Razgovarala: Ružica Ljubičić

Esad B. Neretljak rođen je 1975. godine u Gornjem Vakufu u Bosni i Hercegovini. Studirao je informacijske tehnologije. Radeći u područjima komunikacije, marketinga i javnog predstavljanja. Neretljak je istovremeno godinama radio na knjigama koje će uskoro biti publicirane. One su manjim dijelom vezane uz njegove poslovne interese, a većim dijelom predstavljaju refleksiju možda ponajviše filozofijsko-medijskog karaktera. Zbivanja na Bliskom Istoku u njegova su istraživanja uključila i političke i geostrateške, a dijelom i teološke dimenzije propitivanja. Trenutno marljivo radi na projektima Instituta za medije jugoistočne Europe i projektima Centra za filozofiju medija iz Zagreba. S ovim iznimnim autorom razgovarali smo o korijenima cionizma, propagandnim trikovima, židovskim paravojnim i terorističkim organizacijama, genocidu u Palestini ali i o židovskim intelektualcima i aktivistima koji djeluju kao svjetionik u cionističkom mraku.

Vaša knjiga Uvod u cionizam nedavno je objavljena i donosi detaljan prikaz jedne ideologije o kojoj se dosad uglavnom šutjelo ili se o njoj govorilo isključivo u pozitivnom kontekstu. Što Vas je potaknulo na ovako iscrpno istraživanje i kome je knjiga prvenstveno namijenjena?

O cionizmu se oduvijek govorilo, ali ključno pitanje glasi: kako se govorilo i na koji način. Na početku svoje knjige naveo sam citat Nathana Birnbauma, čovjeka koji je sam formulisao pojam „cionizam“ i bio glavni sekretar Prvog cionističkog kongresa. On je svoje nekadašnje istomišljenike opisao kao „stručne demagoge i glasne samopromotore“. Upravo to otvara bit problema: o cionizmu se govori kroz stručnu demagogiju, a ta demagogija se agresivno i bučno promovira. Birnbaum je, nakon što je spoznao zlo koje ta ideja nosi, napustio cionizam – što je rijedak čin intelektualnog i moralnog preobražaja.

Ja često koristim formulaciju da cionisti pretenduju biti politički pokret, ideologija – iako se u stvarnosti pokazuje da se radi o kultu smrti.Tragajući za odgovorima o korijenu tog zla, prije nego što sam započeo vlastitu knjigu, istraživao sam literaturu. Na našem govornom području jedina objektivna knjiga koju sam pronašao bila je prijevod djela francuskog autora Rogera Garaudyja, Slučaj Izrael.  Ali, već tada sam intenzivno radio na knjizi koja se bavila srodnim temama, s naglaskom na propagandu – što mi je poslužilo kao platforma kada sam odlučio da detaljno obradim temeljne okvire cionizma.

Još 2019. godine, govorio sam – analizirajući izbornu kampanju tadašnjeg i sadašnjeg premijera Izraela, arhitekte ovog genocida – da će doći do nove invazije na Gazu. Pitanje je bilo samo kada će se pojaviti povod, jer su uzroci već bili prisutni.

Dok sam radio na knjizi nisam znao da i drugi paralelno rade na razotkrivanju cionističkog kulta smrti. Tek kasnije sam otkrio tekstove i knjigu akademika Seada Alića, Palestina i SADizam, koja na srodno jasan i hrabar način razotkriva prirodu ove ideologije. Nedugo zatim upoznao sam se i s knjigom akademika Esada Durakovića, Palestina na savjesti čovječanstva, koja se na sebi svojstven način bavi temom Palestine — ali iz dublje, humanističke i civilizacijske perspektive.

Propagandni trikovi

Koji su glavni razlozi zbog kojih se cionizam u dominantnom diskursu prikazuje gotovo kao sveta i nedodirljiva ideologija? Koliku ulogu u tome imaju mediji, političke strukture i korporacije koje potiču njegovo širenje u različitim sferama društva?

Vidimo da je kroz evoluciju cionizma općenito dolazilo i do evolucije propagandnih obrazaca koji su promovisali tu ideju. A ta ideja je, u svojim začecima, bila besmislica – kako je nazivao Joseph Reinach – jer nije postojala ni jevrejska rasa, ni jevrejska nacija. Postojala je jedino jevrejska vjera.

