Bilo da je riječ o pohrani zlata i drugih vrijednosti ili o glasanju za pjesmu Eurovizije, u vremenima koja karakteriziraju sukobi i izrazite polarizacije Švicarska je uvijek mudar odabir. Teško je reći da li su se tom logikom vodili i članovi eurovizijskih žirija, ali činjenica je da je zahvaljujući upravo njihovim glasovima pobjednik ovogodišnjeg natjecanja nebinarni Švicarac Nemo sa pjesmom The Code, čijeg se imena bez guglanja poteško sjetiti, a prošla je tek sedmica od eurovizijskog finala.

Nemo je dobio rekordnih 365 bodova, a od trideset i sedam žirija uključenih u izbor maksimalnih dvanaest poena su mu dodijelili njih dvadeset i dva! Ovo stoji u priličnoj disproporciji sa glasovima publike, prema kojima je Švicarac nebinarac bio tek peti.

Najviše glasova europskog plebsa osvojio je predstavnik Hrvatske Marko Purišić sa hipokorističko-kulinarskim umjetničkim imenom Baby Lasagna. On je od publike dobio tačno 111 bodova više nego Nemo, što mu nije bilo dovoljno da nadoknadi prednost koju je žiri dao predstavniku zemlje satova i Tobleronea, a koji je i u svojoj polufinalnoj večeri bio tek četvrti.

Narod drumom, žiri šumom

Nemova pobjeda je došla kao iznenađenje svima koji vjeruju kladioničarima i njihovim prognozama, prema kojima je Baby Lasagna bio izraziti favorit. Takvi su favoriti bili i Let 3 godinu ranije, pa jednako kako se nekad govorilo da je Hajduk prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, danas Hrvatska postaje stalni prvak Eurosonga u kladionicama.

No, šalu na stranu, svi koji su navijali za Lazanjicu imaju itekako razloga za nezadovoljstvo. Uz onih 111 bodova publike prednosti nad izabranim pobjednikom, ostat će upamćeno da je predstavnik Hrvatske imao devet dvanaestica dok je pobjednik osvojio maksimalni broj bodova publike u samo jednoj jedinoj zemlji!

Purišić je kasnije prokomentirao kako „nije žiri taj koji dolazi na koncerte“ i ova izjava, koliko god se lakonski doimala, sadrži jako duboke refleksije koje izlaze daleko izvan konteksta Eurovizije. Naime, ona se lako može primijeniti i na mnogo širi kontekst donošenja odluka u kojem privilegirane elite odlučuju i presuđuju u stvarima u kojima im – barem u očima javnosti – nedostaje kredibiliteta, kompetencija, legitimiteta, a pogotovo odgovornosti i obzira prema ljudima koji moraju živjeti sa njihovim odlukama.

Ekstremna desnica u zemljama Europske unije dobrim dijelom svoj rast duguje upravo tom sentimentu koji buja usljed osjećaja da su briselski zvaničnici dobrano odlijepljeni od naroda kojim(a) upravljaju, te da je sve što oni rade ili masovni naučni eksperiment ili čisto zastupanje interesa poslovnih lobija. U takvim uvjetima desnici nije nimalo teško navigirati osjećajima ne pretjerano politički pismenih ljudi koji si ne mogu priuštiti električne automobile dok im se zabranjuju dizeli i benzinci, mladih koji gledaju kako drugi uživaju od berzi i kriptovaluta dok oni napornim radom jedva spajaju kraj s krajem, i farmera pred koje nerealna očekivanja postavljaju ljudi koji su ovcu vidjeli jedino u udžbenicima.

Takav razmaženi i privilegirani europski establišment danas strepi od izbora za Europski parlament do kojih je ostalo dvadesetak dana. Za razliku od Eurosonga, ovdje su puno manje šanse da se promaši sa prognozama, a one predviđaju snažan rast krajnje desnice koja bi mogla postati nezaobilazan faktor u formiranju novog saziva Europske komisije – baš kao u zemlji iz koje dolazi i Baby Lasagna gdje je krajnje desni Domovinski pokret ključni partner u novoj vladi Andreja Plenkovića.

Poslije Ursule – Lasagna!

U svemu tome promiče nam da je malo likova koji u sebi tako utjelovljuju protest i protiv učmalog, začešljanog establišmenta i protiv bučnog, raščupanog antiestablišmenta kao mladi pjevač iz Umaga. I ne samo to – Baby Lasagna predstavlja neke stavove i vrijednosti koji očajnički trebaju današnjoj Europi i koji bi ga činili maltene idealnim novim predsjednikom Europske komisije.

