Informacioni rat je u punom jeku. Rusija napada iz svih sredstava. Ima li višenacionalna Evropska unija djelotvorne metode za suprotstavljanje ovoj pošasti?
Od petog decembra, Evropska unija počela je primjenjivati novi akcioni plan za borbu protiv dezinformacija. Visoka predstavnica i potpredsjednica Evropske komisije Federica Mogherini nazvala ga je “evropskim odgovorom na jedan od najvećih izazova našeg doba”. Šta radi Evropska unija da se zaštiti od lažnih vijesti, i je li se u stanju nositi s hibridnim ratovanjem i mašinerijama za dezinformisanje drugih velikih sila, prije svega Rusije, ali i Kine? Kako unija 28 članica može izaći na kraj sa malignim uticajem jednonacionalnih država?
Da je problem masovne proizvodnje lažnih vijesti i dezinformisanje kao oblik hibridnog ratovanja prepoznat u Evropskoj uniji, jasno je iz činjenice da je još u martu 2015. osnovana radna grupa pod nazivom East StratCom, čija je svrha “djelovanje protiv ruskih kampanja koje su u toku”. Glavni okidač, jasno je, bio je sukob u Ukrajini: nezakonito pripajanje Krima i Sevastopolja nakon Euromajdana u Kijevu otkrilo je sav arsenal ruskih propagandnih službi. I iz same Rusije dolazile su konkretne, direktne izjave i stavovi kojima se nepobitno dokazalo da se rat ne vodi samo vatrenim oružjem. Dmitrij Kiseljov, šef državne novinske agencije Rossiya Segodnya, koju je osnovao sam Vladimir Putin, rekao je da je “informacioni rat sada glavna vrsta rata, pripremajući put za vojnu akciju”, dok je ruski ministar odbrane Sergej Šojgu otvoreno okarakterisao medije kao jednu od grana ruske vojske.
Svi njihovi alati
Potpuno izmišljene vijesti, dekontekstualizirane ili iskrivljene riječi ukrajinskih ili zapadnih političkih aktera, događaji predstavljeni kao stvarni, a ustvari zasnovani na glasinama, anonimnim blogovima, kao i koordinisane aktivnosti na društvenim mrežama u cilju uticaja na javno mišljenje u Rusiji i izvana, samo su neki od alata u ovoj novoj vrsti ratovanja. Tadašnji odgovor EU u formi povremene publikacije Disinformation Review prvi je i bitan korak u prepoznavanju problema, kao i Zajednički okvir za borbu protiv hibridnih prijetnji iz 2016. Međutim, pored prednosti institucionalnog priznavanja da Evropa mora odgovoriti na rat informiranjem i definiranjem čime to tačno druga strana raspolaže i kojim sve načinima može uticati na javnost, i samim tim i na politiku u državama članicama, EU se teško mogla oduprijeti već dobro razrađenim mehanizmima malignog uticaja.
Klasično debunkiranje iznošenjem činjenica teško se može nositi sa mikrotargetiranjem lažnim vijestima; ekstremna propaganda u cilju diskreditiranja putem lažnih videa, kao što ju je proizvodila ruska “fabrika trolova” u St. Petersburgu, pokazala se efikasnijom od fact-checkinga kojim se u to vrijeme rijetko ko sistematski bavio. Međutim, neki od alata nisu bili tako očiti. Pokazalo se da na taktiku sijanja razdora po društvenim mrežama zastupanjem obje strane istovremeno, a u svrhu kontinuiranog podgrijavanja iste teme, kao što je i dalje slučaj sa antivakcinaškim pokretom, apsolutno ne postoji smislen odgovor. Ovakve taktike dalje će se manifestirati i u američkim izborima 2016., za koje se vjeruje da su jasan pokazatelj da ruski propagandni alati mogu direktno uticati i na najvažnije političke procese širom svijeta. Dok je razgovor o mogućnosti sudskog procesa oko ruskog uticaja na američke izbore sve češći, ruski trolovi, ili “web-brigade”, ukazali su se i drugdje. Tako su, između ostalog, promovisali nezavisnost Kalifornije, raspravljali o istorijskoj ulozi Staljina, manipulirali mišljenjem o državama u ruskom susjedstvu poput Litvanije ili Gruzije, optuživali strane nevladine organizacije za špijunažu, dok su se na terenu ukazali i u najnovijim protestima “žutih prsluka” u Francuskoj. Poznati novinar i ekspert za rusku politiku Peter Pomerantsev tako je u svojim analizama zabilježio da ruske trolove ne interesuje ubjeđivanje masa, već njihovo zbunjivanje. Cenzurisanje informacija, po Pomerantsevu, daleko je teže od uništavanja istih putem teorija zavjere i glasina.
Novi plan
Zato je novi akcioni plan protiv dezinformacija itekako dobrodošao, i to šest mjeseci pred evropske izbore, za koje se već smatra da bi mogli biti meta do sada najvećeg koordiniranog malignog uticaja. Četiri glavne tačke ovog plana, kako stoji u objašnjenju Evropske komisije, sastoje se od povećanja sposobnosti da se dezinformacije detektuju, analiziraju i razotkriju; ojačavanja koordiniranih i zajedničkih odgovora evropskih institucija i zemalja članica; mobiliziranja privatnog sektora i podizanja svijesti o dezinformacijama. Stav Evropske unije da se ne namjerava boriti protiv dezinformacija protudezinformacijama je pohvalan, i rijedak je primjer odgovornog političkog djelovanja s punim povjerenjem u demokratiju i slobodu formiranja vlastitog mišljenja svakog pojedinca. Međutim, već u samim tačkama plana vidljivo je o koliko velikom zalogaju je riječ. Za razliku od Rusije, EU se sastoji od 28 zemalja vrlo raznolikih i različitih društveno-političkih konteksta. Borba protiv dezinformacija neće značiti isto u Portugalu kao i u Rumuniji, niti se u, primjera radi, Putinu bliskoj Mađarskoj Viktora Orbana može računati na isti stepen rezervisanosti spram informacija iz Rusije kao u Španiji koja se već opekla na “slučaju Katalonija”.
Ali, ovakav plan ne treba se a priori odbaciti. Jedna od prednosti koju će EU imati jeste i tzv. Sistem hitne uzbune (“Rapid Alert System”), gdje će putem sigurne digitalne platforme zemlje članice moći prepoznati i zajednički raditi na dijeljenju informacija o aktuelnim kampanjama dezinformisanja, kao i koordinirati odgovore. Još važnije, već ranije se pokazalo da je jedan od najefikasnijih mehanizama, ako ne i jedini, u ovoj situaciji izgradnja sposobnosti kritičkog mišljenja, i upravo će posljednja tačka biti ključna u izlaženju na kraj sa ovim problemom. Didaktički pristup novim generacijama, koje se informišu prije svega putem društvenih mreža, gdje će im se omogućiti da informacijama pristupaju na analitički način i sa zdravom dozom skepticizma, te razoružaju dezinformacije provjerom činjenica, pokazat će se prioritetom broj jedan.
