Odluka HDZ-a BiH da pokrene portal Smeće vijesti sumnjiva je s pravnog, etičkog i profesionalnog aspekta. Način na koji su krenuli u realizaciju projekta sve je sumnje potvrdio

Korisniku medija u BiH dosad se čini kao da je sve vidio, i često smo pod dojmom da nas ništa više ne može iznenaditi. Međutim, u protekloj sedmici, građane, kao i medijske radnike, jednako je iznenadila vijest da je jedna politička opcija odlučila ocjenjivati rad medija u Bosni i Hercegovini. Smeće vijesti portal je HDZ-a BiH, iz kojeg kažu da su “čvrsto opredijeljeni za slobodu izražavanja i slobodu mišljenja”, ali i da su “odlučili selektirati vijesti i druge oblike izražavanja za koje smatramo da ne odražavaju istinu i objektivnost” u izvještavanju samo i jedino o HDZ-u.

Mehanizam je to koji je u svojoj osnovi čistokrvno orvelovski (ili orvelijanski, kako vam je volja): poput Ministarstva istine Velikog brata iz 1984, HDZ-ova je ideja krajnje neoriginalna u namjeri da indoktrinira samo one pogodne unutar vlastitog etnonacionalnog skupa. Problem je, naime, višeslojan: pored etičkog, ali i zakonskog pitanja smije li jedna politička opcija ocjenjivati, i samim time presuđivati, ali i miješati se u rad medija, ovim potezom stvara se paralelna percepcija onoga šta su zaista lažne vijesti, i kojim kriterijima imamo pravo ocjenjivati ih takvim.

Diskreditacija neistomišljenika

Ukoliko su iz HDZ-a BiH zaista željeli nešto učiniti u skladu s vlastitom opredijeljenošću za slobodu izražavanja i slobodu mišljenja, imali su obavezu koristiti se postojećim regulatornim i samoregulatornim mehanizmima. Ovako, sve se svodi na ono što je zaključio urednik portala Raskrinkavanje, Emir Zulejhić, rekavši da je “jedini cilj (portala Smeće vijesti) diskreditacija vijesti koje ne odgovaraju HDZ-u”. Što se tiče same regulacije sadržaja medija u BiH, stvar je jasna: za elektronske medije mjerodavna je Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), dok je za štampu i online medije mjerodavno Vijeće za štampu BiH, te oba tijela, i regulatorno i samoregulatorno, omogućavaju podnošenje žalbi na rad pojedinih medija. Samim tim, ne postoji ni pravno ni logičko objašnjenje zašto bi se neka politička stranka odlučila da uzme stvar u svoje ruke kada postoje prethodno ustanovljeni mehanizmi. Isto je istakla i glavna tajnica Udruženja BH novinari, Borka Rudić, rekavši da je “odluka da jedna politička partija, u ovom slučaju HDZ, formira web-stranicu pod nazivom ‘Smeće vijesti’ krajnje problematična i profesionalno upitna, te može predstavljati kršenje izbornih pravila i važeće izborne legislative koja sadrži striktna pravila o tome mogu li politički subjekti ili ne, imati u svom vlasništvu medije”. Iz riječi Borke Rudić postaje jasno da imati medij u vlasništvu stranke, a portal to jest, krši i postojeće izborne zakone, te ne postoji nikakvo opravdanje za ovakav potez.

Samim tim, portal za raskrinkavanje lažnih vijesti HDZ-a BiH više podsjeća na ono što se dešava u Rusiji. Najveći izvor malignog uticaja i propagande, te eksperti za bombardovanje lažnim vijestima, Rusi su se prije HDZ-a BiH dosjetili sličnom potezu. Tako je Emily Tamkin još u februaru 2017. izvijestila za Foreign Policy da rusko ministarstvo spoljnih poslova formira “Jedinicu za istinu”, koja bi se navodno borila protiv lažnih vijesti. Jedinica je uskoro objavila i vlastiti portal nalik na Smeće vijesti, gdje se čitav debunking, ili dokazivanje lažnog sadržaja, sveo na velika crvena slova “FAKE” preko screenshota članka koji se debunkira.

