Piše:
Deset dana nakon što je Macklemore stao na pozornicu MetLifea i rekao „Free Palestine“, što je izazvalo glasne reakcije cionista i izvođača poput P!nk, uklonjen je s Loop turneje Eda Sheerana. Prema Macklemoreovim riječima, Sheerana je nazvao Robert Kraft, cionistički milijarder i vlasnik stadiona Gillette, na kojem su trebali nastupiti kasnije ovog mjeseca. Kraft je okupio grupu vlasnika koncertnih prostora i postavio ultimatum: ako Sheeran ne ukloni Macklemorea iz pratećeg programa, neće im ustupiti prostore za nastupe i turneje neće biti.
Macklemore potom navodi da mu je Sheeran rekao kako su riječi „Free Palestine“ i prizor palestinske zastave bili „bolni za mnoge ljude s kojima je razgovarao“, te zaključuje da Sheeran nije mogao otići dalje od svog javnog stava: „Ne zauzimam strane.“
Upravo ovaj drugi dio Macklemoreovog iskaza jasno pokazuje da Sheeranova odluka da nastavi turneju bez njega nije bila posljedica samo pritisaka vezanih za karijeru i finansije, nego i nečega jednako moćnog: bijelačkih osjećaja.
I dok je ova razmjena bila između prijatelja, kakvu su mnogi od nas već imali, ona je istovremeno i primjer onoga što se događa kada se iluzija neutralnosti, održavana radi bijelačke udobnosti, sudari sa stvarnim svijetom.
Neutralnost je fikcija
Bijelački osjećaji nisu naprosto osjećaji bijelih ljudi. To su osjećaji ukorijenjeni u superiornosti – u internaliziranom uvjerenju da su nečiji osjećaji, kao pripadnika unutrašnje grupe, važniji od osjećaja pripadnika vanjske grupe. Kada se suoče sa stvarnošću, to je bolno jer razotkriva nasilje koje takva superiornost nužno podrazumijeva. Nakon toga slijede stid, krivica i nelagoda. Zbog toga je od presudne važnosti stvoriti i održavati iluzorni svijet, svijet neutralnosti, kako bi se bijelački osjećaji zaštitili od istine o posljedicama.
Ipak, ovdje je važno napomenuti da je koncept bijele rasne pripadnosti društveni konstrukt, stvoren kako bi se održavala hijerarhija eksploatacije, uključujući imperijalizam i kolonijalizam. Zbog toga ljudi koji se ne smatraju u potpunosti dijelom bijele rasne kategorije ipak se mogu približiti privilegijama povezanim s bijelom rasnom pripadnošću i imati koristi od njih održavajući tu hijerarhiju, pa tako mogu usvojiti i bjelačke obrasce osjećanja.
Prije nego što je Macklemore uklonjen s Loop turneje, Izraelsko-američko vijeće pokrenulo je peticiju za njegovo uklanjanje. U njihovom saopćenju stajalo je: „Ovo je bio koncert Eda Sheerana — ne politički skup, ne protest, ne aktivistički događaj.“
To je stvaranje priče. Pokušaj da se određeni narativ predstavi kao stvarnost, a taj narativ glasi: saučesništvo u genocidu je podrazumijevano stanje, norma. Ali šutnja o genocidu, koji je u toku i dobro dokumentiran, sama po sebi predstavlja politički stav. Ona je podrška statusu quo i ulaganje u njega. Ona znači prihvatanje izostanka promjene.
Retorika Izraelsko-američkog vijeća nudi i još jednu farsu: ideju da je sam stadion neutralan prostor. Ali stadion nije neutralan, on ima vlasnika. U ovom slučaju, vlasnici su milijarderi s političkim agendama. Kraft je, naprimjer, duboko povezan s Izraelom. Ne samo da je vodio NFL igrače na putovanja u Izrael nego je i finansijski podržavao protivljenje BDS pokretu. Benjamin Netanyahu čak je rekao: „Izrael nema odanijeg prijatelja od Roberta Krafta.“
Uprkos tome, upravo je povinovanje njegovim zahtjevima Sheeran smatrao neutralnim činom – primjerom onoga što je palestinski intelektualac Edward Said nazvao „fleksibilnom pozicijskom superiornošću“. Zapad ne mora ni ulaziti u to šta Palestinci zaista govore da bi zadržao moć da odlučuje smije li se to uopće izgovoriti. Kraft, Sheeran i koncertni prostori nikada nisu morali raspravljati o suštini poruke „Free Palestine“. Trebali su samo iskoristiti autoritet da odluče kako toj poruci u njihovom prostoru uopće nije mjesto.