Kroz naučna istraživanja dokazano je da rase ne postoje. Postoje tek morfološke razlike i varijacije među svjetskom populacijom.

Znajući da Jevreji, koji su živjeli širom svijeta, nisu dijelili zajednički prostor, jezik, kulturu niti tradiciju – osnovni elementi koji čine naciju nedostajali su. Oni su živjeli diljem svijeta, pa je zajednička teritorija isključena. Kada je riječ o jeziku, koristili su uglavnom evropske jezike, arapski i amharski. Osim toga, evropski Jevreji razvili su specifične jezičke mješavine (jidiš i ladino). Hebrejski, koji je tada već bio „mrtav“ jezik – korišten samo u vjerske svrhe i s vokabularom od oko 3.000 osnovnih riječi poznatih upućenima u sveto pismo.

Jedan od jezika kojeg su razvili Jevreji bio je jidiš, rasprostranjen u centralnoj i istočnoj Evropi, korišten uglavnom među Aškenazima. Drugi je bio ladino, kojim su govorili Jevreji sa juga i jugozapada Evrope, posebno potomci Sefarda protjeranih sa Pirinejskog poluostrva.

 Zbog toga je bilo nužno izmisliti zajednički jezik. Tako je „oživljen“ hebrejski – vještački sklopljen iz jidiša, ladina, arapskog i evropskih jezika, posebno kada je trebalo pronaći riječi za moderni vokabular. Njegov glavni konstruktor, Eliezer Ben-Yehuda, pristupio je zadatku kao što se u laboratoriji sklapa eksperiment – i od jezika vjerskog rituala pokušao napraviti jezik moderne države.

Kada govorimo o kulturi i tradiciji, obrazac je sličan: od potpune asimilacije do izraženih razlika između Aškenaza, koji su uglavnom nastanjivali centralnu i istočnu Evropu, i Sefarda, čije su zajednice bile prisutne u južnoj i jugoistočnoj Evropi. Te razlike bile su toliko duboke da ih je u normalnim okolnostima bilo teško premostiti.

Dakle, da bi se besmislica „cionizam“ učinila smislenom, bilo je neophodno kreirati propagandni aparat. On je danas prerastao u jedan od najsofisticiranijih instrumenata manipulacije javnim mnijenjem. Tako je nastao neprirodan spoj cionizma i antijevrejstva – zajednički cilj da se svijet „oslobodi“ Jevreja prebacivanjem u Palestinu. Antijevreji su u tome vidjeli način da se riješe svojih Jevreja, dok su kolonijalne sile – najprije Britanci, a potom i SAD – u Izraelu našle instrument za generisanje kontrolisanog haosa na Bliskom istoku. Izrael je postao zapadni buldog, dizajniran da prijeti arapskim režimima i omogućava kontrolu resursa. Ali taj buldog nije samoodrživ: on opstaje samo zahvaljujući svojim zapadnim uzgajivačima.

U knjizi se osvrćete na misao Hanne Arendt o „banalnosti zla“, povezujući je s poznatom izjavom Golde Meir da „nikada neće oprostiti Arapima što su natjerali Izraelce da ubijaju njihovu djecu“. Kako dolazi do takvog opasnog izokretanja činjenica i zašto se ranije nije ozbiljnije propitivao kontekst ovakvih izjava?

Prema Chmskyom narod se najefikasnije kontroliše kroz kontrolu misli. Propaganda, preko medija, obrazovnog sistema i kulturnih institucija, od najranijih dana oblikuje način na koji ljudi razmišljaju i šta smatraju „normalnim“. Mediji u vlasništvu megakorporacija ne služe prvenstveno informisanju, već indoktrinaciji. Njihov zadatak je da stvore „odgovorne ljude“ – elitu koja odlučuje i upravlja – i da paralelno pasivizira „zbunjeno stado“ običnih građana. Na taj način propaganda ne guši otvoreno, već neprimjetno usmjerava: uči nas šta da mislimo, koje vrijednosti da prihvatimo i koje granice mišljenja se ne smiju preći.

Dakle, dio odgovora bio bi kontrola misli. Međutim, Hannah Arendt, objašnjavajući pojam „banalnost zla“, tvrdi da zlo ne nastaje samo iz pogrešnih misli, već i iz ne-misli – iz nesposobnosti ili odbijanja da se razmišlja, jer ono (zlo) prkosi mišljenju.

