Ekološka katastrofa

Centar za životnu sredinu, u saopštenju koje prenosimo u nastavku, obavijestio je bh. javnost o reakciji konzorcijuma stručnjaka za rječnu ekologiju na nedavnu ekološku katastrofu u gornjem toku rijeke Neretve.

Povodom razorne ekološke katastrofe koja je pogodila gornji tok rijeke Neretve kada su 12. septembra nizvodno od novoizgrađene hidroelektrane Ulog, lokalni ribolovci zabilježili 7 kilometara rijeke ispunjene uginulim ribama, konzorcijum stručnjaka za riječnu ekologiju, sa dugogodišnjim poznavanjem rijeke Neretve i hidroelektrane Ulog, uputio je otvoreno pismo zabrinutosti vlastima BiH koje je potpisalo 192 naučnika iz cijele Evrope.

U pismu ukazuju na više dokaza koji jasno sugerišu da je pomor izazvan radom hidroelektrane Ulog, iako to nadležni negiraju. Navode da je do pomora došlo najverovatnije ispuštanjem kiseonikom osiromašene vode bogate sumporvodonikom iz dubokih slojeva akumulacije. Ovu tvrdnju zasnivaju na činjenici da su očevici prijavili jak miris pokvarenih jaja, ribe koje gube dah i plivaju uz površinu, rakove koji pokušavaju da pobjegnu na obalu, i pocrnjelu vodu nizvodno – sve znake toksičnih uslova nedostatka kiseonika.

Posljedice su katastrofalne – uništen je veliki broj ribljih vrsta, uključujući i ugroženu mekousnu pastrmku (Salmo obtusirostris), kao i populacije veoma ugroženog bjelonogog raka.

U pismu se navodi da ovo nije izolovan incident, te da je pomor ribe već zabilježen tokom izgradnje hidroelektrane Ulog 2023. godine, dok je prvo punjenje akumulacije 2024. izazvalo uzbunu zbog pogoršanja kvaliteta vode. Naučnici ističu da je Studija uticaja na životnu sredinu propustila da pravilno procijeni ove rizike, te u pismu hitno zahtevaju njenu reviziju i ažuriranje.

Njihove ključne preporuke uključuju:

• Hitnu i nezavisnu istragu o pomoru ribe;
• Sveobuhvatno praćenje hemijskog sastava vode u akumulaciji i nizvodno;
• Uzimanje uzoraka ribe za patološku analizu;
• Ponovno razmatranje ekoloških rizika hidroelektrane Ulog, uključujući uticaj na ugrožene vrste poput mekousne pastrmke i glavatice;
• Razmatranje tehničkih mjera ublažavanja štete, kao što su sistemi za selektivno ispuštanje vode, koji bi spriječili izlivanje anoksične vode.

Naučnici naglašavaju da će se slične katastrofe gotovo sigurno ponavljati, ukoliko se hitno ne promijeni način upravljanja hidroelektranom.

U pismu se navodi da je Neretva jedna od posljednjih divljih rijeka u Evropi i globalno značajna tačka biodiverziteta. Dozvoliti ponovljene pomore ribe u ime “zelene energije” predstavlja, kako navode, ništa manje do ekocida.

Nadležni organi se pozivaju da:

• Pokrenu transparentnu i nezavisnu istragu, u skladu sa preporukama naučne zajednice;
• Hitno pozovu operatera na odgovornost;
• Ponovo ispitaju ekološke dozvole projekta, kao i Studiju uticaja na životnu sredinu. (Radio Slobodna Evropa)

Harari za siromašne

Kakva nas budućnost očekuje?, naslov je pod kojim će Yuval Noah Harari nastupiti pred zagrebačkom publikom 24. oktobra. Budućnost koja očekuje organizatore njegovog nastupa, međutim, ne obećava. Iako su ulaznice u prodaji mjesecima, iako je do gostovanja izraelskog povjesničara u trenutku pisanja ovog teksta ostalo tek 15-ak dana, iako je Harari svjetska superzvijezda koju preporučuju Mark Zuckerberg, Bill Gates i Barack Obama, dvorana u Lisinskom – vidjet ćete ako skoknete na njihove stranice – još uvijek zjapi poluprazna.

Na stranicama Lisinskog vidjet ćete i da su u gledalištu zauzeti uglavnom kompletni redovi sjedala, uz tek poneko izdvojeno mjesto, što iskusnijem oku sugerira da dobar dio ulaznica uopće nije prodan, nego su, onako uđuture, podijeljene partnerima i sponzorskim firmama. A čim požurite da iskoristite jedinstvenu priliku i ugrabite svoje mjesto na intelektualnom eventu sezone, shvatit ćete i zašto prodaja ne ide: karte se, naime, nude po prijateljskim cijenama od 250 eura za one štedljivije do 400 eura za VIP goste.

