Dragan Čović vješto i uspješno spaja privatno i državno: i u Zagreb zbog doktorata, i u Rusiju zbog fudbala putovao je i putovat će o trošku građana Bosne i Hercegovine

Sezona je godišnjih odmora; dok se u Rusiji održava Svjetsko prvenstvo u fudbalu, stvara se dojam da će ljeto biti još jedno u znaku novinarskih “kiselih krastavaca”. Ipak, ne treba zaboraviti na izbornu godinu, te da će svoje pozicije pred odlazak na godišnje odmore pokušati da zabetoniraju svi, a posebno etnonacionalni lideri.

Ovog puta, sedmicu za pamćenje, da ne kažemo anale, imao je član Predsjedništva BiH, predsjednik HDZ-a, a friško i počasni doktor nauka Sveučilišta u Zagrebu, Dragan Čović. Kruna je to Čovićeve akademske karijere započete 1994., kada je angažiran u zvanju višeg asistenta na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Mostaru. Inžinjer mašinstva i rukovodilac “Sokola” tako je već doktorirao ekonomiju na istoj almi mater 1996., a nije se ustručavao predavati kao profesor ni na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru. Ni po čemu, osim po ambicioznosti istaknutu akademsku karijeru čovjeka koji je u četrdesetim godinama života još uvijek bio asistent, ipak je prepoznalo zagrebačko sveučilište u maju 2018., a argumentacija povjerenstva za ocjenu prijedloga rektora Damira Borasa o počasnom doktoratu ove akademske institucije naišla je na ozbiljne reakcije unutar hrvatske intelektualne zajednice.

Prvo se samom Senatu Sveučilišta u Zagrebu obratila profesorica Filozofskog fakulteta Đurđica Ilić, koja je u govoru dekonstruisala niz paušalnih i netačnih argumenata za dodjelu počasnog doktorata Draganu Čoviću. Između ostalog, povjerenstvo Senata navelo je da je Čović započeo karijeru “u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg Bosne”, što je samo po sebi upitan argument u akademskom smislu. Ilić je istakla i činjenicu da Herceg Bosna u međunarodnopravnom smislu nije postojala, da je “bosanskim Hrvatima, osim onim malobrojnima koji su se njezinim osnivanjem okoristili, donijela nepreglednu štetu”. Također, napomenula je da je projekat Herceg Bosne, u kontekstu udruženog zločinačkog poduhvata, kažnjen i na Međunarodnom sudu u Haagu preko svojih osnivača, a da bi pritom hrvatska inteligencija imala obavezu preispitati Čovićevu ulogu kao “dosljednog političkog nastavljača” sve tragedije HZ HB.

Ni drugi argumenti nisu išli u korist Čovića. Priču o rukovodećim funkcijama u mostarskom “Sokolu” Ilić je demistificirala činjenicama o korištenju logoraša bošnjačke nacionalnosti u svrhu prisilnog rada, o čemu postoje i faksimili dokumenata s Čovićevim potpisom, dok je argument o “zalaganju za vladavinu prava” kontekstualizirala time da su protiv Čovića vođena tri sudska procesa u vezi s privrednim kriminalom, zloupotrebom položaja i iznuđivanjem i primanjem mita. Na argumente Đurđice Ilić teško je ne zapitati se šta je bilo u ovim umnim glavama, a kako je i sama rekla, ovom odlukom Sveučilište u Zagrebu dovelo je u pitanje i vlastitu autonomiju od vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj i sestrinske stranke u BiH.