Bijelački osjećaji kao činjenice
Naučnica Kyla Schuller ima naziv za dublji mehanizam koji stoji iza svega ovoga: sentimentalna biomoć. Iako je njena knjiga The Biopolitics of Feeling napisana uglavnom kroz prizmu crne i bijele Amerike, mehanizam koji opisuje i njegov savremeni utjecaj pomažu nam da razumijemo odnos između bijelačkih osjećaja i osjećaja ljudi iz rasno marginaliziranih grupa.
Schuller prati kako su se, od osnivanja zemlje, osjećaji „civiliziranog“ pojedinca (kodiranog kao bijelog) tretirali ne kao nusproizvod američkog političkog života, nego kao njegova osnova.
Tokom 1800-ih, kako je rasna nauka postajala sve popularnija, tako su se širili i koncepti sentimentalizma i prijemčivosti. Teoretiziralo se da su razvijenija bića sposobna za viši stepen prijemčivosti, odnosno sposobnosti da upijaju vanjske podražaje i obrađuju ih. Potom su o njima mogla promišljati (sentimentalizam). Primitivna tijela, s druge strane, bila su sposobna samo za neposredne osjećaje ili reflekse, nasuprot promišljanju.
Rasni naučnici potom su ovaj koncept koristili za učvršćivanje rasne hijerarhije: osjećaji bijelaca bili su toliko validni, toliko razvijeni, da su gotovo predstavljali logiku ili činjenicu. Osjećaji crnih ljudi, kao njihove binarne suprotnosti, a naročito bol crnih ljudi, nisu imali nikakvu epistemološku težinu. Bili su nešto što treba filtrirati ili učiniti podnošljivim za posmatranje.
Sličnu dinamiku sada vidimo i u slučaju Palestinaca kao rasijaliziranog „drugog“. Udobnost uglavnom bijele, mahom američke publike strukturno štite korporacije čiji poslovni modeli zavise upravo od te udobnosti. Nelagoda milijardera Roberta Krafta dobije konkretan odgovor u roku od deset dana. Osjećaji onih za koje se tvrdi da ih povređuju prizor palestinske zastave i poziv na slobodu Palestinaca ne zahtijevaju nikakav dokaz da bilo šta od toga zaista nanosi štetu njihovoj dobrobiti ili ličnosti, jer je sam njihov osjećaj dovoljan dokaz.
U međuvremenu, spominjanje palestinske smrti i patnje jednostavno se uklanja s pozornice jer se ta patnja posmatra kao „primitivni refleks“. Tri godine nakon početka uživo prenošene eskalacije genocida nad Palestincima, stvarni dokazi nisu bili dovoljni da Sheerana navedu na bilo kakav oblik javno iskazane solidarnosti, a kamoli amorfna bol samih Palestinaca. Njihova bol podložna je osporavanju. Snimci, svjedočenja iz prve ruke i podaci o broju žrtava tretiraju se kao tvrdnje koje treba odvagivati, a ne kao činjenice s kojima se treba suočiti. Palestinski osjećaji su svjedočanstva o kojima se mora raspravljati, koja se moraju kontekstualizirati i provjeravati.
Historijski kontinuitet
Ovo nije prvi put da korporacije, ili u ovom slučaju turneja koja zavisi od mnogih od njih, procjenjuju da emocionalna udobnost određene publike vrijedi više od iznošenja istine o tome ko umire i zašto. Odbijanje da se državno nasilje imenuje dok se događa, umjesto tek kada sigurno pripadne historiji, navika je američke muzičke industrije i industrije zabave općenito. Zapravo, jedan od najpoznatijih snimaka svih vremena odbila je velika diskografska kuća upravo iz istog razloga.
Billie Holiday je 1939. godine snimila pjesmu Strange Fruit. Tekst je dvije godine ranije napisao Abel Meeropol, jevrejski učitelj, pjesnik i član Komunističke partije SAD-a. Nakon što je vidio uznemirujuću fotografiju dvojice mladih crnaca obješenih o drvo, okruženih gomilom bijelih posmatrača, od kojih jedan gleda u kameru pokazujući prema tijelima, Meeropol ju je napisao kao protest protiv linčovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Tekst je potom uglazbljen i ponuđen Holiday.