Ako analiziramo izjavu Golde Meir: „Nikada neću oprostiti Arapima što su nas prisilili da ubijamo njihovu djecu…“, vidimo kako se stvara perverzan narativ. Onaj koji vrši nasilje ne prikazuje se kao stvarni zločinac, nego kao neko ko je prisiljen, gotovo kao žrtva, nositi moralni teret svojih vlastitih zločina. Na taj način se istinsko zlo skriva iza mantije nužnosti i prerušava u oblik lažnog sažaljenja. Takvih izjava imate na stotine, ali tu je propagandna pegla da to fino dotjera i ispegla. Bez puno truda, jer na drugoj strani je ne-misao, „zbunjeno stado“.

Nepravda u razumijevanju genocida: neki životi manje vrijede

Posebno ističete Rafaela Lemkina, tvorca definicije genocida, koji je dao ogroman doprinos međunarodnom pravu, ali je zanemario Nakbu i patnju Palestinaca. Možemo li govoriti o postojanju kulture hijerarhije žrtava i selekcije vrijednosti izgubljenih života?

Rafael Lemkin, tvorac pojma genocid, bio je cionista, urednik i kolumnista lista Cionistički svijet. Njegova definicija genocida postala je univerzalna norma, ali nikada nije primijenjena univerzalno. Lemkin nije prepoznao Nakbu, protjerivanje i uništenje palestinskog naroda do 1948. godine i nakon, iako su svi elementi genocida bili prisutni. Time je uspostavljen obrazac hijerarhije žrtava – svijet u kojem se ljudska patnja vrednuje politički, a ne moralno.

Taj obrazac nije izuzetak, nego pravilo. Belgijski pokolj u Kongu, evropsko istrebljenje starosjedilaca u Americi, te “smrt s potpisom Njenog Veličanstva” – britanski kolonijalni projekat u Indiji između 1880. i 1920. – ostali su izvan moralne svijesti Zapada. Prema istraživanju Jasona Hickela i Dylana Sullivana, kolonijalni sistem uzrokovao je smrt 165 miliona ljudi u samo četrdeset godina, kroz planske ekonomske politike gladi, eksploatacije i poreznog izrabljivanja. To nije bila prirodna katastrofa, nego hladno administrirana smrt, birokratski potpisana u ime Kraljice i carstva.

U novije doba, ista logika preživljava pod novim imenom. Kada je Madeleine Albright, opravdavajući sankcije Iraku, izjavila da je „vrijedilo“ žrtvovati pola miliona djece, ona nije izrekla lapsus – već nastavak iste civilizacijske paradigme: neki životi vrijede manje, a neke smrti su politički isplative.

Skriveni zločini

U knjizi obrađujete i djelovanje židovskih paravojnih i terorističkih organizacija poput Hagane, Irguna i Lehia. Zašto se danas relativno malo zna o njihovim zločinima? Jesu li oni predstavljeni na način koji ih pokušava opravdati ili čak legitimirati?

O zločinima Hagane, Irguna i Lehia danas se zna malo jer su njihovi počinioci postali osnivači države, a njihov teror pretvoren u mit o “herojskoj borbi za slobodu”. U stvarnosti, te su formacije činile jezgro cionističke vojne sile koja je u periodu britanskog mandata organizovala etnička čišćenja, atentate i masakre nad civilima. Hagana, formalno “odbrambena organizacija”, sprovodila je ofanzivne operacije protjerivanja Palestinaca i uništavanje svega što je palestinsko; Irgun i Lehi izvodili su atentate, sabotaže i ubistva — od eksplozije hotela „King David“ do masakra u Deir Jasinu. Nasilje je bilo metoda, a cilj – osigurati demografsku i teritorijalnu dominaciju. Kada su isti ti ljudi postali premijeri i generali nove države, teror je prekršten u „borbu za nezavisnost“. Zločin je institucionalizovan, a istina kriminalizovana.

