Prepoznatljiv rukopis
U posljednjoj devastaciji Partizanskog groblja može se, bez većih problema, prepoznati rukopis upravo onih koji su u devedesetima sistematski rušili sve ono što ih je podsjećalo da ovaj grad i ovu zemlju dijele s drugima, vjerujući da je brisanje i prekrajanje historije, ne samo moguće, nego da na to, sticajem okolnosti, imaju pravo. To pravo, u njihovom sistemu vrijednosti, nije samo simboličko, već proizilazi iz ovdje, izgleda, sasvim konkretnih i nikada zamrlih politika (neo)fašizma, po kojima se vlastiti (u ovom slučaju etnički) identitet može u potpunosti ostvariti jedino uništenjem drugog i drugačijeg.
Kreiranjem društvenih narativa koji negiraju i prekrajaju historijske činjenice, nastavlja se davno započeti proces historijskog revizionizma, čiji je osnovni cilj da sve naše današnje podjele i ratove preseli u prošlost, ali isto tako i da u javnom prostoru održava živima one politike i političke projekte koje je historija osudila na propast. Počev od Nezavisne države Hrvatske, čiji prvaci u Mostaru i danas imaju svoje ulice, pa do već spomenute Herceg-Bosne.
To je, onoliko koliko ja mogu vidjeti, osnova politike Čovićevog HDZ-a, stranke koja na sebi nosi krimen strašnih ratnih zločina, a koja za protekla tri desetljeća nije iskazala ni minimum pijeteta prema žrtvama. Bez toga nema ni pomirenja, niti nužne katarze.
Zato mi je priča o nekolicini nevaspitanih vandala koji nemaju pametnijeg posla nego da hodaju okolo i demoliraju kulturno-historijske spomenike, a koju je plasirao mostarski gradonačelnik, toliko naivno glupa da u nju mogu povjerovati samo oni koji su prespavali posljednjih trideset mostarskih godina.
I zato, usprkos svemu, i uvijek: Smrt fašizmu, sloboda narodu! (Elvedin Nezirović, Tačno.net)
Putinovi pravi ciljevi
Po svim standardnim indikatorima koji mere dostignuća prema stepenu ostvarenja predviđenih ciljeva, rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine je neuspešan. Ukrajina je militarizovanija nego ikada. Trenutno je verovatno jedna od najmilitarizovanijih zemalja na svetu. Bezbednost Rusije se značajno pogoršala: ne samo da se Nato nije vratio na položaje iz 1997, već je napredovao i dodatno se konsolidovao. Zapad je jači nego pre ovoga rata. Da li to znači da je Putinov plan propao?
Možda da, a možda i ne. Jer pravi ciljevi njegove „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini možda nisu oni koji su saopšteni, već neki sasvim drugi.
Da bih ispitao kakvi bi to ciljevi mogli da budu, vratiću se na svoj rad koji je oktobra 1996. objavljen kao radni dokument Svetske banke, a kasnije u uređenom izdanju (dostupnom ovde), koji sam nedavno rezimirao na Tviteru. Rad je prilično složen jer se bavi ekonomskim i političkim silama zbog kojih zemlje stvaraju saveze i konglomerate ili se opredeljuju za secesiju, ali je njegov osnovni model jednostavan. Zemlje (i njihovi lideri) teže u pravcu dva dobra: suverenitetu i bogatstvu. Suverenitet znači slobodu za donošenje političkih i ekonomskih odluka, što manje ograničenih interesima drugih zemalja; bogatstvo znači visok nivo prihoda (visok BDP po glavi stanovnika). Problem je u tome što su ta dva cilja u uzajamnoj vezi ravnoteže. Zemlje mogu postati bogate samo ako postanu manje suverene, odnosno više globalno integrisane. Biti bogat zahteva trgovinu, razvijanje tehnologije zajedno sa drugima, slanje ljudi u inostranstvo da nauče nove veštine, konsultacije sa strancima, pa čak i njihovo zapošljavanje. Sve to podrazumeva mnogo veću međuzavisnost privreda i poštovanje međunarodnih normi i pravila u pogledu trgovine, prava intelektualne svojine, unutrašnje ekonomske politike, konvertibilnosti valuta i slično.
