Nakon izbora, koaliranje i koalicije postaju političko pitanje broj jedan. Ko će izdati glasače, a kome je stalo do sopstvenih obećanja? 

Nakon izborne euforije koja je u oktobru javnost Bosne i Hercegovine držala na ivici, nepunih mjesec dana poslije počele su tihe postizborne raspodjele i preslagivanja funkcija. Važan moment u predizbornoj kampanji bilo je pitanje identiteta onih koji žele da predstavljaju narod. Prema onome što smo mogli čuti, desno orijentirane stranke s jakim narodnim i nacionalnim narativima nisu ostavljale mnogo prostora za tumačenje nečijeg nacionalnog identiteta. Štaviše, podjela se često dešavala čak unutar istog naroda i to na one „prave patriote“ i na „izdajnike svoga naroda“.

Ko smije, a ko ne smije biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin?

Slučaj koji je privukao možda i najviše medijske pažnje je „diskvalifikacija“ Željka Komšića kao „legitimnog“ predstavnika Hrvata u BiH. Ovakvu kvalifikaciju vokalizirali su, između ostalih, i HDZ BiH i Dragan Čović pred same izbore, a nakon Komšićeve pobjede ona je postala još glasnija. Zapravo toliko glasna da je stigla čak i do premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je izrazio svoje žaljenje što Dragan Čović nije izabran u Predsjedništvo BiH, rekavši da Komšićev izbor „nije dobar“.

Ovakva diskvalifikacija je, međutim, izostala kada je u pitanju nacionalna pripadnost Gorana Opsenice, rođenog Srbina koji je svojevremeno kao kantonalni ministar ispred HDZ-a BiH svoju nacionalnu odrednicu promijenio i postao „Hrvat“. Na prethodnim izborima se, pak, kao kandidat za Parlament FBiH vratio svojoj izvornoj nacionalnoj odrednici izjasnivši se na kandidatskom kartonu kao Srbin. Ovakvo postupanje je očigledan oportunistički pokušaj dobivanja mandata u Parlamentu koji je predviđen za pripadnika srpskog naroda.

Slični slučajevi zabilježeni su i unutar drugih nacionalnih stranaka, koji su pred izbore isticali neupitnost po pitanju nacionalne pripadnosti. Imamo tako slučaj Nine Bukejlović iz SDS-a koja je zarad mandata „postala“ Bošnjakinja; Haris Pleho i Nermin Bjelak „postali“ su Srbi; i Denis Šulić iz SNSD-a izjasnio se kao Bošnjak, da nabrojimo samo neke od njih.

Očigledan zaključak o apsurdnosti ovakvog fluidnog shvaćanja nacionalnosti možemo preskočiti, pošto je on jasan čak i onima koji politiku ne prate aktivno. Ostaje, međutim, dimenzija političkog integriteta kada je u pitanju ova pojava, pogotovu ukoliko govorimo o nacionalnim strankama koje su povjerenje dobile od dijela glasačkog tijela kojima je uistinu stalo do zaštite onoga što se u predizbornom ciklusu nastojalo definirati kao „vitalni nacionalni interes“. Takav nedostatak političkog integriteta nije novost na bh. političkoj sceni.

Fluidna ideologija

Drugi trend fluidnosti, koji je, politički gledano, čak i veća infamija od nacionalnog prelijetanja, jest onaj koji obuhvaća ideologiju. Osim nacionalnim strankama, državljani Bosne i Hercegovine imali su priliku svoje glasove i povjerenje dati i onima koji su predstavljali antipod takvim politikama, tj. opoziciji, odnosno ljevici. Nažalost, to malo znači ukoliko se ta ista opozicija nakon izbora ne drži principa na osnovu kojih je dobila povjerenje građana.