Da ste prije samo koji dan sjeli na neki low budget let za London pa otišli slušati Hararija u slavnom Barbicanu, recimo, prošli biste povoljnije. Londonci su, naime, zadovoljstvo da svjedoče nastupu jednog od najvećih umova današnjice – kako mu tepa nakladnička PR mašinerija – platili nešto manje od 40 funti. Sa sve povratnom kartom Ryanaira, jednokrevetnom sobom, porcijom fish’n’chipsa i aerodromskim suvenirima za najmilije, dvodnevni izlet u London koštao bi vas tako jeftinije nego večer u Lisinskom.

Zadatak da nas uvjeri kako Harari uživo vrijedi svakog od onih 250 do 400 eura preuzela je zato na sebe naša vodeća PR-stručnjakinja, koja ga u Zagreb i dovodi. Ankicu Mamić, domaću PR-pionirku, najbolje pritom znamo po unosnim poslovima s državnim i lokalnim tijelima i firmama. Njeni ugovori s raznim ministarstvima, agencijama i gradskim vlastima ne sprečavaju je da po TV-emisijama gostuje kao nezavisna analitičarka pa kritizira one kojima nije na platnoj listi, a hvali one s kojima posluje.

Posljednji put kada su mediji opširnije izvještavali o njoj bilo je prošle godine: tada je, možda ćete se sjetiti, objavljena snimka sastanka s Udrugom brodara na kojoj se Mamić hvalila vezama s HDZ-ovim ministrima. Nekada davno zaduživala se kod Ivice Todorića, nekada nedavno radila je medijske kampanje za odbjeglog kriminalca Zdravka Mamića… Općenito, Ankica Mamić je izgradila karijeru uspješne PR-stručnjakinje po mjeri današnje Hrvatske. I njen se rukopis sada jasno čita na listi partnera i sponzora Hararijevog gostovanja.

Ima tamo privatnih investicijskih agencija i banaka, ali dominiraju kompanije u državnom vlasništvu ili one koje su čvrsto povezane s državom, od HEP-a preko Janafa do Hrvatske pošte i Podravke. PR rukopis se čita i na Instagram profilu “Harari u Zagrebu”, gdje dolazak superstara najavljuje lokalna intelektualna, poduzetnička i medijska krema, od Ive Šulentić i Dubravka Merlića, preko Davora Brukete i Marka Rakara do Tvrtka Jakovine i Ivane Dragičević, koja će zagrebački razgovor i moderirati.

Svojoj publici nudi točno ono što toj publici treba: veliku povijesnu priču za one koji malo čitaju, analizu aktualnih zbivanja koja nikoga pretjerano ne izaziva, izazove budućnosti za one koji ne bi mijenjali sadašnjost

Sam intervju s Hararijem trajat će, inače, skromnih 45 minuta, ali Ankica Mamić je zato oko njega izgradila čitavu priču: bit će tu i 30-ak minuta za pitanja iz publike, pa panel s još uvijek nepoznatim gostima, pa coffee & snack break, pa besplatan prijenos za studente… Čak ni one ulaznice po prijateljskim cijenama zapravo nisu ulaznice, obavještava nas službena stranica, nego “kotizacije”: čovjek bi rekao da dolazi na neku ozbiljnu znanstvenu konferenciju, a ne da sluša razgovor u trajanju jednog nogometnog poluvremena uz besplatnu kavu i panel na kojem ne znamo tko nastupa.

A ukoliko ipak ne možete izdvojiti pišljivih 300-400 eura za ovakav događaj, preostaje vam da se o njemu informirate iz medija. Dozvolite zato da vas unaprijed obavijestimo o onome što ćete propustiti: slijedi, drugim riječima, nešto kao Harari za siromašne.

Anonimni profesor srednjovjekovne povijesti s jeruzalemskog sveučilišta prometnuo se u globalnu zvijezda relativno rano, već s 35 godina: čim je objavljen, 2011. godine, njegov je “Sapiens” s podnaslovom “Kratka povijest čovječanstva” postao svjetski hit. Na petstotinjak stranica, pitko i šarmantno kao što to žanr pop-znanosti traži, ondje je sažeo 13,5 milijardi godina od Velikog praska, s fokusom na aktualnu, kraću epizodu te serije, ovu koja traje posljednjih 70 hiljada godina, otkako Zemljom vršljamo mi homo sapiensi.

Epizoda je, kaže Harari, počela tzv. kognitivnom revolucijom, nakon čega je uslijedila ona agrarna, a za njom znanstvena: kroz ta tri koraka smo iz sporednih likova izrasli u planetarne protagoniste, bića koja, prva u povijesti, ne samo što vladaju Zemljom, nego su je sposobna i uništiti. Problem s ovakvim prikazom nije u onome što jeruzalemskom profesoru obično spočitavaju – u površnosti, pojednostavljivanju tema, neoriginalnosti ideja – jer sve to naprosto potpada pod zakone žanra.

