izvjesna, ako Sud BiH osudi Dodika, jasno je to iz stava Nenada Kecmanovića, ideologa iz sjene, koji načelno trasira pravce političkog djelovanja Dodika i njegovog SNSD-a.
Kecmanović, predratni sarajevski profesor, sada profesor u Banjaluci sa beogradskom adresom stanovanja, ne samo da je podržao ideju Vranješa (koji je iznikao iz njegovog političkog sjemeništa) o referendumu o presudi Dodiku, već je naznačio dalje poteze vlasti u RS, koji vode do potpune radikalizacije, čak i oružanog sukoba.
U podugačkom autorskom tekstu objavljenom u beogradskoj “Politici”, Kecmanović je Dodika predstavio kao heroja, “koji se u Sarajevu bori protiv utvara na nekoj vrsti kafkijanskog procesa”. Glorifikujući Dodika kao “kapitena uigranog tima, bez kojeg bi RS izgubila utakmice”, protežirajući tezu o BiH kao međunarodnom protektoratu i namjeri da zapadne zemlje sudskim procesom žele Dodika da uklone iz političkog života, Kecmanović je otišao i dalje od ideje o referendumu.
KECMANOVIĆEV PLAN
S obzirom da je godinama u svojim autorskim tekstovima iznosio jasne i čvrste konture budućih djelovanja Dodika i SNSD-a, izvjesno je da, u slučaju da Sud BiH Dodika proglasi krivim, slijedi usijanje političke krize u BiH. Kecmanović konstatuje da će “ako Srbi budu ponavljali mantru ‘mir i stabilnost’, zapadne sile, koje traže da se ne talasa dok ne završe važnije poslove po svijetu, poput Ukrajine, Gaze i Libana, još jače pritisnuti Srpsku i njenog lidera”.
Potom iznosi precizan plan djelovanja. Uz, kako je naveo, “mjere koje su već pozitivno testirane, kao što je povlačenje sveg kadra iz zajedničkih institucija u Sarajevu, prekid komunikacije sa angloameričkim diplomatama i zabranu (visokom predstavniku Christianu) Shmidtu da ulazi u Srpsku, između ostalog, trebalo vratiti sve otete entitetske nadležnosti i ukinuti sve nametnute zakone”.
“Zašto ne i gandijevska pasivna rezistencija ili `događanja naroda` pred zapadnim konzulatima sa šatorima, keteringom i drugim protestnim rekvizitima. Valjda smo toliko naučili iz njihovih obojnih revolucija kojima su rušili vlasti po svetu, pa bismo i mi mogli da rušimo okupacionu vlast v.p. i PIK-a”, dodao je Kecmanović.
Navodeći da RS ima sve atribute države, “Srbiju u zaleđini i moćnog prijatelja Rusiju”, Kecmanović smatra da je za “mirno razdruživanje” od Federacije BiH potrebna tek jedna kratka sjednica Narodne skupštine RS.
“Potrebno je jedno kratko zasedanje Narodne skupštine sa jednom tačkom dnevnog reda – `Hoćemo li, hoćemo!`, a onda zatražiti pomoć prijatelja Putina, Orbana i Sija, dok se Vučić podrazumijeva. Bocan Harčenko onomad reče da će Rusija na sve načine braniti sva dejtonska prava RS”, naveo je on, konstatujući da se “zna i šta znači `na sve načine`”.
Sigurno Kecmanović nije mislio na kompromis i dijalog, već spinuje vrlo opasnu ideju o ponovnom oružanom sukobu, koji bi, kada bi se desio, značio i kraj postojanja Republike Srpske, kao jednog od dva entiteta u BiH. Što je Kecmanoviću manje bitno od pokušaja da od političke smrti spasi Milorada Dodika, koji mu plaća usluge političkog savjetnika i promotera. (Ljiljana Kovačević, Žurnal)
