Piše: Anthony Bellanger
Historija će biti blagonaklona samo prema svjedocima. U Gazi će pamtiti ime Anasa al-Šarifa, mladog novinara Al Jazeere ubijenog 10. augusta 2025. Također će pamtiti i 222 druga palestinska novinara ubijena u protekle dvije godine od strane izraelske vojske, prema podacima Međunarodne federacije novinara. Ali oni koji su odlučili eliminirati ove medijske radnike ostat će zauvijek osuđeni.
Već 24 duga mjeseca Gaza je postala najopasnije mjesto na svijetu za obavljanje naše profesije. Izrael zabranjuje stranim novinarima ulazak na teritoriju, pa se istina oslanja isključivo na palestinske novinare – gotovo svi su članovi Sindikata palestinskih novinara, koji je povezan s IFJ-om. Prečesto rade bez zaštite i bez utočišta za svoje porodice. I suviše često, oni su direktno na meti.
Nikada ranije profesija novinarstva nije doživjela takav masakr u svojim redovima. Međunarodna federacija novinara, osnovana 1926. godine i koja će u maju 2026. u Parizu obilježiti svoju stotu godišnjicu, nije zabilježila uporediv broj poginulih od svog osnivanja – ni tokom Drugog svjetskog rata, niti u Vijetnamu, Koreji, Siriji, Afganistanu ili Iraku. Gaza je postala najgore groblje novinara u savremenoj historiji.
Ali ovo nije niz slučajnih tragedija. To je jasna strategija: ubiti svjedoke, zatvoriti Gazu, zaključati narativ. Sprečavanje ulaska međunarodnih novinara znači utišavanje nezavisnih stranih posmatrača ovog sukoba. A u trenutku kada izraelski premijer Benjamin Netanyahu obećava ponovnu kolonizaciju Gaze, kontrola narativa jednako je presudna kao i kontrola samog teritorija. Kolonizirati znači i izbrisati ruševine, mrtve, preživjele i one koji pričaju njihove priče.
Od sjeverne granice do grada Gaze, stotine hiljada stanovnika bile su prisiljene bježati na jug. Ali ni jug nije utočište: ne nudi ni sigurnost ni izlaz. Porodice su sabijene zajedno, zarobljene između bombi i mora, bez mogućnosti da pobjegnu od užasa ovog rata. Ova stvarnost potpunog opsadnog stanja jednako je i stvarnost novinara, osuđenih da rade zatvoreni u enklavi gdje preživljavanje postaje sve nevjerovatnije iz dana u dan.
U tom kontekstu, priznanje države Palestine od strane sve većeg broja zemalja u UN-u ima simbolično značenje. Ali dolazi prekasno. Ne štiti žive niti donosi pravdu mrtvima. Diplomatija sustiže historiju, ali tek nakon što je počinjena nenadoknadiva šteta.
Dakle, ko štiti te svjedoke? Nisu to ni paralizirane Ujedinjene nacije, niti velike sile, saučesnici kroz isporuke oružja i svoju šutnju. Palestinski novinari nastavljaju svoju misiju sami, do iscrpljenosti. Do smrti.
IFJ, sa svoje strane, poduzima akcije na terenu. Direktno podržava novinare i njihove porodice kroz svoj Međunarodni fond za sigurnost. Prenosi svakodnevne živote svojih kolega, Samija Abu Salema, Ghade Al Kudr i drugih, kako njihova surova stvarnost ne bi bila svedena na puke statistike. I već nekoliko godina poziva na međunarodnu konvenciju UN-a koja bi obavezala države da štite novinare i kažnjavaju njihove ubice. Dok takva konvencija ne postoji, nekažnjivost će prevladavati i štititi izraelske lidere odgovorne za ove zločine.
Suštinski podsjetnik koji IFJ godinama ponavlja novinarima i medijskim radnicima koji posjeduju međunarodne press kartice glasi: „Nijedna priča nije vrijedna ljudskog života.“ To nije slogan: to je pravilo preživljavanja. Misija novinara nije da umru kao mučenici, već da izvještavaju u sigurnosti. Njihova zaštita je kolektivna odgovornost. Svaka kaciga, svaki pancirni prsluk, svaki kurs sigurnosti i obuke za neprijateljsko okruženje je od vitalnog značaja.
U Gazi se mnoge naše kolege pitaju: „Koja je svrha nastaviti?“ Dokazi se gomilaju, svjedočanstva se nižu, a ipak se ništa ne mijenja. Ali odustajanje bi bilo još gore, jer šutnja je pobjeda krvnika. Ona im omogućava da kažu da se ništa nije dogodilo.
Stotinu godina nakon svog osnivanja, IFJ se suočava s najstrašnijim iskušenjem u svojoj historiji. Gaza je postala groblje novinarstva. Ako prihvatimo da novinari tamo umiru usred ravnodušnosti, onda otvaramo put drugim režimima da smatraju ubistvo novinara normalnim oruđem rata.
Anas al-Šarif nije želio umrijeti. Želio je u sigurnosti informirati svijet. Njegova smrt, i smrt naših 222 kolega i kolegica, obavezuje nas na djelovanje.
Izrael ubija novinare. Ubijanje novinara znači ubijanje istine. A svijet bez istine je svijet u kojem krvnici vladaju bez ograničenja.
Objavljeno: 3. oktobar 2025.
Izvor: https://www.theguardian.com/commentisfree/2025/oct/03/gaza-conflict-killing-journalists-has-become-journalism-graveyard