Problem je nešto ozbiljniji i nalazi se na samom početku priče. Kada treba objasniti kognitivnu revoluciju, naime, Harari uzmiče: “Što ju je izazvalo? To baš ne znamo sigurno.” Zašto se, kako se ljudski mozak razvio? “Iskreno govoreći, nije nam poznato.” Ali ni ovo, samo po sebi, ne bi bilo problem – ne znamo pa ne znamo, šta sad – da Harari na temelju neznanja zatim ne gradi čitavu svoju povijesnu konstrukciju.

Ono što homo sapiensa razlikuje od svih ostalih vrsta, naime, prema njemu je sposobnost pričanja priča. Priče pritom nisu samo male lične ni pripovijesti ni veliki mitovi, nego su priče manje-više sve: nacije i korporacije, religije i novac, kapital i države. Za primjer uzima Peugeot: jednom je živio čovjek koji se tako prezivao, onda je on zamislio poduzetničku priču o svojoj firmi, onda su pravnici pravnim jezikom ispričali priču o tome da firma pravno postoji i – voilà – danas imamo svjetski uspješnu kompaniju.

Ako sam ovo pojednostavnio, vjerujte da nisam pretjerao: Harari zaista priča da je sve oko nas samo priča. I ako bismo njegovu tezu uzeli samo malo ozbiljnije pa ju pokušali smjestiti na mapu poznatih filozofskih pozicija, dobili bismo karikaturalan, do susramlja reduciran idealizam kakav nitko ne zastupa: zamisao da baš sve počinje od misli, koja pritom nije sigurna kako smo počeli misliti.

U takvom idealizmu nema mjesta ni za najjednostavnija pitanja poput onoga zašto ljudi u neke priče vjeruju, a u druge ne, kako priče jedna drugu nadvladavaju ili, šta ja znam, da li su osim zamisli gospodina Peugota i njegovih pravnika profitu firme doprinijeli i neki tamo radnici koji su automobile proizvodili. Ali ono što je najtanje mjesto Hararijeve pripovijesti ujedno je i glavni razlog njenog uspjeha. Na ovim prostorima, a i šire, još donedavno smo, naime, znali za teoriju koja idealizam vrlo uvjerljivo osporava, naglašavajući materijalne uvjete, historijske okolnosti i društvene sukobe.

Ali otkako smo historijski materijalizam, skupa s marksizmom, stavili ad acta, Hararijeva idealistička potka perfektno rezonira s pravilima vremena. Ona sada djeluje kao definicija zdravog razuma. Nimalo zato ne čudi to što je Harari u “Sapiensu” uvjeren da živimo, ako već ne u najboljem od svih mogućih svjetova, onda sigurno u najmanje lošem od svih do sada. Ne čudi ni što vjeruje u liberalizam, kapitalizam, zapadnjačku demokraciju.

Ako se pritom zalijeće u drske prognoze o genetičkom inženjeringu, svijetu kiborga i transformaciji ljudske vrste u nešto sasvim novo, onda ti razulareni scenariji budućnosti uglavnom prikrivaju koliko je zapravo krotka i nemaštovita njegova vizija sadašnjosti i prošlosti.

Pa onda ne čudi ni što jedva 15-ak godina nakon izlaska “Sapiensa” u njemu već čitamo toliko izjava koje, što bi rekli memeovi, didn’t age well. Kako vam, recimo, danas zvuči ovo: “Naše je doba prvo u kojem svijetom vlada miroljubiva elita – političari, poslovni ljudi, intelektualci i umjetnici, ljudi koji iskreno vjeruju da je rat i zao i izbježiv”? Ili ovo: “Napokon smo se našli u stvarnom miru, a ne tek u stanju neratovanja”?

Ili Hararijevo čvrsto uvjerenje da je koncept nacije zastario i da odumire? Ali nema veze, jer zvjezdana karijera je lansirana, Harari se iz pop-povjesničara prometnuo u komentatora aktualnih zbivanja, futurologa i neku vrstu self-help gurua. Svojoj publici nudi točno ono što joj treba: veliku povijesnu priču za one koji malo čitaju, analizu aktualnih zbivanja koja nikoga pretjerano ne izaziva, izazove budućnosti za one koji ne bi mijenjali sadašnjost.

