Glavni grad Bosne i Hercegovine često je predmet najrazličitijih predrasuda. Površni i neupućeni autori nisu u stanju ispoštovati ni elementarne činjenice pa jedan kompleksan fenomen prikazuju netačno, karikaturalno i tendenciozno

Rijetko šta je toliko neistinito, a toliko štetno kao ideja Sarajeva kao krajnje islamiziranog grada. Na stranu sve aluzije etnonacionalnih političara o Teheranu: ovog puta autor je takvog teksta niko drugi do Slavoj Žižek, i to u kolumni za Russia Today. Žižek je 11. oktobra mrtav-hladan konstatovao da “u muslimanskom Sarajevu islamizacija napreduje, što se može dokazati time kako je sve teže naručiti pivo u restoranu ili baru, između ostalih stvari”.

Konstatovao i ostao živ, mada činjenice ukazuju na suprotno. Nije trebalo dugo da dođe do brojnih reakcija, od kojih se posebno izdvaja zabavno-factcheckerski tekst Predraga Blagovčanina za Tačno.net, “Lijepe li su sarajevske pive: Sarajevske kafane i restorani nude ‘samo’ 150 različitih vrsta piva”, od 16. oktobra. Autoru je bilo dovoljno prošetati glavnim sarajevskim ulicama od Titove do Sebilja i ustanoviti da, pored informacije u samom naslovu, u Sarajevu se ne samo masovno konzumira već sve više i proizvodi pivo. Teško je, ipak, vidjeti da će ovakav debunking doći do Žižeka, ali i do njegovih čitalaca, koji su njegovu dezinformaciju konzumirali na engleskom jeziku.

Gdje je raja?

Ali, minorna je ta šteta u poređenju s onom koju možemo sami sebi počiniti, i to na našem jeziku. Ono što je mnogima promaklo u proteklim sedmicama kada je teorija o Sarajevu kao “islamskom” ili na drugi način etnonacionalno obojenom gradu u pitanju, jeste nedavna epizoda RTS-ovog dokumentarnog serijala Kvadratura kruga. Autor Branko Stanković se u epizodi objavljenoj na YouTube kanalu emisije 29. septembra bavio temom Istočnog Sarajeva, u kojem je direktno i indirektno uspio plasirati brojne neistine, od insinuacija do faktičkih grešaka.

Već u prvoj rečenici utvrdio je da je Istočno Sarajevo “prijestolnica Republike Srpske”, što je apsolutno pogrešno. Naime, glavni grad Republike Srpske de jure je Sarajevo, kako stoji u članu 9. poglavlja I Ustava RS, “Osnovne odredbe”, dok je de facto glavni grad Banjaluka, kao entitetski administrativno-politički centar. Svakako treba uzeti u obzir i to da je status Sarajeva kao glavnog grada Republike Srpske malo poznata činjenica, što je u septembru 2018. pokazalo i istraživanje agencije Prime Communications. Tada se pokazalo da skoro 60 posto građana nije upoznato s ovom odredbom, što je psiholog Srđan Puhalo u razgovoru za Radio Slobodna Evropa svojevremeno prokomentarisao kao “apsurd da Banjaluka slovi kao administrativni centar Republike Srpske, ali je glavni grad ovog entiteta u Federaciji BiH i to je jedna tipična bosanskohercegovačka nelogična priča”. Međutim, to autora Stankovića nije spriječilo da više puta ponovi neistinu o Istočnom Sarajevu kao glavnom gradu, uključujući i zaključak ankete po kojem “nažalost, većina stanovništva ne zna ili ne osjeća da živi u glavnom gradu RS-a” i samim tim ozbiljno dovede u pitanje i ostale činjenice u svojoj emisiji.

No prije ankete, predočen je kolaž vožnje kroz Sarajevo i inserata Istočnog Sarajeva uz muzičku podlogu pjesme Nede Ukraden Sarajevo, gdje je moja raja, gdje se vizuelno insistiralo na Sarajevu kao gradu pokrivenih djevojaka, dok u kadrovima iz Istočnog Sarajeva dominiraju snimci crkve. Ovako očigledno namjerno stvaranje etnonacionalne razlike nastavilo se i u ostatku emisije, što ćemo kasnije vidjeti.