Druga strana tog prikrivanja bila je stvaranje novog neprijatelja. Britanski sociolog David Miller pokazuje da je pojam „islamskog terorizma“ – danas globalni simbol straha – zapravo cionistički izum iz osamdesetih godina. Konferencije Jonathan Instituta, održane u Jerusalemu 1979. i Washingtonu 1984. godine, pod pokroviteljstvom Benjamina Netanyahua, oblikovale su ideološki okvir prema kojem su muslimani predstavljeni kao “nositelji svjetskog terorizma”. Cilj nije bio akademski, nego propagandni: da se pažnja svijeta odvrati od izraelskog terora i kolonijalnih zločina, i da se otpor Palestinaca proglasi apsolutnim zlom.

Tako je pojam „terorizma“ pretvoren u oružje semantičkog rata. Dok su masovna ubistva, progon i okupacija koje je sprovodio Izrael predstavljani kao „sigurnosne mjere“, svaka palestinska reakcija postala je „islamski teror“. Izrael je, uz podršku zapadnih medija i lobija, uspio da vlastitu historiju nasilja izbriše, a da svijetu proda njegovu izopačenu kopiju – u kojoj su žrtve postale teroristi, a teroristi osnivači civilizacije. U toj inverziji, zasnovanoj na strahu i laži, krije se istinski smisao izraelske hasbare: zločin ne samo da se opravdava, nego se pretvara u moralnu dužnost.

Edukacija o cionizmu

Koliko je važno da se javnost, a osobito mladi, sustavno educiraju o cionizmu i njegovim posljedicama? Vidite li mogućnost da se u obrazovni sustav, bilo kroz školske udžbenike povijesti, bilo kroz akademske kolegije, uvedu sadržaji o ovoj temi?

Obrazovanje o cionizmu nije pitanje ideologije, nego pitanje intelektualne higijene. Današnje generacije odrastaju u svijetu u kojem se cionizam predstavlja kao “pokret oslobođenja”, dok su njegove posljedice – kolonizacija, apartheid i sistemska dehumanizacija Palestinaca – potisnute iz svakog nastavnog konteksta. Bez razumijevanja cionizma, ne može se razumjeti ni savremeni poredak: od propagande do ratova, od medijske manipulacije do načina na koji se gradi globalni strah.

Zato je sistemska edukacija o ovoj temi od presudnog značaja, posebno za mlade. Školski udžbenici historije i akademski kolegiji moraju ponuditi cjelovit pogled – ne apologetski, nego analitički. Cionizam treba proučavati isto kao što se proučavaju kolonijalizam, rasizam ili imperijalizam: kroz dokumente, ideološke temelje i posljedice.

Uvođenje takvih sadržaja ne bi bilo čin političkog prkosa, nego čin intelektualne emancipacije. Onaj ko razumije kako nastaje i opstaje propaganda, neće je tako lako ponavljati. Jer onog trenutka kada mladi shvate da “sloboda” i “demokratija” mogu biti maske za okupaciju i nasilje, obrazovanje prestaje biti puko prenošenje znanja i postaje odbrana ljudske savjesti.

Ako bi se takva vrsta obrazovanja uvela, mislite li da bi odmah bila proglašena antisemitizmom ili vjerujete da se o ovoj temi ipak može raspravljati na akademski legitiman način?

Svaka ozbiljna rasprava o cionizmu danas automatski rizikuje etiketu antijevrejstva — ne zato što je antijevrejstvo prisutno, nego zato što je ta etiketa postala oružje protiv mišljenja. Time se ne brane Jevreji, nego ideologija; ne čuva se sjećanje na Holokaust, nego monopol nad tumačenjem historije. Upravo zato je akademska legitimnost ključno pitanje: ako univerziteti, istraživači i profesori pristanu da o cionizmu govore samo kroz unaprijed propisani narativ, onda obrazovanje prestaje biti prostor slobode i postaje produžena ruka propagande.

Naravno da se o cionizmu može raspravljati na akademski legitiman način — uz izvore, dokumente i argumente, a ne kroz mitove. Ako se može govoriti o kolonijalizmu, aparthejdu, nacizmu, fašizmu, komunizmu i imperijalizmu, mora se moći govoriti i o cionizmu, jer on pripada istoj porodici ideologija koje su oblikovale moderni svijet. Strah od optužbi ne smije biti razlog da se šuti; naprotiv, on je dokaz da se istina nalazi upravo tamo gdje je zabranjeno kopati.