Takva će publika – za vas koji ćete događaj propustiti – dominirati i u Lisinskom 24. oktobra. Sva će se slobodna sjedala, prodajom ili pomoću sponzora, popuniti u međuvremenu: bila bi sramota da svjetsku zvijezdu dočeka poluprazna dvorana. Sjedit će tamo menadžeri i ugledni developeri, poduzetnička elita i marketinški stručnjaci, bankari i direktori državnih kompanija. Jer Zagreb možda jeste siromašniji od Londona, a Hrvatska od Velike Britanije, ali znate kako to već ide s kompleksima evropske provincije: kada Harari dođe među siromašne, tamo ga dočekuju uglavnom bogataši.  (Boris Postnikov, Novosti)

Nobelovu nagradu za mir dobila je zastupnica rata

Marija Korina Mačado vođa je desne opozicije u Venecueli, koja zahteva da se stranom – američkom – vojnom intervencijom skine izabrani predsednik Maduro. Drugim rečima, najbliža saveznica Trampa,¹ koji već mesecima potapa venecuelanske brodove pod pretpostavkom da švercuju drogu u SAD. Žrtava je sad preko sto, jer američko oružje naprosto uništi lađu. Venecuelanske vlasti tvrde da su sve potopljene lađe bile ribarske, ali ko će verovati strašnom tiraninu u zemlji koja je skoro razorena američkim embargom, a zbog nafte koju Tramp smatra svojom. Tramp otvoreno govori o vojnoj intervenciji u Venecueli i verovatnoća otvaranja novog ratišta je veoma velika i sasvim blizu. Da li se možda neko seća da je pre nekoliko godina, u svom prvom mandatu, Tramp često govorio o „našoj nafti u Siriji“? Bilo gde da je, u njegovoj glavi nafta je uvek „naša“, a sad je to važnije nego ikada, u krizi sa gasom iz Rusije.

Marija Korina Mačado predstavlja venecuelansku buržoaziju i američki kapitalizam, a optužbe protiv nje i kratkotrajno hapšenje odnosile su se na njen pokušaj puča. Kad zbog toga nije mogla da se kandiduje za predsednički položaj, postavila je uistinu izgubljenog, ako ne senilnog starca kao kandidata, koji je posle izbornog poraza našao utočište u Španiji, u frankističkim krugovima. Mačado se skriva u Venecueli, što je priča za neznalice. Njen demokratski program zasniva se na tome da Amerika vojno zauzme Venecuelu i sprovede demokratiju po receptu Iraka, Libije i Avganistana. Venecuela se, zahvaljujući američkoj propagandnoj zaveri i savršenoj ignoranciji medija, uporno prikazuje kao pakao na zemlji. Inače je to zemlja sa najbogatijim rezervama nafte na svetu, što objašnjava skoro sve. Raznolikost društvene organizacije zemlje, sa izolovanim i dobro zaštićenim bogatašima, seoskim zadrugama koje rade po svome, često protiv državnih namera, levičarskim komunama koje usred Karakasa imaju potpunu autonomiju (sa sve svojom vojskom) nepoznata je svetskoj javnosti. Mnogi su u Venecueli protiv Madura; pre svega zato što je izrazito manje pametan, vešt i uspešan od Huga Čaveza, ali cenzure praktično nema, i Maduro je u svojoj ambicioznosti morao da ponudi ogromne ustupke da bi se održao u zemlji praktično uništenoj američkim embargom. Venecuela bi, sa svojom kafom, čokoladom, plažama, ribarstvom, hranom, narodnom umetnošću mogla biti raj na zemlji; ali ima naftu i revolucionarni kolektivni napon, što je za Trampa nepodnošljiva kombinacija. Država održava odlike socijalne države – zdravstvenu zaštitu, školstvo i istovremeno odsustvo državnog pritiska na privatnu inicijativu. Embargo i izolacija samo su ojačali stanje duha Venecuelanaca. Da li danas neko ozbiljno misli da bi nacionalizacija nafte za ovu zemlju bila štetna?

Tramp se uopšte nije uzbudio zbog toga što je njegova saveznica dobila Nobelovu nagradu za mir, a njegov sumanuti egotizam primiren je blanko čekom sa kojim može da napadne Venecuelu i preuzme „našu naftu“: najveći deo teći će u njegove džepove, a svoj deo dobiće i „demokratska“ uzdanica mira u svetu – no ne pre nego što Venecuela postane nova Gaza.

U celoj toj prljavoj igri najodvratnije deluje Nobelov komitet za mir, koji radi u Oslu. Uspeli su da nađu nešto još gnusnije nego što je nagrada Trampu. On može da sačeka, ima još tri mogućnosti, verovatno i više, jedan mali rat sa uvođenjem parlamentarne demokratije tu ne može da škodi. Ko će to bolje razumeti od norveških naftnih bogataša, koji se u diskretnoj protestantskoj skromnosti brčkaju u ogromnim morskim rezervama nafte?  (Svetlana Slapšak, Peščanik)