Kada je u pitanju fluidnost nacionalnosti, glasačko tijelo desnice sklono je racionalizirati da je potrebno sve rupe u zakonu iskoristiti kako bi se nacionalna politika vlastitog naroda mogla nametnuti u institucijama, pa tako svojim zaštitnicima vitalnog nacionalnog interesa često i „oproste“ izjašnjavanje kao drugu nacionalnost. U njihovoj racionalizaciji „cilj opravdava sredstvo“, a cilj je odbrana onoga u šta su pred izbore uvjereni da je njihova nacionalnost i interes te njihove nacionalnosti.

Međutim, kada je riječ o ideološkoj fluidnosti, takva racionalizacija nije moguća. Pregovori lidera NDP-a Dragana Čavića sa SNSD-om i Miloradom Dodikom predstavljaju jedan takav nedostatak političkog integriteta. Opozicija u Republici Srpskoj ovim dogovorom prestaje da postoji, a Savez za promjene, koji je trebao biti odgovor na režim SNSD-a, postaje dijelom tog režima. Glasači takvu zloupotrebu svojih glasova ne mogu racionalizirati, jer ovdje ne možemo govoriti o tome da „cilj opravdava sredstvo“. Takav potez ne predstavlja korištenje svih sredstava koja su im na raspolaganju kako bi se došlo do cilja. Ono predstavlja pomjeranje cilja i postavljanje novog, tj. ostvarivanje ličnog interesa onima koji su spremni svoj politički integritet prodati za vlast.

Nacionalistički performansi

Slično se dešava i u Federaciji BiH između SDA, SDP-a i DF-a. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović poziva na formiranje široke koalicije, te naglašava da je SDA spremna surađivati sa svima onima koji će raditi u korist BiH, te je pozvao na „nacionalno i ideološko pomirenje“. Izetbegoviću i SDA-u nedostaje glasova za formiranje vlasti, pa se moraju osloniti na formiranje vlasti s onima koji imaju dijametralne filozofije i ideologije. Takvo nešto, naravno, nije iznenađenje. Koalicije između suprotno orijentiranih stranaka zarad formiranja vlast nisu novost. Ono se veoma lahko može desiti ukoliko se vodimo prošlim iskustvom i koalicijama SDP-a i SDA ili nedavnim koalicijskim fijaskom SBB–SDA.

Međutim, u nekim kantonima vlast se počela formirati bez SDA, što Izetbegoviću predstavlja teško svariv i neshvatljiv politički trenutak. Prema njemu, „ne postoji racionalan razloga da se SDA isključi iz budućih koalicija na bilo kojem nivou“. Podsjetimo se da je Izetbegović u predizbornoj kampanji političke suparnike prozivao kao nedostojne da budu „pravi“ predstavnici Bošnjaka (pa i izdajnicima naroda). On tu negativnu euforiju, usmjerenu na sve one koji su se SDA-u suprotstavili političkim ideologijama, naziva „predizbornim zakuhavanjem“ i poticanje na nasilje prema političkim protivnicima ne smatra velikim problemom. Upravo zbog toga, Izetbegoviću kao da nije jasno zašto Nermin Nikšić i ostali jednostavno ne prihvate ruku pomirenja. U svijesti Izetbegovića, izborni šou je prošao. Odglumljeno je pred glasačima ono što se trebalo odglumiti kako bi se dobio zakonski legitimitet (čitaj: glasovi), a sada je red na raspodjelu plijena.

To se, pak, ne događa kao što je zamislio, što mu stvara kognitivnu disonancu. Kao da se ne uspijeva pomiriti s mogućnošću postojanja političkog integriteta i obaveze prema glasačima nakon izbora, on otpor koaliranju naziva iracionalnim. Nikšić i ostali mu „nisu jasni“. Izetbegović nema problema ići protiv povjerenja koje je dobio od svojih glasača. On je spreman pred izbore govoriti o nedostojnosti ljevice da predstavlja interese Bošnjaka i na osnovu toga dobiti glasove, a onda (kao što je slučaj u RS-u) s tom istom opozicijom koalirati. Ljevica u FBiH, za sada barem, na takvu vrstu izdaje svojih glasača nije spremna kao što je na to spremna SDA.