Čovjek 21. stoljeća na raspolaganju ima makar dvije forme života: stvarni i virtuelni. U virtuelnom, dešava mu se sve ono lijepo što je priželjkivao decenijama. U svijetu televizijskih serija, nogometnih derbija, komedija i ljubavnih filmova, prisustvujemo tuđim avanturama, pobjedama, golovima, intrigama. Tamo postoje i ti čudni fenomeni, recimo: uspjeh, radost, pobjeda, normalnost, ustaljeni ritam, fino, kulturno okruženje.
A u stvarnom životu, koji je pozicioniran tačno prekoputa virtuelnog, čekaju nas naplate. Čekaju nas svi mogući računi, od onog za TV i internet, koje bismo uvijek prve trebali da platimo, jer tu se ugnijezdio posljednjih godina naš život, preko onih za struju, grijanje i hlađenje, pa sve do onih za lijenost, plašljivost, inertnost, bezidejnost…
I čeka nas još jedna poslasica, koja jedva da je stara dva desetljeća: nasilje na društvenim mrežama. Ovdje se to već dešava na sedmičnoj, neki posmatrači tvrde i na dnevnoj osnovi. Kad neko naivno iznese malo drugačije mišljenje, pa ga javnost urniše, to znači da rečena sredina općenito nije u stanju živjeti s drukčijim pogledima na svijet. A kad javnost nije u stanju živjeti s nestandardnim mišljenjem, onda ona i nije javnost nego homogena smjesa nabrijanih istomišljenika koji satiru svaku pojavu različitosti. Kako ćete to naknadno nazvati, fašizam, nacizam, nacionalizam, šovinizam, jednoumlje, etnonacionalna ostrašćenost – manje je bitno od činjenice da je tu život ideja i mišljenja otežan.
Narodi su tokom ove 32 godine demokratije deevoluirali u rulju i odgovornost za taj proces podjednako pripada političkim i vjerskim poglavarima, ali i strankama kao savremenim centralnim komitetima u kojima se odlučuje kako će masa misliti i u kojima se ista ta masa programira na određenu, uglavnom urlatorsku frekvenciju. Naravno, odgovornosti ne može biti lišen ni sam narod, odnosno pojedinac koji se sa temeljnim vrijedostima svojih sunarodnika indentificira upravo kroz netrpeljivost i sve forme nasilja.
Tri decenije od pada jednopartijskog sistema nosioci glavnih političkih odluka i društvenih trendova nisu bili u stanju kreirati demokratsku atmosferu, nego malo lokalno nasilništvo kao zbir pseudosloboda. Pravo na mišljenje negdje se usput izgubilo i postoji samo kada ne odudara od većinskog, oktroiranog stava. Kad u Sarajevu mladi aktivista progovori ograničenim jezikom SDA-NIP ideologije, čiji nositelji imaju ozbiljnu namjeru regulirati forme umjetničkog izraza i propisivati norme javnog ponašanja, ili kad u Mostaru kojekakvi uglednici progovore opskurnim jezikom i argumentarijem jednog HNS-a, odnosno kada u Banjoj Luci opozicija nosioce vlasti, inače nadaleko poznate po ekstremnim stavovima, postidi sopstvenim ekstremizmom, onda je jasno u kakvu su nam užasavajuću formu izrasle ovdašnje sredine.
Ako nastavimo ovim tempom, za godinu, dvije neće ostati niko ko nije prošao kroz toplog zeca društvenih mreža. Tradicionalne vrijednosti najlakše se brane kroz kolektivno nasilje, što je jedini način da se spriječe promjene koje bi preobrazile, odnosno unaprijedile društvo. Kao što smo davno ustanovili, nema nam spasa, svi će jednog dana otići odavde i veliko je pitanje hoće li ostati iko ko bi iza nas mogao utrnuti svjetlo.