Ove riječi ipak nisu pokolebale čelnike zagrebačkog sveučilišta, kao ni one Jurice Pavičića, hrvatskog pisca, kolumniste, filmskog kritičara i profesora. Pavičić je prvobitno u članku za Jutarnji list potvrdio argumentaciju Đurđice Ilić, a zatim napomenuo ključnu stvar. Sveučilište, koje je nekad bilo važna i dostojna ustanova hrvatske kulture, u kojoj su doktorate “u neka druga vremena od te iste dične ustanove dobili Tesla, Niels Bohr, Prelog, Ružička i Werner Heisenberg, Linus Pauling i Northrop Frye”, političkim dodvoravanjem bez argumentacije napravilo je ogroman korak unazad. Kako kaže Pavičić, “rečeni hercegbosanski političar nije, međutim, taj doktorat dobio jer je razradio načelo neodređenosti, istražio funkcioniranje vitamina, sintetizirao tešku vodu, razvio izmjeničnu struju, razvio teoriju književnih modusa ili razbio jezgru atoma”, te je zbog, kako kaže, institucije koja bi trebala biti razvojni motor, a u međuvremenu postala “freak show”, vlastiti doktorat vratio.

Svejedno, svoj je doktorat 19. juna, u sali u kojoj su ga gledali portreti takvih veličina, Čović s radošću preuzeo, a činjenicu da će Čović raditi šta Čović želi bez imalo kritičkog otklona, čini se, prema samom sebi prije svega, podcrtava i vijest da je istog dana on ustvari bio u Zagrebu u službenoj funkciji, razgovarajući sa predsjednikom Vlade RH Andrejem Plenkovićem, i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem. Za zaključiti je tako da je Čovićevo tituliziranje platio iz svog džepa bosanski poreski obveznik, što je, kad sve sabere i oduzme, još jedan šamar državi iz koje Dragan Čović dolazi.

A zašto je Čoviću bitan ovaj doktorat? Odgovor je jednostavan: u izbornoj godini, pripadniku etnonacionalnog korpusa koji će glasati za Čovićev HDZ itekako će imponovati doktorat zagrebačkog sveučilišta. I to počasni. Dragan Čović nije ni ranije prezao od isticanja svoje doktorske titule u svakoj komunikaciji, a indikativna je i praksa press službe Predsjedništva BiH da Čovića titulira sa “akademik”. Činjenica da je u pitanju članstvo u friško osnovanoj Hrvatskoj akademiji za znanost i umjetnost BiH (HAZU), utemeljenoj u Mostaru 2014., manje je bitno. Još je manje bitno da je jedina relevantna državna akademija – Akademija nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), te da je uz Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) i Akademiju nauka i umjetnosti RS (ANURS) u pitanju još jedno etnonacionalno tijelo, doduše sa pseudointelektualnim prizvukom. Imidžom “najobrazovanijeg u Hrvata”, Čović je izgradio autoritet unutar svog korpusa kojeg je i inače bilo teško dovesti u pitanje, bez obzira na sve sporne činjenice iz njegove biografije, a ovaj počasni doktorat će taj autoritet samo do kraja zacementirati. Još je tužnije da se medijska scena u BiH u ovoj sedmici više zabavila, primjerice, skandalom oko Zdravka Mamića, dok Čovićev doktorat, osim nekolicine reakcija na društvenim mrežama, demistificirao nije – niko.

Malo je i onih koji su izvijestili o Čovićevim nakanama da, ciničniji bi rekli, proslavi novo tituliranje, i to opet o trošku nikog drugog do bh. građana i građanki. Čovićev službeni put u Rusiju, indikativno zakazan za period od 25. do 27. juna, prvi je primijetio portal Žurnal, kao i interesantnu podudarnost da reprezentacija Hrvatske 26. juna igra utakmicu protiv Islanda. Čović, kojeg se često može vidjeti na tribinama tokom međunarodnih takmičenja, istini za volju, povremeno prateći i reprezentaciju BiH, tako će se sigurno moći vidjeti i među hrvatskim navijačima u VIP loži. I dok BiH vapi za političkim predstavnicima koji neće imati rezervnu državu, ili primarnu i sekundarnu, Čović, kao navijač za kojeg su izmišljeni dvodijelni šalovi, uživat će u luksuzu kojeg si mogu priuštiti rijetki, pa i među njegovim glasačima. Ne ostaje puno za reći, osim: čestitamo.