Njena diskografska kuća Columbia Records odbila je objaviti pjesmu, ne zato što je osporavala istinitost onoga što pjesma opisuje, nego zbog bojazni da bi mogla uznemiriti bijelce na američkom Jugu. Osim što nije željela otuđiti prodavnice ploča na Jugu, Columbia je bila u suvlasništvu CBS Radija i strahovala je od negativnih reakcija partnerskih radiostanica. Holiday ju je umjesto toga objavila preko alternativne jazz diskografske kuće Commodore Records. Postala je njen najuspješniji snimak, prodan u milion primjeraka.
Nakon uspjeha pjesme Strange Fruit, američka vlada, predvođena komesarom Federalnog ureda za narkotike Harryjem J. Anslingerom, naredila je Holiday da je prestane izvoditi. Pjesma, koja je postala himna jednog pokreta, smatrana je direktnom prijetnjom statusu quo. Kada je odbila, vladini agenti namjestili su joj slučaj tako što su joj prodali heroin. Deset godina kasnije, kada je Holiday hospitalizirana zbog zdravstvenih komplikacija izazvanih zloupotrebom droga i alkohola, Anslinger je poslao agente da je lisicama vežu za bolnička kolica i zabranio ljekarima da je liječe. Umrla je nekoliko dana kasnije.
Paralele s Macklemoreom gotovo su potpune: 1939. godine nelagodu je izazivalo suočavanje bijele publike na američkom Jugu sa stvarnošću linčovanja. Godine 2026. nelagodu izaziva suočavanje cionista s nasiljem inherentnim ideologiji zasnovanoj na supremaciji i etnonacionalizmu. Columbia Records bila je institucija sposobna Holidayin rad predstaviti masama. Turneja Eda Sheerana dovela bi Macklemorea na pozornice stadiona, u veće prostore od onih koje Macklemore trenutno može samostalno rasprodati. Columbia se nije bojala teksta pjesme, nego gubitka poslovanja. Ni Sheeran se nije bojao Macklemoreovih riječi. Možemo pretpostaviti da je Sheeran i ranije čuo Macklemorea kako s pozornice uzvikuje „Free Palestine“. Bojao se toga kome bi to moglo izazvati nelagodu i koliko bi ga ta nelagoda mogla koštati.
Što se tiče budućnosti, Strange Fruit je decenijama nakon što ju je Columbia odbila postala klasik pokreta za građanska prava. Holidayina poruka doprla je do miliona ljudi uprkos tome što je pjesma distribuirana nezavisno. To bi mogla biti i sudbina Macklemorea, kao i svakog umjetnika koji je spreman staviti ljudskost ispred karijere, ali to zavisi od nas.
Jer, dok je Strange Fruit dobila potvrdu svoje vrijednosti tek kada je sigurno pripala historiji, ovi umjetnici nemaju luksuz naknadne pameti. To se događa sada, dok je isti institucionalni refleks koji je pokušao zakopati Holidayin hit i dalje potpuno na djelu.
Odjednom su svi počeli pljeskati
Koliko god priča o pjesmi Strange Fruit trebala služiti kao upozorenje na to dokle su institucije spremne ići kako bi ušutkale glasove umjetnika koji se suprotstavljaju opresivnim sistemima, toliko bi trebala svjedočiti i o moći umjetnosti.
U svojoj autobiografiji Holiday piše o tome kada je prvi put uživo izvela Strange Fruit u Cafe Societyju u Greenwich Villageu. To je stvarni događaj, ali istovremeno služi i kao šira metafora:
„Kada sam završila, nije se čuo čak ni poneki pljesak. Onda je jedna osoba počela nervozno pljeskati. A onda su odjednom svi pljeskali.“
Postoje prostorije u ovom svijetu, pozornice, stadioni, učionice, poslovne zgrade, ispunjene tišinom. Ljudima poput Eda Sheerana koji odbijaju govoriti istinu. Ali kada tu tišinu prekinu oni koji imaju hrabrosti to učiniti, kao što je Macklemore učinio na MetLifeu, možda je samo pitanje vremena kada će svi početi pljeskati.
Svi preostali izvođači koji su trebali nastupati kao predgrupe na Loop turneji Eda Sheerana odustali su od nastupa u znak solidarnosti s Macklemoreom i narodom Palestine.
Objavljeno: 17. septembar 2026.
Izvor: https://mondoweiss.net/2026/09/ed-sheeran-macklemore-and-the-music-industrys-habit-of-choosing-white-feelings-over-black-and-brown-lives/
