FTV I BHT1: ANONIMIZACIJA IZBORNIH PREKRŠAJA

IZDVAJAMO

Bilo je lijepo sinoć biti gledatelj državnog javnog servisa, barem na taj trenutak kada ga je u svoju režiju preuzeo briselski dopisnik Elvir Bucalo. Intervju koji je vodio s Denisom Zvizdićem povodom njegove posjete evropskim zvaničnicima krasilo je sve ono što uglavnom nedostaje našim TV razgovorima: precizna pitanja, presijecanja gosta, osmišljena dramaturgija. Zvizdić je bio glumac u nemilosti profesionalnog pesimiste, kako je Bucalo sam sebe nazvao, izložen znatiželjnim pogledima TV publike za koju sam ubijeđen da je gladna sličnih predstava. Jer bilo je to veče u kojem su gledatelji zajedno s novinarom, kako bi i trebalo biti, pitali svog premijera − zar vi, zaista, vjerujete u to što pričate? Da, baš tako direktno, samo gospodski odmjereno, učtivo i pripremljeno u trenutku kada se komad dovodi do raspleta gost je upitan kako može vjerovati u mit o našem napretku kada nam je korupcija najjača ekonomska grana, mladi ljudi odlaze, optuženi a neosuđeni nam se smiješe sa izbornih plakata, i neki još sanjaju paradržave…

FTV I BHT1: ANONIMIZACIJA IZBORNIH PREKRŠAJA

FTV: Monitoring brojki i nepoznatih lica

2. − 5. septembar 2016.

KAKO PREZENTOVATI IZVJEŠTAJ I NE KAZATI NIŠTA? Početak izborne kampanje nije odjeknuo kao udarna vijest u Dnevniku 2 Jadranke Milošević. U središtu pažnje je bilo saopštenje Centralne izborne komisije i izjava predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića, ali i pres-konferencija Koalicije „Pod lupom“, koja je predstavila preliminarni izvještaj o posmatranju predizbornog perioda. Gledateljima se potom kroz izjave predstavnika Koalicije daju statistički podaci o broju i vrsti kršenja izbornih propisa i pravila. No, u monitoringu su imenovani politički subjekti i lica koja su se već ogriješila u predizbornoj trci i nejasno je zašto je urednica svela promatrački rad vrijedan pažnje na svega nekoliko izjava koje ni po čemu nisu atraktivne i u kojima se ne nudi najzanimljiviji sadržaj. Bilo je dovoljno otvoriti prezentovani uradak i spustiti se do, npr., sasvim konkretne, razumljive i javnosti značajne informacije da, navodno, Elvir Rešić, predsjednik Opštinske izborne komisije Novi Grad Sarajevo, otvoreno favorizuje SDA.

MLADI I IZBORI: Dan poslije urednik Darjan Babić postavlja pitanje da li mladi glasaju? Koliko su politički obrazovani? Tema se klatila od opšteg mjesta da su mladi pasivni do mnogima vjerovatno iznenađujućeg podatka da se radi o politički dosta aktivnoj populaciji, ako je suditi prema izbornoj izlaznosti. Utisak je pokvarila neinovativnost priloga. Nedostajalo je oštrijih pitanja i smjelijih pretpostavki.

GDJE JE NESTALA DRUGA STRANA? Petog septembra Željko Tica donosi dva pažnje vrijedne priloga. Prvi se bavio revizorskim izvještajem o finansijama Grada Mostara, a drugi je pojedinačnim pričama i upečatljivim primjerima prikazao kako to izgledaju stranačko zapošljavanje i nepotizam u praksi. Akterka priče je supruga ministra koja na konkursu u jednoj školi očekivano iza sebe ostavlja demobilisanog borca. U prvoj, pak, priči saznajemo da se Gradska uprava Mostara nedomaćinski odnosi prema sredstvima kojima raspolože, kako stoji u zaključku revizora. U građenju priloga uvršteni su komentari civilnog društva, ali napravljen je propust jer se nije dalo pravo izričaja prozvanim gradskim ocima.

 

BHT1: Odličan intervju Elvira Bucala

2. − 5. septembar 2016.

DISKRECIJA ZAGARANTOVANA: Dnevnik 2 Alenke Bruck 5. septembra donosi vijest o prvim kršenjima izbornih pravila, ali ne saznajemo pojedinosti o zabilježenim slučajevima. Iz nekog razloga naš javni servis odlučio se na zavjet ćutanja pa se govori kako je „uništen bilbord jedne političke stranke“ ili „jedan politički subjekt se žalio na jednu TV stanicu“. Ograde su suvišne jer javnost zaslužuje da zna kakvi su prekršaji učinjeni, protiv koga, pa i ko je šta prijavio. Stvar se i poslije imenovanja može saopštiti uz ograđivanja na mjestima gdje je to neophodno, ali informacija je beznačajna ako se stalno govori o „jednoj političkoj stranci“ ili „jednom licu“. Uz to, zanimljivo je zabilježiti pijetet i diskreciju koju mediji demonstriraju prema političarima i izbornim igračima i uporediti je sa, npr., odnosom prema tzv. običnim građanima koji se olako imenuju u svakoj prilici, pa i onda kada je to neprikladno.

REŽIRAO ELVIR BUCALO, IGRAO DENIS ZVIZDIĆ: Bilo je lijepo sinoć biti gledatelj državnog javnog servisa, barem na taj trenutak kada ga je u svoju režiju preuzeo briselski dopisnik Elvir Bucalo. Intervju koji je vodio s Denisom Zvizdićem povodom njegove posjete evropskim zvaničnicima krasilo je sve ono što uglavnom nedostaje našim TV razgovorima: precizna pitanja, presijecanja gosta, osmišljena dramaturgija. Zvizdić je bio glumac u nemilosti profesionalnog pesimiste, kako je Bucalo sam sebe nazvao, izložen znatiželjnim pogledima TV publike za koju sam ubijeđen da je gladna sličnih predstava. Jer bilo je to veče u kojem su gledatelji zajedno s novinarom, kako bi i trebalo biti, pitali svog premijera − zar vi, zaista, vjerujete u to što pričate? Da, baš tako direktno, samo gospodski odmjereno, učtivo i pripremljeno u trenutku kada se komad dovodi do raspleta gost je upitan kako može vjerovati u mit o našem napretku kada nam je korupcija najjača ekonomska grana, mladi ljudi odlaze, optuženi a neosuđeni nam se smiješe sa izbornih plakata, i neki još sanjaju paradržave…

Bio je to razgovor koji je vrijedilo gledati. Makar i zbog onog zatečenog lica inače besprijekorno smirenog Zvizdića, koji spada u red političara koji ne prave gafove i djeluju ozbiljno i odgovorno dok biraju riječi izmaštanog progresa kojim koračamo. Sinoć je pala maska serioznosti, a za to je bio dovoljan jedan susret s novinarom ili pesimistom po pozivu na čiju je sočnu poentu o sivilu bh. svakodnevnice nabijeđeni evroentuzijasta odgovorio rugalicom da su i drugi kao mi. Bio je to susret ili predstava koja se u BiH, na žalost, rijetko kad daje.

About The Author