Uzmimo dva ekstremna primera: Severnu Koreju i Belgiju. Severna Koreja je praktično nesputana u ekonomskom i političkom odlučivanju: može da pravi nuklearne bombe jer nije potpisnica nikakvih sporazuma, može po volji da nameće carine ili zabrani uvoz robe, može da štampa koliko god hoće novca jer se njena valuta ne može zameniti ni za jednu drugu itd. Ali upravo je iz svih tih razloga Severna Koreja vrlo siromašna. Na drugom kraju spektra je Belgija, koja nema sopstvenu valutu, čija je fiskalna politika omeđena pravilima EU (Sporazum iz Mastrihta), a trgovinu joj određuju EU i STO (Pol Krugman, koga sam citirao u radu iz 1996, kaže: „Evropski sporazum iz 1992. nije toliko trgovinski koliko sporazum o koordinaciji politika koje su se istorijski smatrale unutrašnjima.“) EU odlučuje o njenoj spoljnoj politici, a Nato o vojnom angažmanu. Belgija praktično nema autonomiju ili suverenitet unutrašnje politike, ali je bogata zemlja.
Razne zemlje biraju različite odnose ravnoteže između suvereniteta i prihoda. Veličina je takođe važna: Sjedinjene Države će uživati veći suverenitet za dati nivo prihoda jer je reč o velikoj zemlji koja ima svetsku rezervnu valutu, glavni je akter u brojnim trgovinskim pregovorima, predvodi Nato itd. Ali SAD nisu imune na povratne uticaje svoje moći. Trampova odluka da pokrene trgovinski rat sa Kinom za SAD je značio širenje političkog prostora (uključujući i mogućnost nametanja novih carina), ali i verovatno smanjenje prihoda. (Branko Milanović, Peščanik)
Belgija: bez isprike Kongu
Belgijski kralj Philippe prošlog tjedna bio je u sedmodnevnom posjetu bivšoj koloniji Demokratskoj Republici Kongo, prvi put otkad je 2013. zasjeo na kraljevski tron. Službeni je cilj posjeta nastaviti proces započet prije dvije godine kraljevim pismom kongoanskom predsjedniku Felixu Tshisekediju u kojemu je izrazio žaljenje zbog kolonijalnih zločina, no bez formalne isprike. Tom prilikom, u govoru pred parlamentom Konga rekao je da je “kolonijalni režim bio temeljen na eksploataciji i dominaciji” te izrazio “najdublje žaljenje narodu Konga i svima koji još uvijek pate zbog rana iz prošlosti”. U zasebnoj ceremoniji belgijski je kralj predsjedniku Tshisedekiju predao veliku drvenu masku, prvi od više od 84 tisuće artefakata pokradenih tijekom kolonijalne vladavine. Predmeti čine čak 70 posto svega što je izloženo u belgijskom Kraljevskom muzeju centralne Afrike, pa se ni restitucija neće obaviti odjednom, već će vlasti Konga za svaki pojedinačni predmet morati podnijeti zahtjev. Ni drvena maska nije definitivno vraćena već “posuđena na neograničen rok”. Spomenuti su predmeti tamo dospjeli u vrijeme dok je tadašnji kralj Leopold II teritorijem Konga upravljao kao svojim privatnim posjedom. Takvim ga je proglasio 1885. i naredna dva desetljeća nemilice eksploatirao. Robovi su morali ispunjavati kvote za isporuke gume i slonovače, a sela kojima to ne bi pošlo za rukom kažnjavala su se torturom, ubojstvima i “isporukama” otkinutih glava. Dvadesetak godina kasnije, 1908. Kongo je stavljen pod vlast belgijske države, no brutalna se eksploatacija nastavila.
Iako je kralj Philippe u svom govoru izrazio žaljenje, mnogi u Kongu nadali su se formalnoj isprici, činu koji bivše kolonijalne sile izbjegavaju jer otvara put potencijalno golemim tužbama. No zato je vladajuća stranka kralja dočekala s transparentom na kojemu je pisalo “zajednička prošlost”. S Philippeom i suprugom došao je, naime, i belgijski premijer Alexander De Croo, čiji je pak zadatak raditi na “jačanju ekonomske suradnje i privlačenju investicija”.
(…)
Procjenjuje se da je u prvih 20 godina belgijske, odnosno Leopoldove vladavine nad Kongom, jedne od najbrutalnijih kolonijalnih vladavina u Africi, uslijed ropskog rada, ubijanja, bolesti i gladi umrlo 10 milijuna Kongoanaca. Unatoč tome, kolonijalna prošlost ne izučava se dovoljno u školama, a nešto otvorenije o tome se govori tek odnedavno. U vrijeme antirasističkih protesta 2020., koji su se iz Amerike prelili u Evropu, vandalizirani su spomenici kralju Leopoldu II, a osnovana je i komisija koja bi uskoro trebala objaviti izvještaj o “dekolonizaciji” javnih prostora u belgijskim gradovima. (Tena Erceg, Novosti)