Izostala analiza

Slično je i sa Smeće vijestima: na portalu HDZ-a taj screenshot je toliko mali da je nemoguće pročitati sadržaj teksta, dok se ispod minijaturnog faksimila nalazi generičko pojašnjenje koje se da iščitati kao klasični PR. Primjerice, članak od 21. septembra, “Smeće vijesti – pritisci, obmane i dezinformacije”, autora ili autorice “HDZ HDZ”, komparira dva naslova: naslov na portalu televizije N1 – “Berton: OSCE ima puno povjerenje u Izbornu komisiju BiH” i portalu Slobodne Bosne – “Šef misije OSCE-a ima rješenje: ‘Izbornu prevaru spriječiti revizijom, CIK treba da odluči hoće li izbori biti odloženi’”. Iz samih screenshotova ne može se iščitati sadržaj članaka, pa se sve svodi na ono što je u analizi od jednog paragrafa napisao autor “HDZ HDZ”. A u analizi, ako se tako može nazvati s obzirom na to da nema niti jednu referencu na sadržaj samih tekstova, niti jedan citat, ni link, ni datum objave ni jednog od dva članka, ne postoji ništa analitičko. “HDZ HDZ” piše da se “medijski pritisci na Središnje izborno povjerenstvo (SIP BiH) kontinuirano provode posljednjih dana s ciljem zbunjivanja, dezinformiranja i lažnog usmjeravanja javnosti”, dok se “metode za takvo što režiraju na sve moguće načine”, što samo po sebi ne znači ništa, već se iščitava kao upozorenje vlastitom glasačkom tijelu da se kloni i zazire od, u ovom slučaju, sadržaja na portalu Slobodna Bosna. Najnoviji tekst, “Smeće vijesti – poticanje na međunacionalnu mržnju je kazneno djelo”, od 25. septembra, sadrži screenshot članka na portalu Vijesti.ba naslova “Sudbinski je važan izbor: Komšić ili Čović – spas ili disolucija države BiH”, iz kojeg je nemoguće dobiti uvid u sadržaj samog članka. Pojašnjenja zašto je ovo po HDZ-u članak vrijedan ovakve etikete uopšte nema, te se uvidom u koncept i sadržaj ovog portala stiče utisak da je skrojen po ruskoj recepturi: obilježiti nešto kao nepoželjno i lažno dovoljan je argument, čini se iz priloženog.

I jeste dovoljan u 2018., gdje je pažnja čitatelja svedena na konsultovanje naslova i izvođenja zaključaka na osnovu istih. Takav pristup je itekako opasan, jer ko garantuje da u našem društvu, iz pukog nezadovoljstva ili straha, neko ne uzme stvari u svoje ruke jednako kao HDZ BiH, te se odluči boriti se sa nepoželjnim i lažnim medijima koji pišu protiv određene etnonacionalne skupine, možda čak i fizički? HDZ BiH ovakvim je pristupom tako ugrozio i fizičku sigurnost novinara i novinarki koji rade na medijima koje oni obilježavaju kao nepodobne, što je protivno svakom mogućem pristupu odnosa politike i medija.

Da bi novinarstvo bilo nezavisno, da bi bilo stub demokratije, osnovna je stvar garantovati sigurnost medijskih radnika. Ove godine već smo svjedočili ozbiljnim slučajevima narušavanja sigurnosti radnika i radnica u medijima, koji su bili posljedica verbalnih napada bh. političara. Takav je, primjerice, slučaj Vladimira Kovačevića, koji je početkom septembra u Banjaluci fizički napadnut nakon višegodišnje serije verbalnih uvreda predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na Kovačevićevu matičnu BN TV. Posebno je indikativno da je Dodik u jednom od svojih napada na BN TV istu okarakterisao kao “medijsko smeće”.

U atmosferi u kojoj su mediji redovno okarakterisani kao neprijatelji naroda, otvaranje portala kojim se iskazuje nezadovoljstvo nečijim radom i neargumentovano “analizira” sadržaj, uz sve ostale navedene probleme, neodgovorno je i u najmanju ruku neoprezno, pogotovo kada dolazi od političke opcije. Time dolazimo do ključnog pitanja: hoće li HDZ BiH preuzeti odgovornost za dodavanje ulja na vatru negativne klime u javnosti spram medija i medijskih radnika, te da li će priznati da su napravili pogrešnu procjenu, legalno, pravno i etički, pri stvaranju ovakvog elementarno neprofesionalnog portala koji se ne vodi već postojećim standardima novinarstva, fact-checkinga i debunkinga? Jer to bi bilo jedino ispravno ukoliko zaista žele stati iza vlastitih riječi i stavova o slobodi izražavanja i slobodi mišljenja.