Intervju Bakira Izetbegovića poslužio je Tanjugu kao temelj za lažnu vijest. I onda kreće lavina huškačkih, bizarnih i krajnje nepotrebnih reakcija

Sudbina je htjela da nas jedno (izmišljeno) sudbonosno “da” ove sedmice počasti sa “dva u jedan” u rijetkom primjeru i fejka i spina na najvišem nivou, a koji za rezultat ima samo ogromnu štetu. U sedmici u kojoj je dominirao čitav dijapazon spinova, od Milorada Dodika i priče o prisluškivanju koja je interpretirana u najgorem maniru teorije zavjera, do izjave premijera Kantona Sarajevo Dine Konakovića da aktiviste koji brinu o psima “treba da bude stid”, pri čemu je takav diskurs možda mogao proći nekom učitelju ili činovniku iz prethodnog režima, jedna pogrešno interpretirana izjava Bakira Izetbegovića i sve što je uslijedilo doveli su do toga da ponovo svi redom zveckaju oružjem. Izborna je godina, ništa nas ne smije iznenaditi, ali da ova priča oslikava sav jad i čemer domaćih i regionalnih političkih odnosa – oslikava. I samim tim, zaslužuje našu kompletnu pažnju.

Sve je počelo intervjuom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića, za Deutsche Welle (DW) od 13. novembra. Intervju naslovljen sa “Istorija je na našoj strani” ticao se prije svega pitanja Republike Srpske. Autori Zorica Ilić i Bahri Cani potrudili su se da od Izetbegovića dobiju odgovore na sva škakljiva pitanja, što je, doduše, Izetbegović već u startu iskoristio za spinovanje priče u korist vlastitog imidža oštrog i čvrstog lidera Bošnjaka, ali i jedinog stvarnog zagovarača cjelovitosti BiH. Tako je na pitanje o scenariju odcjepljenja Republike Srpske, Izetbegović rekao da su mnogi spremni stati u odbranu teritorijalnog integriteta BiH, i da “ako (srpski politički lideri) proizvedu drugo poluvrijeme, mislim da će oni koji ga proizvedu izgubiti – nadam se politički, a ne vojno”. Ovakva izjava je sama po sebi problematična, ali nije izvan okvira onoga što smo navikli da čujemo od Izetbegovića. Međutim, tek je njegova izjava o Kosovu proizvela stvarni problem. Izetbegović je na pitanje o priznanju Kosova također ponovio poznate stavove, rekavši da jeste za priznanje Kosova, ali da RS to sprečava. Zatim je uslijedilo eksplicitno pitanje da li će BiH priznati Kosovo, na šta je Izetbegović odgovorio sa “Nadam se da da”.

Lažni naslov Tanjuga

“Nadam se da da” je, međutim, preko noći postalo “da”. Srpska novinska agencija Tanjug 13. novembra objavljuje sažetak intervjua u članku koji odlučuje da naslovi sa “Izetbegović za DW: BiH će priznati Kosovo, Sandžak nezadovoljavajuće…”. Naslov je u međuvremenu, izgleda, ipak korigiran, ali uskoro, praktično svi mediji u Srbiji i regionu prenose upravo ovakvu drugačije sročenu, dekontekstualiziranu i, u krajnjoj liniji, lažnu vijest Tanjuga. Tanjug za izmjenu riječi Izetbegovića nema opravdanje, jer svakom iole iskusnom novinaru je jasno kolika je tačno razlika između “nadam se da da” i “da”, pogotovo kada je riječ o odgovoru na jedno od najosjetjivijih političkih pitanja u zadnjih 30 godina. Tanjugova lažna vijest je bila samo inicijalna kapisla koja je pokrenula lavinu potpuno bizarnih i krajnje nepotrebnih naslova: tabloid Alo! je tako imao naslov “Bakir zabio Srbima nož u srce!”, u Kuriru je u nadnaslovu pisalo da je u pitanju nož u leđa, dok je Informer tradicionalno prednjačio živopisnom deskripcijom “Bakir bi opet da kolje”.