Nesretne odluke autora

Pored daljeg insistiranja na Istočnom Sarajevu kao glavnom gradu, gdje se utvrdilo da 85 posto anketiranih građana nije znalo ovu “činjenicu”, niz nespretnih i nesretnih odluka autora na kraju je dodatno doveden u pitanje pomalo nesigurnim, ali također faktografski netačnim odgovorom gradonačelnika Nenada Vukovića. Vuković je tako utvrdio da “Istočno Sarajevo jeste nasljednik onog vremena kada se donijela odluka da je Sarajevo glavni grad” i da je “nesporno da je to i dalje član Ustava” RS-a. Međutim, krajnje je ironično da niti Vuković niti Stanković nisu pomislili da bi možda bilo pametno još jednom iščitati Ustav, pa je tako blam obostran. To gradonačelnika Vukovića, opet, nije spriječilo da iskoristi prostor da populistički elaborira o reintegraciji sarajevskih naselja kao teritoriji “oduzetoj od srpskog naroda”, što autor nije niti u jednom momentu doveo u pitanje. Reintegracija Sarajeva, međutim, poslužila je kao odličan šlagvort da se ponovo uđe u sumornu, a potrošenu tematiku masovnog poslijeratnog egzodusa stanovništva glavnog grada BiH srpske nacionalnosti.

Iako se na pristojan način, argumentovano i statistički opravdano, i moglo govoriti o broju stanovnika srpske nacionalnosti u Sarajevu prije rata u poređenju sa onima poslije rata i šta bi to moglo značiti demografski i kulturološki, autor se poslužio generalizacijama i opštim mjestima, govoreći o “većini Srba” koji se nisu vratili u Sarajevo. U tome mu je pomogao i Vuković, koji je opet s dozom opreznosti rekao da je dio odgovornosti za nedovoljan povratak Srba u Sarajevo i na Vladi Republike Srpske. Ozbiljna analiza ratom uzrokovanih migracija, uključujući uzroke i posljedice, u svrhu razotkrivanja manipulacija nikad utvrđenom statistikom, radi dokazivanja “desrbizacije”, odnosno islamizacije Sarajeva bila bi za svaku pohvalu. Jeftino, populistički i skoro pornografski besprizorno je ponavljati floskule pod Ukradeninim refrenom “da li smo još raja”, i autor bi to morao znati. Posebno kada je sve kontrastirano prizorima Sarajeva kao grada besprijekorno religioznih muslimana i muslimanki.

Nedostaju li mostovi?

Tako je ponovo insertima pokrivenih žena i drugih turista iz arapskih zemalja autor pokrio pitanje o tome da li građani “imaju prijatelja u ‘onom drugom’ Sarajevu”. Nefer i navijačka reportaža time je dalje pokušala stvoriti privid dva različita svijeta unutar jednog kilometra, ne gubeći na tempu i žestini kojom se isti elementi uporno nameću gledaocu kao jedini mogući zaključak. S druge strane, pozitivno je primijetiti da sva nastojanja autora emisije da se napravi distinkcija između Istočnog i “federalnog” Sarajeva nisu našli prostora ni među anketiranim građanima, ni kod gradonačelnika Vukovića. Tako su građani redom odgovorili pozitivno, dok je Vuković ipak otvoreno pohvalio saradnju dva grada. Opet, najduža izjava je ona građanke Istočnog Sarajeva koja je konstatovala da i “domicilno muslimansko stanovništvo”, koje je “super”, “ima problem da živi u moru tog fanatizma”. A onda, pogodili ste: red žena u burki, red “Sarajevo, gdje je moja raja”.

Jasno je šta je autoru bilo bitno prenijeti. Tu nimalo ne pomaže niti priču čini boljom da je Vukoviću na kraju emisije ipak dato prostora da kaže nešto i o pozitivnim zajedničkim projektima, poput organizacije Evropskih olimpijskih igara mladih 2019., a ni odjavni off o tome da Sarajevu i Istočnom Sarajevu “nedostaju mostovi koji će premostiti jaz između naroda i spojiti i povezati ljude”. Priče zasnovane na neistinama, na insistiranju na različitostima, na fabrikovanju istih bez činjenične podloge, na insistiranju na razlici između burke i crkve, sigurno ne grade mostove, samo ruše već postojeće.