Zato je uvođenje akademskog proučavanja cionizma zapravo test zrelosti našeg društva: da li obrazovanje još služi istini — ili je već postalo instrument ideološke poslušnosti.

Kako danas promatrate povezanost cionizma s globalnim geopolitičkim procesima – osobito s imperijalnim politikama Zapada i aktualnim ratovima na Bliskom istoku? Može li se reći da je cionizam postao instrument šireg svjetskog poretka?

Cionizam je od početka bio geopolitički alat; Herzlova ideja „predstraže civilizacije“ pretvorila se u državu koja djeluje kao regionalni instrument zapadnih interesa. Joe Biden je to otvoreno sažeo riječima, da Izrael ne postoji, “the United States would have to invent one” — konstatacija koja jasno govori o strateškoj ulozi koju američka politika pripisuje tom savezu.

U praksi to znači da Izrael često igra ulogu “buldoga” Bliskog istoka — vojni i obavještajni partner koji vrši pritisak i destabilizaciju prema arapskim režimima kada to služi zapadnim interesima. Washington to, pak, naplaćuje i kompenzira kroz masovne prodaje oružja i „usluge odbrane“ regionalnim saveznicima: velike američke pakete oružja i vojne saradnje sa bliskoistočnim  državama služe i kao mehanizam kojim SAD monetiziraju svoju sigurnosnu mrežu.

Istovremeno, ta dinamika se uklapa u širu strategiju kontroliranog haosa — taktičko održavanje nestabilnosti i rivalstava kako bi se zadržala politička ovisnost režima i osigurao pristup resursima (prije svega nafte). U takvom poretku, Izrael je operativni instrument, a američka politika profitabilni ekosustav koji oružjem i političkom zaštitom održava savez i projektuje moć.

Cionizam je odavno prestao biti samo nacionalni projekt — postao je funkcionalni dio imperijalne infrastrukture Zapada: Izrael kao buldog; SAD kao trgovac oružjem i upravitelj haosa.

Hrabri židovski intelektualci i aktivisti

Smatrate li da unutar židovskih intelektualnih i aktivističkih krugova postoji prostor za kritiku cionizma? Koje biste autore, pokrete ili glasove izdvojili kao značajne u razbijanju dominantne slike i u afirmaciji alternativnih perspektiva?

Da, unutar jevrejskih intelektualnih i vjerskih krugova postoji snažan i principijelan otpor cionizmu. Taj otpor ne proizlazi iz neprijateljstva prema vlastitom narodu, već iz vjernosti izvornom duhu Tore – vjeri u pravdu, samilost i zabranu tlačenja drugoga. Brojni su rabini upozoravali da cionizam nije povratak Bogu, nego pobuna protiv Njega. Među njima su rabin Yaakov Shapiro, koji u svojim predavanjima dosljedno pokazuje da je cionizam politička hereza koja je otela identitet judaizmu; rabin Elhanan Beck, poznat po javnim govorima protiv izraelske okupacije i solidarnosti s Palestincima; te rabin Yisroel David Weiss, glas pokreta Neturei Karta, koji cionizam naziva “najvećom tragedijom za židovski narod nakon Holokausta”.

U filozofskom smislu, ta linija savjesti obuhvata mislioce poput Hannah Arendt, Alberta Einsteina i Martina Bubera, koji su još sredinom 20. stoljeća upozoravali da će cionizam, ako se pretvori u državni kult, proizvesti moralnu katastrofu. Njihovu misao danas nastavljaju Noam Chomsky, Avi Shlaim, Norman Finkelstein, Ilan Pappé, Gabor Maté, Mark Braverman, Miko Peled, Gideon Levy, Tony Greenstein,  Katie Halper – autori i intelektualci koji pokazuju da biti Jevrej i biti anticionista nije kontradikcija, nego čin moralne dosljednosti.

Na aktivističkom planu, pokreti poput Jewish Voice for Peace, IfNotNow i Breaking the Silence nastavljaju tu tradiciju savjesti: izraelski veterani svjedoče o zločinima, novinari raskrinkavaju mitove, a mladi Jevreji odbijaju šutnju. Njihova borba ne brani samo Palestinu, već čovječnost kao princip. Jer ono što razara vjeru nije hereza, nego idol – a cionizam je upravo to: idol moći koji traži žrtve umjesto pokajanja.