Foto: screenshot

Nisu izostale ni reakcije srpskih političara, kako onih u Srbiji, tako i onih u BiH. Milorad Dodik je tako iskoristio priliku da Izetbegovića nazove “srpskim neprijateljem broj jedan”, te da izjavi kako priznanje Kosova zavisi od njega a ne od “propalog Bakira Izetbegovića”. Mladen Ivanić je izjavio da se radi o “licemjerstvu sarajevske politike”, ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin rekao da je Izetbegović “čovjek opasnih namjera”, dok je ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović zatražio hitnu sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost 16. novembra. Aleksandar Vučić je iskoristio volej da zabije pogodak mnogo elegantnije, rekavši da “neki misle da Srbija nije dovoljno pregažena i ponižena”, ali i da insinuira zatezanje odnosa, jer “taj intervju komplikuje mnogo toga u regionu”.

Lažna vijest za međudržavni skandal

Tu nije bio kraj, niti su se stvari uopšte smirile kada se javio Izetbegovićev kabinet u pokušaju da skrene pažnju na netačnost navoda u Tanjugovom članku. Redakcija Tanjuga odlučila je da se brani tako što su priznali da je Izetbegovićev odgovor “neprecizno prenijet sa ‘da’”, ali i da je “njegov politički stav po tom pitanju Tanjug vjerno prenio, što je sasvim jasno iz njegove izjave da je BiH i do sad trebala da prizna Kosovo”. Još tragičnije, međutim, jeste da su mediji listom pohrlili da od jednog naslova naprave međudržavni i međuetnonacionalni skandal, umjesto da ustanove činjenice tako što će preslušati intervju.

Da li u svemu ovome treba kriviti Izetbegovića? Teško, a evo zašto: Izetbegović je jednako dosljedan kao i drugi etnonacionalni lideri tri konstitutivna naroda u tome da će u izbornoj godini jedino gledati kako da u svojim javnim nastupima dalje podilazi svojoj skupini i svom glasačkom tijelu. Izjava o podršci nezavisnosti Kosova samim tim nije niti neočekivana, niti zapaljiva van svoje uobičajene temperature i tačke topljenja – niti ne odražava činjenično stanje, što stvar čini još apsurdnijom. Još je indikativnije da je samo pet dana ranije, osmog novembra, za DW govorio i Dragan Čović, koji je praktično rekao identičnu stvar: BiH bi priznala Kosovo, ali RS to koči. Tada, međutim, nije bilo nikakve reakcije. Razlog tome treba tražiti u dva smjera: prvi je taj da je Izetbegović daleko lošiji u bavljenju spinom, što se često pokaže na velikim utakmicama protiv svojih etnonacionalnih takmaca poput Dodika i Čovića. Izetbegović tu, doduše, ima jedan veliki problem: dok su srpski i hrvatski etnonacionalni političari dužni baviti se isključivo svojim narodom i njihovim državama-maticama, bošnjački političari poput Izetbegovića primorani su – jer Bošnjaci simboličke matice nemaju – da istovremeno zagovaraju Bosnu i Hercegovinu kao državu svih svojih građana. Cinično bi se moglo reći da je od svih šizofrenija ova jedina bipolarna, i samim tim je bošnjačkim političarima u svakom pokušaju sticanja moći zadatak puno teži. Drugi dio problema ogleda se u tome da nacionalni srpski milje svoje istinske mitske neprijatelje vidi prije svega u bošnjačkom korpusu. Čovićeva priča im samim tim nije ni približno vidljiva na radaru koliko ona Izetbegovićeva.

Šta sad? Sad – ništa. Šteta je učinjena, spin uspješan, svaki od aktera je ponovo “zaštitio interese svog naroda”. Stiče se dojam da je ovo ipak samo početak onoga što nas čeka do oktobra 2018. i nove raspodjele fotelja. Kako je počelo, na kraju ćemo biti zahvalni na malim stvarima – npr., na tome da bar ni jedna od naših državica nema, recimo, nuklearne bojeve glave, koje bismo mogli zakretati jedni prema drugima radi daljeg podizanja političke temperature. Od svega ovoga će, kao i uvijek, profitirati samo političari.