Sad već slavni sastanak u Briselu – na kojem se pričalo o svačemu, nije zaključeno ništa konkretno i nije obavezao nikoga – na vidjelo je osim kojekavih transportno-hotelskih pikanterija izbacio još jedan bitan društveni detalj – skupu je nazočilo petnaestak muškaraca i jedna jedina žena. Testosteron se mogao, da prostite na radikalnom izrazu, nožem rezati, toliko je u briselskoj jazbini bilo te neke mužjačke, nasilne, konfrontacijske atmosfere i energije. Nigdje one blagorodne ženske sjene da malo omekša atmosferu, da stvari iz konfliktne transformira u zonu dijaloga.

I eto pitanja koje decenijama lebdi nad domaćom politikom: postoji li u Bosni i Hercegovini ijedna liderica političke stranke? Koliko možemo odokativno da prosurfamo kroz aktuelne strukture, ne postoji. Ako negdje i ima, to je više onako u tragovima. A politika se oficijelno vodi kao zanat i imenica ženskog roda. Znači, kad je zauzeti profitabilne busije i piti s narodnih resursa, onda će to uraditi alfa, beta i gama mužjaci, ali kad je pljuvati po politici, onda se najčešće kaže da je kurva, što će reći fenomen i rabota ženskog roda. Vrijeme je da se ta nepravda i rodni stereotip konačno isprave, za politiku je jedino ispravno reći da je kurvar.

Međutim, iako bi se tako zadovoljilo rodnom kriteriju, u semantici i pragmi ničega novog ne bi bilo jer u patrijarhalnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko pojam kurva je višestoljetna diskvalifikacija, a kurvar – titula. Tako svari stoje kada se povede riječ o ravnopravnosti. Biti žena u politici nije unaprijed garancija kvaliteta, imamo sasvim dovoljno primjera koji kazuju suprotno, jer ne radi se o sistemskoj pojavi, nego o stranačkom ustroju koji regrutira podobne kadrove bez obzira na spol, vjeru i naciju. Ali biti mušakarac u najrazvikanijem zanatu na svijetu pouzdan je znak da će stvari krenuti u krivom smjeru.

Ogroman procenat žena u Bosni i Hercegovinu izložen je nekom obliku nasilja – fizičkom, verbalnom, socijalnom, ekonomskom. A nasilje, kako to često biva, prvo se začinje u jeziku. Žene su ovdje pomoćno sredstvo za međusobno vrijeđanje muškaraca, oni jedni dugima, kad izgube kontrolu, pripisuju ženske atribute kako bi protivnicima umanjili cijenu i upotrebnu vrijednost. A i dan danas, duboko u 21. stoljeću živa je i, hvala na pitanju, u dobroj formi ona nesretna fraza ljudi i žene, nikako da izumre, ona je nulta tačka našeg podneblja jer podrazumijeva da postoje dvije kategorije homo sapiensa – ljudska bića i mimo njih žene kao posebna, bezbeli niža vrijednosna pojava i struktura.