Za početak, mlad je. U posljednjih petnaestak godina je prosječna dob briselskih birokrata poprilično porasla pa je sada negdje oko 50, dok je 2010. prosječna starost dužnosnika u administraciji EK bila pet godina manja. Sama Komisija Ursule von der Leyen odražava isti trend. Sa prosječnom dobi komesara u trenutku njihovog stupanja na dužnost od 57 godina, za četiri godine je starija od prethodnog saziva na čelu sa Jean-Claudeom Junckerom, te je definitivno očito kako idući saziv treba više mladosti i života, a manje vampirolikih eurokrata.

Zatim, Baby Lasagna dolazi sa istočne strane nekadašnje Gvozdene zavjese. Od velikog talasa proširenja 2004. godine bilo je pet rotacija na pet najvažnijih pozicija u EU-u i NATO-u. Od dvadeset i pet takvih imenovanja, istočnim članicama su pripale samo dvije pozicije: poljski premijer Donald Tusk je proveo jedan mandat na čelu Europskog vijeća, dok je njegov zemljak Jerzy Buzek odslužio pola mandata predsjedavajući Europskim parlamentom.

Špekulira se kako bi u novoj Europskoj komisiji kao komesar ili čak predsjednik mogao završiti i spomenuti hrvatski premijer Plenković. Naravno, Lasagna bi bio daleko bolji izbor jer osim mladosti i energije u njegovu korist govori i to da ima par tuceta ministara koji su odstupili zbog raznih afera manje od Plenkovića. A, realno, i pseudonim Baby Lasagna daleko bolje zvuči od premijerovog stereotipnog AP.

Purišića za briselski posao u odnosu na Plenkovića preporučuje i moralna superiornost koju je iskazao odbijajući nagradu Vlade u iznosu 50.000 eura u korist liječenja djece oboljele od raka. Neki su to protumačili kao populistički potez, ali, bio takav ili ne, on demonstrira skromnost, humanost, solidarnost i osviještenost o potrebama i prioritetima društva kakvu od birokrata i političara rijetko viđamo.

Osim u socijalnim pitanjima, Baby Lasagna je demonstrirao visoku svijest o još jednom ključnom pitanju za Bruxelles – pitanju migracija. Naime, njegov hit Rim Tim Tagi Dim tematizira pitanje traganja za boljim životom, a dotiče se i anksioznosti kod mladih kao još jedne teme u fokusu EU-a. Uistinu, ko može o ovim problemima govoriti bolje od onih koji ih se direktno tiču?

Muzički Goran Ivanišević

Ako se vratimo glasanju žirija i publike, jasno je da je Lasagna onaj čiju je pobjedu želio narod. Možda njegova pjesma nije naročito originalna, možda smo riffove već čuli kod Rammsteina, možda su se po sličnoj pop-rock-etno vibri na engleskom sa istočnoeuropskim naglaskom proslavili Gogol Bordello, možda u suštini Baby Lasagna čak i predstavlja Let 3 generacije Z, ali činjenica je da je Rim Tim Tagi Dim u ušima publike odzvonio daleko bolje od onoga što se svidjelo woke-žirijima – ako se i njima zapravo svidjelo. Koliko god čovjek bio otvorenih shvatanja i koliko god Euroviziju prihvatao kao pozornicu za promicanje gender-različitosti, toliko mu je logično i da prihvati naklonjenost žirija tim različitostima nauštrb puke slike i tona.

Međutim, u jednoj krajnosti treba pogledati i drugu – onu konzervativne hrvatske televizijske elite po kojoj Marko Purišić nikad ne bi nastupio ni na Dori, a kamoli predstavljao državu na Eurosongu u Malmöu. Puritanci sa HRT-a su Purišića pustili na izbor za predstavnika Hrvatske na Euroviziji tek kao prvu rezervu, čime su u muzičkom smislu zamalo replicirali uspjeh Gorana Ivaniševića – čovjeka koji je u historiju ušao kao jedini osvajač Wimbledona a da je na turnir došao sa wild cardom.

Sve u svemu, onaj ko je isuviše progresivan za baruštinu hrvatske televizije po mjeri konzervativnog HDZ-a, a nedovoljno za pufnaste oblačke eurovizijskog samodovoljnog woke-liberalizma, taj otprilike predstavlja common ground, odnosno zajedničko tlo na kojem se mogu naći i Istok i Zapad, i Sjever i Jug, a i Balkan i Europa. Sudeći po reakcijama sa svih strana, Baby Lasagna je pronašao recept da pomiri krajnosti među običnim ljudima tako što je podjednako neprihvatljiv krajnostima elita. Možda bi sličan recept bio moguć i negdje drugo, ali – uvijek postoji neki žiri.